Logo

U Velebitu, iako je veoma bogat izvorima vrlo kvalitetne pitke vode, nema velikih jezera kao u Alpama. Izuzetak su Plitvička jezera – svjetski hrvatski i lički biser. No unatoč vodnom bogatstvu i ribolovnoj tradiciji pa i nekoliko poznatih ribogojilišta, ipak su ovdje češći gosti ljubitelji janjetine nego poznate pastrve… ali i brojni lovci iza kojih ostaju strvine… Domaći svijet sve njih, a posebno političare, zbog njihova različita profila i karaktera, naziva ‘ribama’. A njih ima raznih… I u Hrvatskoj se ‘mrijeste’ i u jatima putuju poglavito (nakon svibanjskog ‘izvora’ kod Jasenovca) sredinom lipnja pa opet (s “lijepom kapom”!) koncem srpnja, gotovo SRBnja…

Tako su i ove godine domaćim i stranim ‘monitoringom’ uhvaćene velike skupine po (sisačkim) šumama i (ličkim) gorama/jamama u lovu na istu udicu odnosno na ‘gutanje’ zajedničkog mamca – (anti)fašizam. Već su AF-’hodočasnici’ obišli famoznu šumu Brezovicu i jamu Jadovno, a uskoro će se svi naći u ‘mreži’ na Grobničkom polju (pa potom u nekadašnjoj ‘prestonici’ ličkog Pounja)…

>>Nikakve Brezovice ni partizanskog odreda nije bilo!

Dakle, u Hrvatskoj se 22. lipnja veliča “sisački odred” i slavi ‘brezovički obred’ ter se obilježava “dan antifašističke borbe”. No ako se to razmotri barem s povijesnog gledišta, o tome se KOMUNISTIČKOM “ANTIFAŠIZMU”, kako je jednom istaknuo prof. Branimir Lukšić, stječe sasvim druga slika. A nju ‘crtaju’ najprije povijesne činjenice koje se u javnim medijima u Hrvatskoj sustavno zanemaruju. Evo barem tri!

POVIJESNA ČINJENICA BROJ 1:

Komunisti su u Europi živjeli u miru s nacional-socijalistima od 23.8.1939. godine kada su nacistička Njemačka i SSSR sklopili pakt o uzajamnom nenapadanju (tzv. Ribbentrop-Molotov pakt). Komunisti su i u monarhističkoj Jugoslaviji surađivali s Hitlerom sve dok on nije napao SSSR 21.6.1941. prekršivši taj pakt. Već sutradan nakon toga napada, tj. 22.6.1941., grupice komunista u okolici Siska bježe u šumu od straha pred svojim dojučerašnjim saveznicima nacistima, i to kasnije nazivaju ustankom protiv fašizma (“prvi sisački odred”). Oni nisu ustali protiv fašizma (nacizma) kada je Hitler napao Jugoslaviju 6.4.1941., nego kada on napada SSSR. Komunistima, dakle, nije bilo do oslobođenja Jugoslavije, nego do obrane sovjetske Rusije, do toga da bi vezali neke nacističke vojne postrojbe u Jugoslaviji da ne odu na rusku frontu.

Dakle, s povijesnog motrišta komunistički antifašizam je pokušaj da se taj podanički čin prikaže kao spontani demokratski ustanak protiv fašizma. Glavna je zadaća razvikanog komunističkog antifašizma, osim očuvanja vlasti bivših komunista, rehabilitacija komunizma (v. Vladimir Mrkoci, “Lijeva inteligencija i antifašizam”, “Politički zatvorenik”, siječanj 2011., s.19). “Ni jedan narod u svijetu, pa niti jedan od naroda bivše Jugoslavije, nije proglasio dan njemačkog napada na SSSR državnim praznikom, niti početkom borbe za slobodu, osim Hrvata… Do 22. lipnja komunisti i fašisti su bili saveznici, a toga dana su komunisti gurnuli narod u obranu SSSR-a i izazvali građanski rat. Time je hrvatski narod prikazan kao branitelj SSSR-a, ljubitelj Staljina i boljševizma.” Doista – jako čudan sindrom!

