Logo

Treći predsjednik Republike Hrvatske dr Ivo Josipović pod geslom nove pravednosti do sada je posjetio priličan broj poznatih i znamenitih stratišta mjesta masovnih likvidacija civilnih i vojnih žrtava minulih ratova 20 stoljeća.

Svi posjeti prezentirani su neviđenom medijskom pompom te je zahvaljujući tome  predsjednik predstavljen javnosti kao neupitna moralno intelektualna vertikala današnjeg hrvatskog društva. Bio je na obilježavanju četničke pobune u Srbu. O njegovim druženjima sa srbijanskim predsjednikom Tadićem, kao i o otvaranju tzv. novog poglavlja u hrvatsko-srpskim odnosima, koje dobrano obilježavaju sudbine Tihomira Purde i Veljka Marića puno je toga kazano.

Posjetivši Bleiburg te stratište Tezno pokraj Maribora napravio je i načelni civilizacijski iskorak u odnosu na svoje prethodnike koji su poput njega bili istaknuti članovi SKJ, organizacije odgovorne za taj kao i mnoge druge zločine.

Ovih dana Josipović glasno je progovorio i o najavljenim istragama komunističkih zločina, nazivajući ih „pogrešnim i u funkciji politike“, naglašavajući također kako „ne treba zaboraviti da su partizani bili na 'pravoj' strani, a ustaše i domobrani na 'krivoj' te da su 'nacizam i fašizam sa svojim inačicama' prouzročili rat i najveći broj zločina“. Od eksperta pravnih znanosti i legaliste, kakvim se predstavlja, moglo se u najmanju ruku očekivati puno više. U prvom redu precizno tumačenje Ženevske konvencije, koja ratne zločine jasno i nedvosmisleno opisuje, ne dajući im uopće  konotacije dobrih ili loših zločina, niti njihove ubojice, za razliku od aktualnog hrvatskog predsjednika karakterizira kao dobre ili loše zločince.

Međutim, hrvatski predsjednik i perjanica takozvane „NOVE PRAVEDNOSTI“, kao i njegov prethodnik zapleo se u politiziranje najavljene istrage komunističkih zločina.

Pokušajmo otkriti i zašto?

Četničko komunistička suradnja u srednjoj Dalmaciji

Neosporna je činjenica daje veći dio njegove obitelji bio aktivan u vodstvu KPJ u srednjoj Dalmaciji i srednjodalmatinskoj vojnoj jedinici BIOKOVSKI PARTIZANSKI ODRED (BPO), utemeljenom  6 lipnja 1942., nešto prije partizanskog napada i jednodnevnog osvajanja gradića Vrgorca , 15 lipnja 1942. godine, dana koji je poznat i kao vrgorački crni dan zbog strijeljanja  30-ak građana Vrgorca na lokalnom gradskom groblju,  uglavnom civila, među kojima i 9 žena.

Događaj je poznat i kao prvi veći partizanski vojni napad sa konkretno ostvarenim rezultatom, ali i kao prvi masovniji zločin koji su komunisti napravili u tom dijelu Dalmacije.Također i pomalo nevjerojatno zvuči daje čak i nekadašnja jugokomunistička historiografija u svojim knjigama stidljivo priznaje taj zločin. Pitanje odgovornosti nalogodavaca i počinitelja naravno nitko nikada nije pokrenuo u vrijeme Jugoslavije,  pa niti u suvremenoj Republici Hrvatskoj.

Poznato je da je u tadašnjim kotarevima (općinama) koje okružuju planinu Biokovo u srednjoj Dalmaciji (Makarska, Imotski, Šestanovac, Zadvarje,Vrgorac,Metković) onodobno živjelo i danas živi gotovo potpuno jednonacionalno hrvatsko stanovništvo katoličke vjeroispovijesti.

Tijekom  velikosrpske-monarhističke Kraljevine Jugoslavije velikom većinom bili su simpatizeri HSS-a  i tadašnjih hrvatskih vođa Stjepana Radića i Vlatka Mačeka. Ali također i u gotovo svakom zabiokovskom selu i primorskom mjestu bila je prisutna i kakva-takva jugonacionalistička-orjunaška manjina. Pripadnici te sljedbe javno su se deklarirali kao Jugoslaveni pa čak i Srbi, iako su bili nedvojbenog hrvatskog nacionalnog porijekla. Zanimljivo je da su na nekim obližnjim otocima (Korčula,Vis) i gradovima (Split, Trogir, Kaštela, Solin) također bili prisutni i to u znatno većoj mjeri nego na biokovskom području.

