Logo

Dvodnevne žestoke borbe vođene 6. i 7. veljače 1945. te granatiranja crkve i samostana na Širokom Brijegu svoju su kulminaciju doživjele u popodnevnim satima tog 7. veljače, kada su partizani mučki ubili i potom zapalili dvanaestoricu širokobrijeških franjevaca.

Politički komesari VIII. dalmatinskog korpusa i pripadnici OZNE i KNOJA, koji su se navečer 7. veljače smjestili u samostanu, u tim trenutcima, međutim, nisu znali da se nedaleko od njih, u koritu rijeke Lištice, nalazi još jedna skupina širokobrijeških franjevaca na čelu s gvardijanom samostana fra Andrijom Jelčićem i ravnateljem gimnazije fra Radoslavom Vukšićem.

Sklonište u mlinici

Odmah nakon prvog topničkog napada partizanskih postrojbi na Široki Brijeg, ujutro 6. veljače 1945. jedna se skupina gimnazijalaca, sjemeništaraca i franjevaca uputila prema fratarskoj hidrocentrali, smještenoj istočno od Širokog Brijega, gdje je sklonište od ratnih djelovanja prinudno pronašao i određen broj civila, žena i djece. Franjevačka hidrocentrala je, kao i obližnja mlinica, bila smještena na samom rubu strme padine, koja se odmah iza samostana i gimnazije doslovce obrušava prema koritu rijeke Lištice te je zbog svog zemljopisnog položaja pružala iznimno dobar zaklon od partizanskih topničkih udara.

Zaštitu od partizanskih granata u franjevačkoj hidrocentrali tom su prigodom potražili: gvardijan samostana fra Andrija Jelčić, ravnatelj gimnazije fra Radoslav Vukšić, upravitelj konvikta vanjskih đaka fra Fabijan Paponja, profesor fra Leonardo Rupčić, vjeroučitelj fra Bonifacije Majić, klerik fra Miljenko Ivanković, laik fra Fabijan Kordić i franjevački stolar fra Melhior Prlić.

Tadašnji gimnazijalac I. Bu. dao je iznimno zanimljiv iskaz o okolnostima u kojima se ta skupina nalazila. »Od strane Lištice pucala su (preko nas) tri do četiri topa, a sa Brijega (imali smo osjećaj) stotinu topova. Dakako da smo strahovali, svi smo mi željeli ostati živi, a ničim na to nismo mogli utjecati jer nitko od nas đaka, fratara i civila koji smo se našli u mlinici nismo bili uključeni u fizičku obranu. Živjeli smo samo s jednom mišlju da preživimo«[1], posvjedočio je on.

Njegov kolega, također tadašnji učenik gimnazije, D. Be., u svome iskazu tvrdi da je nekoliko skupina gimnazijalaca i civila, koji su sklonište potražili na tom mjestu, u nekoliko navrata pokušavalo potražiti sigurnije utočište. Međutim, nepripremljeni za djelovanje u takvim uvjetima i nenavikli na novonastale okolnosti, jednostavno nisu uspijevali pronaći pogodan trenutak za takvo što. »Od pokušaja da prijeđemo rijeku Lišticu i bježimo prema Mostaru morali smo odustati zbog sve oštrije borbe. Koliko god puta mi pokušali, nešto bi se dogodilo i mi bismo ostali. Recimo, mi stojimo kraj centrale kad pred nama na vodi jedan ubijen Nijemac i Lištica ga odnese, a mi se vratismo natrag. I onda smo zaključili da nam nema druge nego čekati tu«[2], kaže on u svome iskazu.

I drugi očevidci ukazuju na složenost stanja koje je tijekom 6. i 7. veljače vladalo u franjevačkoj hidrocentrali. »Sjećam se da smo krunice molili, sjećam se da smo našli malo brašna pa smo po komadić pure dobili, inače ništa nismo praktično preko 40 sati jeli. … Međutim, kako je pucalo, stalno su preko nas granate prolazile, jer mi smo bili pod velikim brdom. Granate nisu mogle tu uopće padat i tu smo bili sigurni. I tu smo mi jedno vrijeme bili počeli trčat, ko bižimo prema Mostaru, Lištici, međutim s druge strane su oni tlakovi... s tenkova zapucaju…«,[3] kaže u svome iskazu tadašnji gimnazijalac G. Ko.

