Logo

U intervjuu u tri nastavka u "Jutarnjem listu" (8., 9. i 10. veljače 2014.), Vanja Špiljak optužuje Stanu Dolanca i Pavla Gažija kao beogradske eksonente da su imali tajni plan "uništiti Inu i srušiti Hrvatsku". Kao dokaz Špiljak navodi jednu Dolančevu izjavu u rujnu 1982. , koju je dao kao savezni ministar policije, nakon koje je krenula hajka na Inu, te neka pisma iz 1983. koja je Gaži kao republički ministar policije uputio na nekoliko adresa u saveznom vrhu.


Teza o nečasnim namjerama Beograda apsolutno jest plauzibilna, ali kako sam naveo u knjizi "Zločini komunističke mafije - od slučaja Đureković do lex Perković", vjerojatnije je da istraga ispočetka nije imala političku pozadinu, ali da su je srpski krugovi - s obzirom da je Ina doista bila, kako je to Stjepan Đureković formulirao u svojim romanima, leglo kriminala na visokoj nozi - pokušali iskoristiti za svoje ciljeve čim su doznali za njena otkrića.

Nelogičnosti Špiljkove obrane

Dolanc i Gaži postali su ministri policije u svibnju 1982. godine, dok je akcija "Lugano" pokrenuta dvije godine ranije. Naime, savezna središnjica Udbe u Beogradu pokrenula je još 1980. veliku akciju sa zadaćom da se prikupe podaci o kriminalnim aktivnostima jugo-direktora koji su vodili ključne trgovinske poslove s inozemstvom, posebice one vezane za trgovinu naftom. Na temelju odluke u Beogradu, republička Udba u Zagrebu sastavila je Prijedlog mjera i radnji u praćenju određenih osoba vezano za Ina Commerc - Akciju Lugano. U dokumentu je donijet i kronološki presjek dotad provedenih mjera i radnji: "30.10.1980. godine u SSUP održan je sastanak na kome su razmatrani podaci Službe državne bezbjednosti i Uprave bezbjednosti SSNO (Saveznog sekretarijata za narodnu o(d)branu - op. a.) koji se odnose na naše građane u inozemstvu - vlasnike inozemnih firmi, ili zaposlenih u njima, i na njihove aktivnosti na vanjskotrgovinskom prometu sa našom zemljom...". U to vrijeme republički i savezni ministri policije bili su Hrvati, slavonski Hrvat Zlatko Uzelac i bosanski Hrvat Franjo Herljević. Pavle Gaži i Stane Dolanc imenovani su ministrima u Zagrebu i Beogradu u svibnju 1982., kad su se istrage uvezane uz "Akciju Lugano" već bližile kraju.

Prema zapisniku sastavljenom u Odjelu za suzbijanje privrednog kriminaliteta GSUP-a Zagreb, "26.02.1982. od Borić Ivice, referenta uvoza u 'Ina-Commerce'' dobivena je operativna informacija o zloupotrebi položaja i ovlaštenja od strane odgovornih lica RO 'Ina-naftaplin' (Ujević Milan, 'Ina-Commerce', (Vanja Špiljak, Crnković Petar, Ostrolučanin Boris, Domović Zvonko) i inofirme 'Bemex-trade' (Vojnko santrić, Filičić Krešo, Dimitrijević Lazo) koji su kod kupnje cijevi od firme 'Dalmine' i "Petroltube' umjesto jednog ugovora sačinili 5 ugovora i uključili posredovanje firme 'Bemex-trade' uz znatno povećanje nabavne cijene".

Prema istom zapisniku, već 12. ožujka 1982., dakle još uvijek puna tri mjeseca prije imenovanja Gažija i Dolanca na policijsko-ministarske dužnosti, "u prostorijama RSUP-a SRH održan je sastanak", na kojem su nazočni bili: "Zlatko Uzelac, sekretar RSUP-a SRH, Vinko Bilić, zamjenik sekretara i rukovodilac SDS RSUO SRH, podsekretar Miroslav Cvijović i pomoćnici rep. sekretara Nikola Savić i Srećko Šimurina, ispred GSUP-a Zagreb sekretar Josip Šlibar, pomoćnik sekretara Marijan Kraljević i načelnik Odjela za suzbijanje privrednog kriminala Zvonko Mareković". Zaključak sa sastanka glasio je: "da se zavede operativna obrada u koju prema prijedlogu Vinka Bilića treba uključiti i Centar SDS Zagreb".

Praktički, sve potrebne predistražne radnje bile su obavljene prije dolaska Pavla Gažija na dužnost republičkog ministra unutarnjh poslova. Njega je u svibnju 1982. dočekao prijedlog za otvaranjem prave kriminalističke obrade, ali on ga ne odlučuje potpisati sve dok ga nije potanko proučio. To čini tek 14. rujna 1982., a na temelju njegova odobrenja Odjel za suzbijanje privrednog kriminaliteta GSUP-a Zagreb podnosi 17. rujna 1982. kaznenu prijavu Okružnom javnom tužilaštvu u Zagrebu (17/2-K-143/82). Tek tada s cijelim slučajem biva upoznat novoimenovani savezni ministar policije Stane Dolanc te daje izjavu koja, dakle, nije inicirala cijelu aferu, nego je došla na kraju policijskih istraga i prilikom predavanja slučaja u nadležnost državnog tužiteljstva.