Upravo ta srbijansko-jugoslavenska indoktrinacija zaslužna je i za sudjelovanje zapaženog djela katolika-Jugoslavena s tog područja u dalmatinskim četničkim vojnim postrojbama u II. svjetskom ratu čije su središnje baze (štabovi) bili u gradu Splitu, na području Knina i na planini Dinara.

Na spomenutom području ti su četnički štabovi, osobito u početku, otvoreno surađivali i sa tada još uvijek vrlo malobrojnim komunističko-partizanskim odredima koji su djelovali pod vodstvom KPJ za Dalmaciju, koje je prvih godina rata boravilo zajedno s četnicima u vrletima planine Dinare.

Jedna od zajedničkih poveznica bila im je, svakako,  borba protiv NDH koju ni jedni ni drugi nisu priznavali. Naravno, svatko iz svojih motiva.

Četnički motiv nepriznavanja tadašnje NDH i ustanka bio je sasvim logičan i očekivan,  kao što je logičan i motiv njihovog ustanka protiv svakog mogućeg oblika Hrvatske kao države. S druge strane izravni komunistički motiv za nepriznavanje NDH bio napad Hitlerove Njemačke na SSSR 22 lipnja 1941., odnosno trenutak kada su dobili globalni signal iz Moskve za otpor protiv donedavnog globalnog saveznika Hitlerove Njemačke, zajednički s kojim su, temeljem sporazuma  Hitler-Staljin, napali i komadali Poljsku, Finsku, Rumunjsku i  baltičke zemlje. Tako se kao posljedica pogoršanja odnosa na relaciji Staljin – Hitler na udaru našla Hrvatska država a hrvatski narod na pragu građanskog rata.

Za razliku od splitskog područja i planine Dinara, na biokovskom području, zbog minimalne zastupljenosti srpskog stanovništva, nije moglo doći do formiranja monarhističko-četničkih vojnih postrojbi, i ako su i na tom području imali simpatije među tamošnjom malobrojnom jugoslavenskom manjinom. Poglavito u priobalju, gdje se već u vrijeme Kraljevine SHS bio doselio određen broj Sulunskih dragovoljaca i drugih velikosrbijanskih elemenata, izmiješavši se rodbinskim vezama s domicilnim pučanstvom.

Na biokovskom području, i ako malobrojni, bili su nazočni komunisti - članovi KPJ i SKOJ-a koji su nakon njemačkog napada na Sovjetski savez dobili onodobno globalne direktive za podizanje oružanog komunističkog ustanka ali isto tako i lokalne komunističke revolucije kao doprinosa komunističkoj globalnoj revoluciji.

Svoju nazočnost i jako dobar stupanj organiziranosti komunisti su u to vrijeme poglavito pokazivali u kotarevima Makarska i Vrgorac. Otežavajući faktor, osobito u početku, bio im je nepostojanje domicilnog srpskog stanovništva, izuzev manjih skupina u priobalju i nekih malih sela i zaselaka  kod Imotskog i Metkovića, koje bi bilo motivirano na borbu protiv svakog oblika Hrvatske države.

Nasuprot tome, vrlo snažan stimulativni faktor bio im je potpuna talijanska okupacija dijela Dalmacije, uz istodobno talijansku vojnu nazočnost na ostalom dijelu.

Ustanak komunista na Biokovu

Potkraj listopada 1941. primljena je direktiva o početku oružanog ustanka na biokovskom području. Međutim, pod izgovorom da je prostor Biokova uglavnom kraška golet nepogodna za ustanak i gerilski način ratovanja, direktivom je traženo da se komunistički ilegalci s tog područja upućuju u istočnu Hercegovinu, gdje je četničko-komunistički ustanak već bio uzeo maha.