O stanju na bojišnici i događajima koji su se redali jedan za drugim, skupina fratara i civila koja se nalazila u franjevačkoj hidrocentrali nije puno znala. Sudeći prema nekolicini iskaza, vijesti su uglavnom dolazile preko civila koji su kasnije pristizali, ali i  fra Melhiora Prlića koji se tijekom 6. i 7. veljače, i unatoč borbama, zaokupljen brigom oko sudbine franjevačke stolarije, u nekoliko navrata uspio probiti do franjevačkog samostana na Širokom Brijegu. »Melkior nas je izvijestio da gori gimnazija, a sa njom i profesorska knjižnica. Kasnije nas je izvijestio da je pao i Široki Brijeg. Preostalo nam je da tko hoće može još bježati, tj. pregaziti Lišticu, a tko hoće može ostati. Nitko na nikoga nije utjecao nikakvim savjetom«[4], tvrdi u svome iskazu očevidac I. Bu.

Dolazak partizana u mlinicu

Pred večer 7. veljače partizanski vojnici iz sastava 11. dalmatinske brigade u svome su se napredovanju prema Knešpolju, pored groblja Mekovac, počeli spuštati do rijeke Lištice, mlinice i hidrocentrale. U sam sumrak, tvrde očevidci, ravnatelj gimnazije fra Radoslav Vukšić izišao je pred partizane i razgovarao s jednim oficirom koji mu je odgovorio »da su oko mlinice mrtve straže i tko proviri glavu van bit će ubijen.« »Prenoćite do sutra (8. veljače) kada će biti drugo naređenje«, kazao mu je tom prigodom partizanski oficir.[5]

Tadašnji gimnazijalac G. Ko. u svom iskazu navodi da su u popodnevnim satima tog kobnog 7. veljače neki partizani otvoreno upozoravali fratre u franjevačkoj hidrocentrali na opasnost koja im prijeti. »Sjećam se popodne tog 7. kad su već ušli partizani gore u Široki Brijeg da su dva podoficira došli, mlađi ljudi, ja pretpostavljam da su to bili đaci nekad širokobriješki, dotrčali su i govorili fratrima: "Skidajte habite, bježite. Bježite. Pobiće vas!" "Nismo mi nikome krivi", govorili su fratri«,[6] tvrdi on.

Nisu, dakle, poslušali savjete, nego su, uvjereni u svoju nevinost, neizvjesnu noć između 7. i 8. veljače proveli u molitvi i iščekivanju. »Molili smo. Povremeno smo primali zajedničko odrješenje. Njega je uvijek davao pokojni fra Leonardo koji je stajao u mlinici... u jednom dolapiću se naslonio u onome zidu i tu je on držao svoju glavu među rukama i razmišljao, molio«[7], pripovijeda D. Be.

Ujutro 8. veljače, kad se razdanilo, skupina iz franjevačke hidrocentrale, predvođena fratrima, krenula je prema Širokom Brijegu ne znajući da su dvanaestorica njihove subraće već ubijena i spaljena. »Krenuli smo prema samostanu onako u grupicama: đaci, civili s djecom i naši fratri s kojima smo bili u mlinici i centrali. Fala Bogu, borba je prestala, otišlo je dalje prema Knešpolju«[8], svjedoči D. Be.

Svjedoci pljačke i meteža

Prvi dojmovi i susret s dobro poznatim prostorom izazvao je ogromno zaprepaštenje. »Kad smo mi banuli pod gimnaziju, iz gimnazije je još dimilo. Knjige su tu i građa. Dakle, srednji dio je izgorio, donji dio isprobijan i narušen i malo manje onaj tamo od ograde, ona dva krila. A srednji je izgorio totalno. Dvorište, nasip je bio pun vojske, vozila, tu su emitiranja preko radiostanica, šalju se poruke. Nas su odmah prihvatili i mi smo odjedanput postali zarobljenici«[9], kaže očevidac D. Be.

Nakon dolaska pred gimnaziju partizanski su ih oficiri postrojili i otpočeli s već uhodanim postupkom psihološkog ratovanja, osmišljenim za takve i slične prigode. »Dolazi jedna partizanka, major po činu, i veli: "Svi od 16 do 60 godina, svi predati puške u roku jedan sat! Ako ne, svi ste gotovi." Mi se tu vrtjeli neko vrijeme, a ona se vrati i ponovi istu svoju priču. Kad su vidjeli da nitko nema ništa, vodali su nas oko gimnazije i odvedoše nas u samostan da bi nas tu zlostavljali i vrijeđali, ponižavali cijeli dan…«[10], tvrdi u svome iskazu jedan od tadašnjih gimnazijalaca K. Ku.