Vanjina vjera u naivne Hrvate

I sada slijedi još zanimljivije očitovanje Vanje Špiljka o sljedećem razdoblju istrage u kojoj je, među ostalim, izvršen pretres njegova ureda u potrazi za "crnom blagajnom". Vanja Špiljak tvrdi da istraga nije pronašla nikakav inkriminirajući materijal kod njega, niti bilo kakav dokaz o njegovim mogućim protuzakonitim aktivnostima te na kraju zaključuje: "Zašto bi moj otac naručio Đurekovićevo ubojstvo? Da bi zaštitio sina koji je oslobođen svih optužbi?". Naravno, tvrdi Vanja, njegov otac Mika nije utjecao na samu istragu, niti je imao moć to učiniti. Njegova, Mikina, politička moć u to vrijeme, uvjerava nas Vanja, bila je vrlo ograničena. S ovom tvrdnjim Vanja Špiljak proturječi sam sebi jer ako njegov otac u to vrijeme nije igrao posebno važnu ulogu u političkom životu Jugoslavije, zašto bi ga netko poput Stane Dolanca, što Vanja također tvrdi u istom intervjuu, pokušavao kompromitirati uvlačenjem njegova sina u policijsko-kriminalističke istrage?!

Sumnju u istinitost tvrdnji Vanje Špiljka kako ne dolazi u obzir da bi on ili njegov otac Mika pokušali utjecati na policijsko-pravosudna tijela u cilju spječavanja istraga koje bi mogle otkriti njegove moguće kriminalne aktivnosti, pobuđuju navodi objavljeni u članku pod naslovom "Vanja Špiljak: Tuđman me nikada nije pitao za Đurekovića, a znao je da me povezuju s njim", koji je objavljem u subotnjem prilogu "Obzor" u ''Večernjem listu" 18. siječnja 2014. U tom članku uglavnom se prepričava transkript razgovora između Vanje Špiljka i Franje Tuđmana održan 4. veljače 1999. u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku. Pri kraju članka, novinari Marko Biočina i Marko Špoljar, pod podnaslovom "Problem - izvanbračno dijete", pišu kako "počinje Vanja Špiljak objašnjavati problem koji se zapravo svodi na to da Špiljak smatra da na sudu nema pošten tretman jer sudac, po njemu, ne priznaje njegove dokaze da on nije otac tog djeteta".

Uspoređujući citate u navedenom članku s originalom transkripta koji već petnaestak godina kruži raznim hrvatskim redakcijama, može se zaključiti da su novinari Biočina i Špoljar korektno prenijeli najvažnije dijelove tog razgovora na temu privatnih problema Vanje Špiljka sa sudskom raspravom oko (ne)priznavanja njegova očinstva nad jednim djetetom. Međutim, na samom kraju, pozivajući se na neimenovani izvor iz Županijskog suda u Zagrebu, kod čitatelja su mogli stvoriti krivi zaključak: "Od našeg izvora sa Županijskom suda doznali smo da predsjednik Franjo Tuđman nije odlučio pomoći Vanji Špiljku i da nije utjecao na suca Anića". Naime, Vanja Špiljak ubrzo se susreo još dva puta s predsjednikom Tuđmanom, 2. ožujka i 9. ožujka 1999., a transkripti tih razgovora ne daju pravo za navedeni zaključak.

Bilo kako bilo, najvažnija je činjenica da je Vanja Špiljak iskoristio prijateljski odnos s tadašnjim predsjednikom države Franjom Tuđmanom kako bi ga zamolio za intervenciju u sudski postupak koji je protiv njega pokrenula stanovita Dolores Đ. iz Zagreba, zatraživši od njega da prizna očinstvo nad njihovom kćeri Vedranom, rođenoj 16. ožujka 1987. Zašto bismo vjerovali, ako je Vanja Špiljak bio spreman zatražiti intervenciju Franje Tuđmana u taj sudski postupak, da prethodno nije bio spreman zatražiti intervenciju vlastitog oca Mike u redarstveno-sudski postupak oko njegova mogućeg kriminala u Ini, posebice ako se zna da je i sam Mika Špiljak imao osobnog interesa za sprječavanjem te istrage kako bi prevenirao vlastitu političku kompromitaciju?! Zar Vanja Špiljak stvarno misli da su hrvatski čitatelji toliko naivni, da ne kažemo glupi, pa će povjerovati u njegove tvrdnje o objektivnosti rezultata istrage protiv njega 1982./1983. godine, u vrijeme kad je njegov otac Mika bio član Predsjedništva CK SKH, ali i kao najutjecajniji političar u Hrvatskoj - kandidat za člana Predsjedništva SFRJ?!