Istodobno, ista je direktiva upućena komunistima u Metković, Korčulu i Pelješac. Sukladno tome makarski komunisti šalju iz Makarske petoricu ilegalaca na čelu sa Nikom Glavinom, preko Baćine i mjesta Pijavičina, gdje su se trebali susresti sa metkovićkim komunistima te zajedno uputiti u istočnu Hercegovinu, gdje se s obzirom na većinski udio srpskog stanovništva dotada rasplamsao prvo četnički a potom i zajednički četničko-partizanski ustanak protiv NDH.

Međutim, pri kasnijem povratku na biokovsko područje makarski su ilegalci prenijeli utisak da ne postoji bitna razlika u konfiguraciji tla, klime te oskudice prehrambenih resursa između istočne Hercegovine i biokovskog (srednjodalmatinskog) područja, pa su od nadležnih tijela KPJ zatražili dozvolu za podizanje ustanka i na tom području.

Vremenska distanca od sedam desetljeća, kao i slijed kasnijih događanja, pomaže nam u donošenju realne prosudbe u kojoj je nacionalna razlika uspoređenih područja bila vrlo bitnim razlogom za kašnjenje partizanskog ustanka u Biokovu. Poglavito ako imamo na umu kakvim su se sinovi i unuci istočnohercegovačkih četnika i partizana pokazali u agresiji na Dubrovačko područje 1991./1992. godine.

Biokovska četa ili bazni temelj zloglasne 11. dalmatinske brigade

Izravni rezultat navedenih oprečnih faktora bio je kašnjenje ustanka na biokovskom području. Naime, zahvaljujući spomenutim različitim gledištima tek 24 siječnja 1942. u mjestu Gradac dolazi do oružane diverzije komunističkih ilegalaca uperene protiv malobrojnih oružnika NDH, nakon čega su 26 siječnja formirana 3 partizanska voda:

- Makarski vod (zapovjednik Niko Glavina),

- Gradački vod ( zapovjednik Vitko Viskić) i

- Baćinski-Neretvanski vod ( zapovjednik Nedjeljko Bošković).

Spajanjem navedenih vodova 13 ožujka 1942 formirana je prva biokovska (južnodalmatinska) četa iz koje će kasnije nastati bataljun „Josip Jurčević“ te na koncu i zloglasna  11. dalmatinska /biokovska/ brigada poznata po stravičnim zločinima na Širokom Brijegu, Kočevskom Rogu i mnogim drugim mjestima.

Nedugo nakon formiranja četi se priključuje i vrgorački vod / zapovjednik Drinko Tolić/ te nešto dragovoljaca sa područja Imotskog i Pelješca. Prvi zapovjednik biokovske (južnodalmatinske čete ) čete bio je Sergije Petrović, bivši oficir kraljevske jugoslavenske vojske, koji sudeći po imenu nije sa lokalnog područja. Zamjenik zapovjednika čete bio je Gojko Ujdurović,  poznati lokalni kavgadžija iz Graca, politkomesar je bio Nedjeljko Bošković, zamjenik komesara Jozo Tomašević, a intendant Ante Šutić.

S obzirom na činjenicu da je brojno stanje ove postrojbe sve više raslo vrlo brzo su se stekli uvjeti za formiranje bataljuna, odnosno odreda. Do formiranja bataljuna „Josip Jurčević“ došlo je 6 lipnja 1942 godine. Odluku o formiranju donijeli su dalmatinski prvaci KPJ u svom skrivenom štabu šumi Vještić gora na planini Dinari, gdje su u to vrijeme bili stacionirani i dijelovi Dinarske četničke divizije.

Odred je u trenutku formiranja imao ukupno oko 350 vojnika, koji su formacijski bili razdijeljeni u 6 četa, uključujući i omladinsku.

Partizanski napad na Vrgorac i pokolj imućnijih seljaka

Napad i jednodnevno osvajanje gradskog središta Vrgorca izvršio je 15. lipnja 1942. novoformirani bataljun Josip Jurčević, i to kao brižno planiranu i prostorno ograničenu vojnu operaciju. U samu akciju bili su uključeni gotovo svi od oko 350 partizana iz tadašnjeg formacijskog  sastava ovog bataljuna.