Očevidac G. Ko. u svom iznimno podrobnom iskazu svjedoči, pak, što je sve 8. veljače vidio na Širokom Brijegu: »Tu su bili mitraljezi, automatsko naoružanje i ja sam mislio tu će nas i pobiti. Takva je to galama bila, psovanje i tako dalje. Onda su nas odvezli između sjemeništa i gimnazije u ograde tamo one fratarske, samostanske, pa su nas vodali sve nekud okolo. … Vidio sam da su svinje poklali i razvlače ono sve. Onda su nas vratili prema samostanu i vidio sam da tovare na kamione i voze što je ostalo od brašna i hrane. Onda su nas doveli pred sami samostan. Vidio sam ondje nekoliko mrtvih Nijemaca. Bio je i jedan ustaša i jedan civil, koliko se sjećam. A crkva je bila sva izrešetana. Nije se moglo od straha gledati.«[11]

Oskrnavljena crkva pretvorena u partizansku konjušnicu

I ostali svjedoci tih tragičnih događaja ostali su šokirani i razmjerom pljačke koja se u tim trenutcima događala u prostoru gdje je već bio smješten štab VIII. dalmatinskog korpusa, koji je i vodio cijelu ovu operaciju. »Bili mi tamo na križanju, pred samostanom sam vidio kamione u koje su vojnici NOB-e tovarili samostanske stvari. Sve se to stavljalo u kola: kreveti, stolovi, sve je to tako pljačkano«[12], nastavlja svoj iskaz D. Be.

Samostanska crkva na Širokom Brijegu već je u tim trenutcima bila oskrnavljena i pretvorena u partizansku konjušnicu, što je potrajalo do odlaska partizana u proljeće 1945. »U crkvi je bila slama i konji vezani. Išla sam gledat i kad se slama čistila i kad je došao biskup Čule da blagoslovi crkvu. Bila sam i tada u crkvi na misi kad je biskup blagosliva, škropio crkvu i pred Gospinim oltarom potetula. Ko da ga sad vidim kraj onih stepenica«, tvrdi u svome iskazu B. Ko.

»Sramota, vi u ustaške škole idete, a mogli ste bit naši mitraljesci«

Tadašnji gimnazijalac G. Ko. prisjetio se i partizanskih prijetnji, a poglavito prijetnji jednog  partizanskog majora: »Sjećam se da smo neke partizane vidjeli malo pred samim izlazom, pred sami izlazak na Široki Brijeg i da su prijetili. Pobićemo vas, ustaše, a ovo ono, šta ja znam. Međutim, kad smo došli gore na plato ispred gimnazije, vidio sam jednog majora koji je rekao: "Gdje ste bili?" Kažemo mi: "Skrili smo se doIi u mlinicu da preživimo". Na to major kaže: "Moja je majka zakukala 1941., sad će i vaše!«[13]

Ništa manje iznenađenje nije bio ni novi susret s unutarnjim dijelom samostana gdje se već bio smjestio štab VIII. dalmatinskog korpusa na čelu s Petrom Drapšinom, Pekom Bogdanom i Boškom Šiljegovićem. »Kad smo mi gore došli u tu zbornicu, pogledali smo kroz prozor, a dolje je jedan njemački vojnik ležao mrtav. Nije ga nitko još pokopao. Sve su nas skupa strpali u zbornicu. Bila je stvarno natrpana ljudima: tu je bilo žena, djece, đaka, fratara. Sve je to bilo zbijeno kolika je god bila zbornica. Na stolovima su ostale šalice kako se pila kava. Tamo kod zidnoga sata bio je probijen zid od granate. Ulazili su povremeno neki oficiri i neke partizanke. Gledale su nas s prijezirom i prijetnjama. Jedan je na sav glas uzviknuo: »Vi oci, i svi ostali predajte oružje u roku od 10 minuta!«[14], navodi dalje tadašnji gimnazijalac D. Be.

Osim skupine fratara na čelu s ravnateljem gimnazije fra Radoslavom Vukšićem, koja je 6. i 7. veljače boravila u franjevačkoj hidrocentrali, jedan od očevidaca tvrdi da je tog 8. veljače u samostanskoj zbornici vidio i fra Mariofila Sivrića,  čije  mjesto posljednjeg počivališta, a ni okolnosti pod kojima je stradao, također još uvijek nisu utvrđeni. »Tu je došao fra Mariofil Sivrić, ali ja ne znam gdje je on bio da se on poslije našao tu, on nije bio s nama u mlinici. Sjećam se da je fra Mariofil poznavao ta dva oficira i da ih je pitao: Što će bit s nama?«[15], tvrdi očevidac G. Ko. otvoreno pretpostavljajući da su ta dva oficira bivši učenici širokobriješke gimnazije.