O tome je nedavno u Hrvatskom listu objavljen prilog koji problematizira spomenuto slavlje i (treći put zaredom! – HL, 30.6.2011.) postavlja provokativno pitanje: JE LI SISAČKI PARTIZANSKI ODRED UOPĆE POSTOJAO? Na nj povjesničar Lojzo Buturac iz Siska izravno odgovara odlučno, jasno i kratko: NIJE POSTOJAO!

>>Što slavimo: Je li Sisački partizanski odred uopće postojao?

Zatim ističe da ako je u okolici Siska u ono vrijeme postojala neka oružana skupina, nije se zvala partizanski odred, nije formirana 22. lipnja 1941. i nije nastala u šumi Brezovica kod Siska. Spominje također kako je LAŽ proširena čak i u znanstvenim krugovima pa je tako i povjesničar Ivo Goldstein u svojoj novijoj povijesti “Hrvatska 1918.-2008.” na str. 79. napisao:
“22. lipnja u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića-Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan Odred je minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta.”

Ne zna se je li žalosnije što su znanstvenici izgubili obraz ili što su toj najobičnijoj laži nasjeli “naši najviši rukovodioci pa i predsjednik Josipović”, koji je upravo tu laž nedavno ponovio u Brezovici. A to se uporno čini godinama, iako je lako doći do ISTINE, jer sisački novinari Miroslav Matovina, Dragan Božić i još neki napisali su o tom navodnom odredu knjige (koje se nalaze u sisačkoj Gradskoj knjižnici) na temelju razgovora koje su vodili sa sisačkim komunistima, prvoborcima. No puna istina o ondašnjim zbivanjima kao da nikoga ne zanima. Evo zato te istine, do koje je L. Buturac došao tako što je, kako sam piše, “imao čast daleke 1955. godine razgovarati s Vladom Janićem u Sisku, u kući njegove sestre”, pa mu je i on govorio istinu, a ne laž o ondašnjim događanjima. Smatram da (i) moji ‘župljani’ imaju pravo znati istinu o tome pa je prenosim:

“Drago Žuk, radnik u sisačkoj Rafineriji, radio je u noćnoj smjeni pa je pred zoru 22. lipnja 1941. čuo na radiju vijest daje Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Odmah je jurio u Sisak do Marijana Cvetkovića, tada člana Okružnog komiteta KPH za Sisak, da mu prenese tu važnu vijest. Marijan je odmah pošao do Vlade Janića, sekretara Mjesnog komiteta KPH da se dogovore o daljnjem djelovanju. Dogovoreno je da se svi viđeniji komunisti povuku u ilegalnost. Odmah su krenuli, Vlado biciklom u Petrinju, a Marijan vlakom u Sunju i Kostajnicu da tamo o tome obavijeste svoje partijske drugove. Isti dan navečer obojica su se, i Vlado i Marijan, našli u selu Žabno kod Siska kod partijskog druga Jose Tuškanca. Tu su i prenoćili. To je događaj od 22. lipnja. Nema nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.
Sljedećih dana su si u Žabenskoj šumi tražili i našli skloništa, ili baze kako se izražavao Janić. U sklonište ‘Šikara’ smjestili su se Janić i Cvetković, a nakon nekoliko dana i Nada Dimić. U skloništu, 500 metara dalje, ‘Mali kolićevac’, smjestio se Mika Špiljak s nekoliko drugova. Dana 18. srpnja uspio je iz Zagreba doći ‘španski’ borac Ivan Rukavina pa se i on pridružio Janiću u skloništu ‘Šikara’. Nakon mjesec dana boravka u Žabenskoj šumi, 22. srpnja, hrvatska je vojska iz Siska, krenula u akciju na Žabensku šumu. Nije otkrila ‘Šikaru’, ali je otkrila Špiljkovu skupinu od 8 ustanika, koja je prihvatila borbu, u kojoj su dvojica ustanika poginuli: Ivan Lasić i Ivan Ogulinac. Ostali su se razbježali u Gornju Posavinu i nisu se više vraćali k Janiću.
Sljedeći dan, 23. srpnja, razišla se i skupina iz skloništa ‘Šikara’. Rukavina se vratio u Zagreb, Marijan je otišao na Banovinu istražiti mogućnost da se tamo presele, jer tu blizu grada nisu sigurni, a Nada Dimić otišla je provjeriti zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu i da vidi kakvo je stanje u gradu Sisku. Nada je u Sisku uhićena ter je glumeći tešku bolesnicu, uspjela pobjeći na karlovačko područje i ni ona se nije više vraćala Janiću. Na kraju Janić je ostao sam u Žabenskoj šumi bez hrane i bilo kakve veze s mještanima iz sela Žabno. Nakon nekoliko dana napustio je i on šumu. Vratio se u Sisak i skrivao se u gradu i u savskim vrbacima.
Sredinom kolovoza doznao je da se neki okupljaju u šumi Brezovica, da imaju i oružje. Uspio je i on doći do njih. Bilo ih je tada dvadesetak. Provodili su razne diverzije. U Željezari i Rafineriji oštetili su neke uređaje (kao nedavno kad je izbio užasni požar; možda je to bila “proslava obljetnice”? – m.op.). Minirali su prugu 14. rujna kod Blinjskog Kuta. Išli su ubiti općinske stražare, obične pandure, ljude iz sela zaposlene u općini, u nebranjenim selima Topolovcu i Palanjku. U Palanjku su zapalili i školu.
Dana 20. rujna pošla je hrvatska vojska iz Siska u akciju i na šumu Brezovica. Ustanici su saznali za tu akciju pa su dan prije, 19. rujna, čamcima u Crncu prešli Savu i, njih tada četrdesetak, prešli na područje Banovine. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša i jasno im rekao da u njih nema povjerenja jer su u većini Hrvati. Odmah je smijenio s te sisačke skupine Vladu Janića, u kojega je imao najmanje povjerenja. Janić, teško razočaran, napušta Banovinu i svoje ustanike, vraća se natrag u Sisak i priključuje moslavačkim i žumberačkim ustanicima odnosno partizanima.”
Eto, dakle, tu istinu o razvikanom “prvom partizanskom odredu”, o kojem su mnogi pisali netočno i lažno (neki ističu čak i budalaštinu da je “prvi u Evropi”!), je L. Buturcu ispričao Vlado Janić. Krajnje je vrijeme da ta istina prodre u javnost i da je naši priznati povjesničari objave u povijesnim knjigama ter da konačno uđe u školske učbenike, da sljedeće naše generacije ne budu formirane na laži. No bojim se da ćemo to dočekati – jer i u demokratskom totalitarizmu povijesna istina uči se samo u obitelji (kao što je bilo u “crvenoj diktaturi”). Doista – jako čudan sindrom! Možda neki novi cro-sindrom?

POVIJESNA ČINJENICA BROJ 2:

JADOVNO – malo i opustjelo velebitsko mjesto iznad ličkog sela Trnovac, 20-ak km od Gospića – svake godine svake godine sredinom lipnja postaje mjesto ‘čudesnih ukazanja’ i pravih čudesa: u pobožnoj molitvi kod Šaranove jame okupljaju se zajedno kršćanski i židovski vjernici, kršteni pogani, agnostici, ateisti i ostali ‘bogobojaznici’ i ‘kostoštovatelji’ svih provenijencija.
Nakon nekoliko skandala na prošlogodišnjem “sastanku na jamom”, ove godine ne samo da se ništa bitno nije popravilo nego – osim što su se hrvatska diplomacija i kompletan državnih vrh osramotili zbog “ušetavanja” srbijanskog predsjednika Tadića kao da je došao nekamo usred Šumadije!!! – broj se “četnikodočasnika” višestruko povećao za veliki broj autobusa, a skandalozno ponašanje pijanih sudionika pa čak i tzv. redara s natpisima na ćirilici (!) – bolje da i ne spominjem… Tako su možda mislili i ostali novinari pa zato nitko o tome ništa nije objavio (premda su SVI dnevni listovi tome događaju posvetili cijelu stranicu!), a ‘performans’ se događao pred mnogobrojnim pa čak i uniformiranim osobama!
Svakako, moglo se zaključiti da je suverenitet toga hrvatskog teritorija prešao pod nadzor “Zapadnog Balkana” ili pod “monitoring” EU! Zato mnogi sumnjaju da je uzaludna kuknjava u stilu “Jadovno DA – Jazovka NE?!”, a neki su sve što se na Jadovnu događalo saželi u parafrazu izjave “precednika Tadića (“Ovo je strašan zločin koji se ne smije zaboraviti!”), koju prenosim iako zvuči zlokobno: “Tadić u Jadovnu je strašan zločin koji se ne smije zaboraviti!” Doista – jako čudan sindrom! Možda neki novi cro-sindrom?

>>Velika povijesna podvala i laž: Hrvatske kosti u Šaranovoj jami pretvorili u srpske

>>Laži pred kojima zastaje pamet: Cijeloj Hrvatskoj podvaljena Šaranova jama kao masovna grobnica Srba i Židova

No najvažnije od svega je da i naličje te farse ima lice istine. Nedavno je i Marin Smolčić u Novom listu ozbiljno upozorio na neke činjenice. Ali, unatoč naporima iskrenih pojedinaca, i prava ISTINA o Jadovnu preteško se probija u javnost. No – ipak se kreće! Polako, ali sigurno. Zahvaljujući iskustvu i saznanju koje je (u HL-u, 30.6.2011.) otkrio dr. Srećko Božičević, umirovljeni geolog, speleolog i hidrogeolog (to mu je uža specijalnost). Speleologijom se bavio punih 60 godina. Bio je 40 godina u Institutu za geološka istraživanja gdje je magistrirao i doktorirao, radio na terenu… Poznata mu je nevjerojatna farsa koju političari čine svake godine komemorirajući žrtve Jadovna na mjestu Šaranove jame. Godinama upozorava da ta jama nije logor Jadovno, nego da su u nju partizani bacili Hrvate. O tome je progovorio i u intervjuu Hrvatskom političkom zatvoreniku (ljetni broj 2009.).

Ovogodišnji dolazak srbijanskog predsjednika Borisa Tadića nad Šaranovu jamu prof. Božičević smatra vrhuncem podvale. Evo što sada kaže:
“Još prije nekoliko godina, kada je Mesić bio gore za vrijeme svoga mandata, oni su organizirali pravu terevenku na kojoj su osim njega bili Pupovac, Goldstein i drugi… Bio sam zapravo frapiran tom pijankom ili slavom, a navodno je to pravoslavni običaj. Reagirao sam tekstom u Političkom zatvoreniku, a nakon toga zvao sam Slavka Goldsteina i rekao da bih htio s njim razgovarati ter mu savjetovati da dade izvaditi kosti iz Šaranove jame pa ako su u jami kosti njegovih roditelja, kao što tvrdi, a on, njihov sin živ je, neka se onda DNA analizom to utvrdi. Nije mi odgovorio.
Međutim, ključno što oni zlorabe jest sljedeće: Šaranova jama, gdje oni komemoriraju, nije Jadovno. Jadovno je od Šaranove jame udaljeno 5 km dalje u Velebitu, u šumi. Tamo je bio logor, oko toga logora su bile jame koje nitko nikada nije istraživao. Dio toga logora imao je na Rabu svoj odjel ter još na nekim otocima.