Zapovjedni sastav ovog bataljuna u trenucima napada na Vrgorac bio je slijedeći:

- zapovjednik Petar Bogunović,

- zamjenik komandanta Jure Galić-Veliki (iz Bijače kod Ljubuškog – politički mentor i uzor svom imenjaku i prezimenjaku Juri Galiću-Rojaku, sadašnjem predsjedniku SUBNOR.a BiH),

- politkomesar Nedjeljko Bošković,

- zamjenik komesara Josip Tomašević,

- operativni oficir Gojko Ujdurović,

- informativni oficir Sergije Petrović,

- obavještajni oficir Pavao Lozo,

- intendantski oficir Ante Šutić.

Zapovjednik  1. čete bio je Ante Beroš, politkomesar Mate Nižić, zapovjednik  2. čete Vlado Viskić, politkomesar Ante Andrijašević; zapovjednik 3. čete Niko Glavina politkomesar Jerko Kovačević, zapovjednik 4. čete Poldo Mikulić, politkomesar Mijo (Mišo) Martinac, zapovjednik 5 čete Drinko Tolić, politkomesar Vlado Aleksić, zapovjednik 6. čete Ivan Rubeša, politkomesar Niko Katić.

Jednodnevno osvajanje gradića Vrgorca, izvedeno gotovo bez ikakvih značajnijih  bojevih djelovanja (talijanskih snaga tada u Vrgorcu nije niti bilo a vojno-policijskih snaga NDH bilo je samo simboličnom broju). Ipak ovu pomno planiranu partizansku vojno-političku operaciju zasjenile su dvije pojedinosti koje su sasvim zorno pokazale karakter zapovjednog kadra ali i bojevu spremnost vojnika.

Prvo je među partizanski sukob, koji se dogodio na prilazima Vrgorcu,  kada je jedna skupina partizana, misleći da puca na kamion suprotne strane, otvorila puščanu paljbu na svoje suborce, prilikom čega je poginulo nekoliko partizana.

Drugo je masovni ratni zločin, odnosno strijeljanje 33 osobe, uglavnom civila mještana Vrgorca, koji se tijekom sedam proteklih desetljeća potiho prepričavao i prepričava  među Vrgorčanima.

Poznavatelji tadašnjih vrgoračkih prilika tvrde kako postoji više motiva ovog isplaniranog i provedenog zločina. Kao najvažniju motiv oni ističu onodobne klasne razlike među mještanima  Vrgorca. Nacionalni predznak ovog zločina teško može biti dominirajući, upravo zbog činjenice što se lokalni pripadnici monarhističko-jugoslavenske manjine u partizanske vojne postrojbe na biokovskom području masovnije počeli pristupati tek nakon ovog događaja a osobito nakon proglasa kralja Petra II Karađorđevića iz 1944 godine.

Suradnja komunističkih i velikosrpskih kadrova u Dalmaciji i Hercegovini

Unatoč navedenim povijesnim činjenicama određenu nedoumicu oko udjela monarhističko-jugoslavenske manjine u pripremi (ilegalnom radu) u drugoj polovini 1941., kao i podizanju oružanog ustanka i formiranju partizanskih postrojbi na biokovskom području početkom 1942 godine, može pobuditi i činjenica da je jedan od značajnih sudionika tih događaja bio i Danijel Dane Vilović (1919.-2009.) iz Donjih Brela kod Makarske, nećak puno poznatijeg Đure Vilovića - bliskog suradnika Draže Mihailovića, skupa s kojim je osuđen u Beogradu 1946 godine.

Danijel Vilović član KPJ od 1939 u vojne partizanske jedinice pristupio 27 siječnja 1942., najvjerojatnije u Makarski partizanski vod pod zapovjedništvom Nike Glavine, koji je tri mjeseca ranije, zajedno sa skupinom kolega, upućen u istočnu Hercegovinu.

Ne može se isključiti niti mogućnost da je jedan od nekoliko njegovih odabranih kolega u toj ekspediciji bio i Danijel Vilović. Tada je naime u istočnoj Hercegovini i Bosni  na snazi bio četničko-partizanski sporazum potpisan 1 listopada 1941 godine, nakon kojega je formiran zajednički četničko-partizanski štab nazvan Komandom bosanskih vojnih i partizanskih odreda.