Svjedoci navode da su u tim trenutcima u samostanu vidjeli i Milku Maladu-Planinc, u to vrijeme političku komesarku 11. dalmatinske brigade, a kasnije poznatu jugoslavensku političarku. »Prije ulaska u tu blagovaonicu vidjela nas je jedna ženska o kojoj se govori da je poslije bila Milka Planinc, koja se tada zvala Malada. Pretpostavljam da je ona ta, ali ne mogu ja to sigurno tvrdit. Znam da je papire one čupala i zemljopisnu kartu bacala pod noge pa je gazila i onda je rekla: "Sramota, vi u ustaške škole idete tu, razbojnici. Mogli ste bit naši mitraljesci, gledajte šta ste radili", i tako dalje i onda zapjenila puna mržnje«[16], kaže G. K.

Neugodno iznenađenje – suradnik Jure Galića među gimnazijalcima

Nakon što su žene i djecu pustili kućama, partizanski su oficiri »odrasle izveli na hodnik ispred zbornice i poredali u dvije vrste uza zid.«[17] »Korili su nas i prijetili: "Dok se vodi oslobodilačka borba, vi učite popovsku školu!" Dobacivali su nam svakakve riječi«[18], nastavlja u svome iskazu D. Be.

Nakon što su uredno popisali zarobljenike, partizanski su oficiri učenike viših razreda gimnazije poslali prema Ljubuškom i Vitini, gdje su se imali unovačiti u sastav partizanskih postrojbi. No, tijekom tog popisivanja, odnosno određivanja voditelja te skupine, većina je ostala zatečena doznavši da između sebe imaju simpatizere i suradnike partizanskoga pokreta. »Međutim, kad su nas popisali, jedan oficir pita: "Ko ima vezu od vas kod partizana"? Razočaranje je bilo užasno među nama kad se on javio: "Ja imam". Jedan od Ljubuškog dolje, Ante Zelić. Kasnije je poginuo u partizanima«, tvrdi u nastavku svoga iskaza G. Ko. Nekolicina očevidaca prisjeća se također te podrobnosti, a jedan od njih tvrdi da je kasnije čuo kako je Ante Zelić već u to vrijeme imao izravnu vezu s Ivanom Primorcem Škopom, Marijanom Primorcem i Jurom Galićem, odnosno s vodstvom Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu.

O mjestu posljednjega počinka skupine fratara koju su tog 8. veljače 1945. ispitivali partizanski oficiri u samostanskoj zbornici ni danas se ne može s potpunom vjerojatnošću govoriti. Sigurno je jedino da su u masovnoj grobnici u Zagvozdu, pronađeni, ekshumirani i identificirani posmrtni ostatci fra Melhiora Prlića. Uvjeti i okolnosti smrti, kao i mjesto posljednjega počinka fra Andrije Jelčića, fra Radoslava Vukšića, fra Fabijana Paponje, fra Leonarda Rupčića, fra Bonifacija Majića, fra Miljenka Ivankovića, fra Fabijana Kordića, kao ni fra Mariofila Sivrića, još nisu u potpunosti razriješeni.

»Ja samo ovo mogu posvjedočiti da kad je pala Lištica, mi smo tako govorili prije za Široki Brijeg, bio je snijeg i tmuran dan. Kuća mi je bila na samoj cesti. Eto, jedini smo bili tu. Pokojna majka ili pokojna baba, ne sjećam se koja, izišla je iz srednje sobe, tako se zvalo kuhinju, i kaže, plače: "Evo provedoše fratre". Oni su išli prema Privalju….«, kaže u svome iskazu L. H.

O dosad poznatim podrobnostima vezanima za posljednje sate ove skupine širokobrijeških franjevaca više u sljedećem nastavku ovoga niza.

 

(Nastavlja se)

 

Damir Šimić / Stopama pobijenih, br. 11, srpanj 2013

 

Vezani članci:

- U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg (I.)

-Tito je osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar(II.)

-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? (III.)

-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika (IV.)

-Damir Šimić: Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika (V.)



[1] Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vlastita naklada, Zagreb, 2010., str. 195.

[2] Iskaz poznat autoru teksta.

[3] Iskaz poznat autoru teksta.

[4] Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, str.195.

[5] Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, str.196.

[6] Iskaz poznat autoru teksta.

[7] Iskaz poznat autoru teksta.

[8] Iskaz poznat autoru teksta.

[9] Iskaz poznat autoru teksta.

[10] Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, str. 196. – 197.

[11] Iskaz poznat autoru teksta.

[12] Iskaz poznat autoru teksta.

[13] Iskaz poznat autoru teksta.

[14] Iskaz poznat autoru teksta.

[15] Iskaz poznat autoru teksta.

[16] Iskaz poznat autoru teksta.

[17] Iskaz poznat autoru teksta.

[18] Iskaz poznat autoru teksta.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.