Još jedan Vanjin pokušaj manipulacije sudom

Vratimo se sudskom sporu kojega je Vanja Špiljak imao s Dolores Đ., iz kojeg možemo ponešto doznati i o njegovu karakternom profilu. Dolores Đ. je u tužbi navela da je "s tuženim održavala intimne odnose od početka lipnja 1986., a u rujnu 1986. da je tuženoga obavijestila kako je trudna, a tuženik je izjavio da će priznati dijete...". Tuženi Vanja Špiljak - kojega je, kao i 1983. godine u slučaju istrage o kriminalu u Ini, zastupao poznati zagrebački odvjetnik Marijan Hanžeković - tada je bio u sretnom braku s poznatom jugoslavenskom novinarkom Milom Štulom. Inače, za nju je Radenko Radojčić izjavio da je bila suradnica jugoslavenskih tajnih službi i članica obavještajno-subverzivne skupine "Labrador". Brak se raspao kad je Mila Štula 1991. godine pobjegla k svojima u Beograd, ali to Vanji Špiljku nije teško palo jer je u međuvremenu našao novu ljubavnicu u Švicarskoj.

Prema djelomičnoj presudi Općinskog suda u Zagrebu (LVII P3-102/93-101), Vanja Špiljak je "tijekom postupka osporavao da bi ikada imao intimne odnose sa II-tužiteljicom (I-tužiteljica bila je Vedrana Đ., op.a.), a osim toga da je nekoliko godina prije rođenja I-tužiteljice imao zdravstvenih problema te je podvrgnut operativnom zahvatu presjecanja obaju sjemenovoda, pa je tako potpuno nesposoban za oplodnju". Ovu svoju tvrdnju Vanja Špiljak je potkrijepio dokumentacijom Klinike za urologiju pri Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, koju je potpisao načelnik Urološke klinike prof.dr.sci.med. D. Manojlović. U potvrdi od 25. lipnja 1993. je pisalo: "Gospodin Vanja Špiljak je operiran 1984. godine u klinici za urologiju Vojnomedicinske akademije. Izvršena je Ligatura ductes deferentis bil. Lekarska potvrda se izdaje na molbu pacijenta".

Na temelju ove potvrde poništena je već pravomoćna presuda Općinskog suda u Zagrebu (P2-1955/88 od 13. ožujka 1992.) u kojoj je stajalo da je Vanja Špiljak otac Vedrane Đ. te su mu njome bile određene alimentacijske obveze. U obnovljenom, revizijskom postupku ponovno je izvršeno vještaćenje DNK uzoraka Vanje Špiljka i Vedrane Đ. te medicinski pregled samog Vanje Špiljka. DNK analiza je pokazala da je Vanja Špiljak sa "postotkom vjerojatnosti 99,993 %" otac Vedrane Đ., dok je regenološki pregled Vanje Špiljka potvrdio spomenutu operaciju nad njegovim sjemenovodima, ali nije mogao sa sigurnošću potvrditi godinu njene realizacije. Iz navedenoga se može zaključiti da je Vanja Špiljak osobno falsificirao ili dao falsificirati potvrdu Vojnomedicinske akademije u Beogradu ili mu je prof.dr.sci.med. D. Manojlović izdao lažnu potvrdu koja mu je bila potrebna za manipulacije u sudskom postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu i izbjegavanje zakonskih obveza skrbništva na kćeri Vedranom Đ.

Mikini ljubavnički problemi

Za kraj ćemo ispričati jedan ljubavnički vic vezan uz pokojnog Špiljka seniora, kako je njegova supruga Štefa otkrila da ima ljubavnicu: "Zazvoni telefon kod Špiljkovih, njegova supruga Štefa podigne slušalicu. S druge strane ženski glas zatraži Miku. Štefa upita: 'Što ste vi Miki?' Ženski glas odgovori: 'Školska drugarica'. Štefa kaže: 'Aha, lažete, moj Mika nije išao u školu! Znam ja tko ste vi".

 

 

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik

 

Vezani članci:

-Akcija 'Brk' - likvidacija Stjepana Đurekovića

-Vanja Špiljak, sin Mike Špiljaka, balkanski kralj nafte s vilom na jezeru u Švicarskoj

-Gdje je bogatstvo INA-e: Klub hrvatsko-londonskih milijunaša

-Peratović: Đureković je mogao kompromitirati Špiljaka i Broza – zato je ubijen

-Postkomunistički stupovi hrvatskog društva: Goran Štrok, Miša Broz, Slavica Ecclestone, Zlatko Mateša...

-Vanja Špiljak glavni opskrbljivač državnih tvrtki kolumbijskim ugljenom - Hoće li Vlada preživjeti i novu aferu?

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.