Zajedničko zapovjedništvo sa četničke strane predstavljali su: major Jezdimir Dangić, kapetan Sergije Mihailović, Pero Đukanović, a partizansku: Rodoljub Čolaković, Slobodan Princip, Svetozar Vukmanović-Tempo.[1]

Istodobno, dok je Danijel Vilović sudjelovao u pripremama za podizanje oružanog ustanka na biokovskom području, njegov stric Đuro Vilović  boravio je u Splitu, smješten  u četničkom štabu koji je, pod punom talijanskom zaštitom, vodio četnički vojvoda Ilija Trifunović zvani Birčanin.

Uz Đuru Vilovića koji je između ostalog pisao u splitskom četničkom listu „Krik iz jame“, član Birčaninovog četničkog štaba  bio je i Darko Anđelinović, brat poznatijeg GRGE ANĐELINOVIĆA i djed dobro poznatih današnjih hrvatskih javnih djelatnika VESNE PUSIĆ I ZORANA PUSIĆA, glasnih zagovaratelja detuđmanizacije i  povlačenja hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije.

Međutim, uskoro su se četnici u Splitu i okolici podijelili na protalijansku i protutalijansku frakciju. Pripadnici protutalijanske četničke opcije završili su u 11. dalmatinskoj brigadi, gdje je pristupio i Vuk Anđelinović, sin Darkov, rođen 03. travnja 1922., koji je pred kraj rata obnašao dužnost referenta saniteta u II. bataljunu. Ovaj detalj ujedno  objašnjava i  kasniju različitu sudbinu dvojice nerazdvojnih prijatelja i kolega Đure Vilovića i Danka Anđelinovića, nakon 1945.godine.

Josipovići u ustanku

Susjedno mjesto Vilovićevim rodnim Donjim Brelima je Baška Voda, rodno mjesto oca sadašnjeg hrvatskog predsjednika. Javnosti je predstavljeno kako je Ante Josipović sudionik NOB-a iz vrlo rane faze, odnosno od 1941. godine.

Tvrdnja je po svemu sudeći dobro preuveličana, u prilog čemu govori i podatak da je prva partizanska postrojba na biokovskom području formirana krajem siječnja 1942. Prema dijelovima njegovog službenog životopisa, kao i sjećanjima suvremenika, članstvo Ante Josipovića u KPJ datira od 1943.  U prvim danima rata Ante Josipović je bio jedan od čelnih ljudi SKOJ-a na području Makarske, da bi kasnije bio predsjednik i član Narodnooslobodilačkog odbora za općinu Makarska, sekretar općinskog komiteta  SKOJ-a  i član općinskog komiteta KPJ za Makarsku. To su dužnosti Ante Josipovića  koje je obnašao do odlaska u izbjeglički logor u El Shattu, gdje je sve do kraja rata obnašao dužnost sekretara SKOJ-a i člana Komiteta KPJ za zbjeg.

Sagledavajući podatke iz službenog životopisa Ante Josipovića, kao i izjave sudionika tih događaja, čini se da je njegov partijski rad sve do odlaska u El Shatt svodio na predustanički ilegalni rad, propagandno djelovanje i uključivanje ljudi u prvu oružanu formaciju u Makarskoj, koja je kasnije prerasla u bataljun „Josip Jurčević“, te naposljetku u 11. dalmatinsku brigadu.

>>Otac Ive Josipovića bio upravitelj Golog otoka?

Tijekom tog ilegalnog rata Josipović je surađivao sa Danijelom Vilovićem, Nikom Glavinom ali i misterioznim oficirom kraljevske vojske Sergijem Petrovićem, s kojim je sudeći prema izjavama nekih sudionika tih događaja navodno bio i rodbinski povezan. Ovu informaciju svojedobno su podgrijavali i određeni crnogorski mediji kada su tvrdili da je djed današnjeg hrvatskog predsjednika, s majčine strane zaslužni oficir kraljevske vojske koji je svojevremeno dobio imetak u Baškoj vodi.

>>Službeno-obiteljski posjet Ive Josipovića Crnoj Gori

Istražujući političku opredijeljenost obitelji Josipović u vrijeme monarhističke Jugoslavije ne može se sa apsolutnom sigurnošću utvrditi jesu li njeni pripadnici bili  HSS-ovske ili jugomonarhističko-ORJU-naške orijentacije.