Ja sam, zatim, Stjepanu Mesiću, kao nekakvom antifašistu, napisao da su 1945. godine iz Gospića s pet i više kamiona dovezeni HRVATI iz zatvora, POBIJENI I BAČENI u ŠARANOVU JAMU. Pitajte Gospićane, još ima živih koji se toga sjećaju. Neki su od njih bili u zatvoru i imali su sreću da nisu završili u Šaranovoj jami. U svojoj knjizi “Jame kao grobnice” dao sam nacrt Šaranove jame. Prošle godine Šaranovu jamu kao Jadovno posjetio je i aktualni predsjednik Ivo Josipović s pravoslavnim svećenicima. I on je napravio svoju predstavu, a sve je zasnovano na lažima i podvalama.
Dakle posjetitelji ne odlaze u Jadovno, nego kod Šaranove jame, a ove godine u toj farsi sudjelovao je srbijanski predsjednik Boris Tadić. Svi se nalaze kod Šaranove jame, a U TOJ JAMI SU HRVATSKE ŽRTVE partizanskog terora. Svi rade pogrešku i pohode mjesto koje nije Jadovno, umjesto da odu dalje pet kilometara. Sve sam to napisao i Josipoviću, poslao mu kopiju svoje knjige, i poručio mu da griješi. Goldstein me nije htio primiti očito jer on igra svoju igru da po svojoj vjerskoj varijanti bude mučenik po svojim roditeljima, a da ne riješi činjenice.” (Itd…)

Eto, doista – jako čudan sindrom! Možda je to neki novi cro-sindrom? Svakako, takvo podnošenje antifašističkog terora, netko će zaključiti, nepojmljiv je hrvatski mazohizam… a svaki koji se tome ne želi oduprijeti može svome prezimenu (umetanjem slova G umjesto crtice!) dodati simboličan “antifašistički” nadimak: JA-OVNO! Jer broj “bačenih” u Šaranovu jamu raste iz godine u godinu – baš kao što je rastao u Jasenovcu! Evo, trenutno je “zategnut”, zahvaljujući povjesničaru Zatezalu, na “streljanih 43.000 Srba, Židova i Roma u jednom od najvećih koncentracijskih logora u Drugom svjetskom ratu” – kako je doslovce priopćio kabinet srbijanskog predsjednika Tadića!!! No samo malo logike i matematike, podsjeća me jedan pametan čovjek koji navodi (valjda lanjski) broj 39.000 žrtava, potrebno je u ovom slučaju, čak i da nije činjenica što ih je iznio prof. Božičević. Evo dakle te logike: 39.000 žrtava : 60 dana trajanja logora iznosi 65o dnevno; 650 dnevno : 24 sata iznosi oko 27 žrtava na sat (u non-stop “radu”)…; dalje svatko može lako izračunati koliko je “posla” bilo u minuti… itd.

POVIJESNA ČINJENICA BROJ 3:

U ovom dijelu posta poslužit ću se dijelom iz jednoga djela legende katoličkog novinarstva i publicistike Ante Sironića, pod naslovom MAUZOLEJ GROBNŠTINE, koji sam dobio dobrotom kolege Sanjina Francetića.

“Grobničko polje za Primorce je pojam. Smjestilo se ono između plitke Rječine, Zrinskog grobničkog visa i planinskih rubova primorskog spleta. Polje, drevno, opjevano tamo od tatarskih vremena, kroz kasnija stoljeća, preko Dimitrija Demetra, velikog Ilirca našeg, do današnjih dana. Polje, dijelom plodno i obradivo, djelom suho i pjeskovito, kojih se pijeskom gradio negdašnji Sušak, a sada duga neboderska Rijeka… Polje je to koje u nedalekoj prošlosti, početkom petog desetljeća našeg stoljeća, doživi mučeništvo bolnih, mlaznih suza i svježu i zgrušanu krv u svojoj vlastitoj djeci.