Popis žrtava II. svjetskog rata za mjesta Baška Voda i Bast te nazočnost prezimena Josipović i Staničić (prezime majke predsjednika Josipovića) pokazuje da ih je bilo u različitim vojskama a među njima ima i civilnih žrtava komunističkog terora.

Što živući svjedoci mogu kazati o partizanskim zločinima u Vrgorcu

Vremešni Ante Josipović bi i danas, po svemu sudeći, mogao biti jedan od rijetkih živućih svjedoka koji bi mogli pojasniti motiv, nalogodavce i imena počinitelja ubojstva baškovođanskog župnika FRA PETRA PAVIŠE,  čije su ubojstvo lokalni komunisti u Baškoj Vodi pokušali više puta i konačno realizirali koncem 1943 godine na Hvaru.

Što se tiče partizanskog upada u Vrgorac 15 lipnja 1942. i zločina u kojem je izravno sudjelovala većina tadašnjih partijskih suradnika Ante Josipovića bilo bi svakako zanimljivo čuti njegova saznanja o okolnostima strijeljanja 33 Vrgorčana 15. lipnja 1942.

Dosta podataka o ovom zločinu mogli bi dati i preživjeli Vrgorčani – sudionici ove operacije, čija su imena objavljena u Slobodnoj Dalmaciji 1982. godine, u prigodnom feljtonu autora Branka Markotića pod nazivom „Prvo oslobađanje Vrgorca“.

Naravno, MUP Republike Hrvatske i DORH mogli bi za ovaj slučaj priupitati i izravnog aktera ovih događaja vrgorčana Dragu Galića, koji danas živi u Splitu, inače dugogodišnjeg prijatelja Budimira Lončara i Veljka Kadijevića, koji se u zimu 1943. priključio odredu „Josip Jurčević“. U daljem tijeku rata Galić je bio obavještajni oficir 11. dalmatinske brigade da bi na koncu rata, zajedno s Kadijevićem, obnašao dužnost u obavještajnom odjelu štaba 26. dalmatinske divizije.

Vrlo se izglednim čini da o spomenutom zločinu nešto više zna i tadašnja ilegalka u Vrgorcu Magdalena Martinac, danas Magdalena Bobetko, udovica hrvatskog generala Janka Bobetka.

Svi pobrojani ujedno mogu odgovoriti i na pitanja o još nekoliko masovnih stratišta u okolici Vrgorca. Poglavito u masovnoj grobnici između sela Kozice i vrha Sv. Jure u kojoj se, sudeći prema tvrdnjama očevidaca, nalaze posmrtni ostaci nekoliko desetaka hercegovačkih Hrvata, odvedenih u veljači 1945. iz Širokog Brijega i Ljubuškog, u kojoj se sudeći prema iskazima svjedoka nalaze i ostaci nekoliko širokobrijeških franjevaca.

>>EKSKLUZIVNO: Kraška vrtača nedaleko od Kozice skriva tajnu o smrti jedne skupine širokobrijeških franjevaca

Ante Josipović je nakon povratka iz El Shatta jedno vrijeme obnašao značajne sigurnosno-političke dužnosti pa mu je zasigurno poznato po čijim su nalozima betonirani ulazi u masovna stratišta, odnosno tko je sve sudjelovao u poticanju, provedbi i prikrivanju ovih zločina.

Nadležna državna tijela o ovome bi mogla priupitati i sveprisutnog Budimira Lončara, koji je u to vrijeme bio vrlo aktivan u kontaktima sa štabom VIII. dalmatinskog korpusa, podređenim mu divizijama i  Uredom OZN-e.

>>EKSKLUZIVNO: Novi prilozi za životopis Budimira Lončara

Naravno, ukoliko se oni koji ravnaju državnim tijelima slažu s činjenicom da ratni zločin ne zastarijeva, odnosno kako svaki zločin zaslužuje istragu a žrtva dostojno mjesto posljednjeg počinka i neotuđivo pravo na nadgrobni spomenik!


M. Matić



[1] Dr. Fadil Ademović, Četništvo i četnička propaganda u južnoslavenskim zemljama,str 72. i 73.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.