U počast tog mučeništva podignut je i uređeni park, svojevrsni mauzolej pod vedrim nebom, uz staru cestu na okrajku povijesnog Polja, koje krasi visoki, simbolični, sivi, betonski spomenik, kipara Šime Vulasa. Spomenik je noću osvijetljen da putniku i tada svjedoči mučeništvo hrvatskih, primorskih, grobničkih sinova čije su kosti ovdje sakupljene i okružene visokim kamenim zidom…

Bilo je to pred rat. Selo je upravo pod Humom i zato se zove: Podhum, selo živo, marljivo, primorski gledano bogato stokom, s više od 350 kućnih brojeva i s oko 2000 duša. Sinovi sela kao i njihovi djedovi i očevi rade kod kuće i u planini. Kad zovu dani, zarada je i u podaljem susjednom gradu Sušaku. Eto, tako se namiče tvrdi, kršni kruh mladim pokoljenjima.

Ratno je doba. Život uži, skučeniji u svakom pogledu. Došao stranac (Talijan – m.op.). Silom nameće svoje odredbe i zakone koji su teški, tuđi i daleki našem čovjeku. I taj stranac već u početku udari neko vrijeme baš ovdje, u Podhum svoj tabor, svoje crnokošuljaško sjedište. No, nije to zastrašilo svijet da i dalje misli i radi kršćanski, hrvatski i tradicionalno domorodski…

Polako se vuče i korača teška, ratna godina 1942. Otvaraju se prvi dani mjeseca srpnja. Sviće s bistrim jutrom nedjelja, dvanaesti dan tog kobnog mjeseca… To nedjeljno jutro ulazi u povijest pisanu vrućom krvlju zaselka Podhuma, župe Jelenje, na Grobništini. Da, tog vedrog, kristalnog, ali sudbonosnog jutra započne kalvarijsko kucanje.

Svijet je zbunjen. Diže ga rano vojska. Pogledi su tužni i zamišljeni. Nitko ne zna ništa, ali izgleda da se ne piše dobro… štoviše, slutnja nagoviješta neko nepoznato zlo… Upravo te nedjelje past će dan umorstva u Podhumu u župi Jelenje, desetak kilometara udaljeno od Sušaka.
Mjesto je opkolila vojska, naoružana do zubi. Nitko ne može iz tog obruča. Nastaje dioba: padaju smrtne kocke. Neke ovamo, neke onamo. Jedne odjeljuju na jednu, druge na drugu stranu. Kršnije i mlađe posebno, da bi ih nevine i goloruke malo kasnije odveli u njihovoj vlastitoj zemlji na stratište, u mučeničku smrt strijeljanjem i to u dvadesetom stoljeću, ne kulturnom, već samo civiliziranom stoljeću…

Iako je bio jak obruč, neki su se uspjeli krišom izvući iz tog paklenog kruga i spasiti se bijegom. Žene, djeca i starci odvedeni su u Italiju. Blago je oteto pljačkom, kuće i staje dimom obavite i pretvorene u gladna, crna garišta. Devedeset i jedna (91) žrtva seljaka i radnika, plotunski sravnjena sa zemljom, natapa krvlju zemlju i počiva smireni san u Bogu, čekajući Uskrsnuće u Kristu, Radniku i Patniku, Oslobodiocu i Spasitelju…

Da! To su Podhumske žrtve, koje padoše ljeta Gospodnjeg 1942, dvanaestog dana mjeseca srpnja, uoči slave kršćanske mučenice Sv. Margarete…”

Eto, dakle… još jedno u nizu hrvatskih tragičnih stradanja. A pokolj se dogodio nakon što su (ciljano, svjesno, namjerno i s određenim planom) PARTIZANI UBILI mjesnog učitelja i učiteljicu (Talijane), jer NAROD NIJE HTIO IĆI U ŠUMU dok ne pobere ljetinu!

No i ovdje je FARSA u tome što je taj dan proglašen DANOM USTANKA naroda Grobinštine!

Dakle – jako čudan sindrom! Možda je to neki novi cro-sindrom?

(NB: Pitanje je retoričko i nije upućeno “ribljim vrstama” iz podnaslova ovoga posta.)

 

Anđelko Kaćunko

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.