O "drugu Floresu ili kako su "Španci" napustili Njemačku: Što je istinito o boravku „Španaca“ u Njemačkoj?
Boravak pripadnika Komunističke partije Jugoslavije u Španjolskom građanskom ratu u jugoslavenskoj je historiografiji i publicistici bio uglavnom prešućen. Premda se važnost 'Španaca', odnosno pripadnika KPJ koji su se tijekom trogodišnjeg rata u Španjolskoj borili na strani Republikanske vojske (u okviru Internacionalnih brigada), neprestano naglašavala, njihovo period boravka u Španjolskoj spominjan je vrlo malo i to tek usputno.
Razlog tome možda i nije bio u tolikoj mjeri sam period građanskog rata u Španjolskoj, koliko period neposredno nakon njega. Razdoblje nakon završetka Španjolskog građanskog rata za 'Špance' je - a time i za KPJ u cjelini - obilovalo stanovitim kontroverzama i mnogim neobjašnjivim događajima. Činjenica je - što i precizno navodi jugoslavenska historiografija da su se 'Španci', nakon poraza (prokomunističkih) republikanskih snaga, iz Španjolske prebacili u Francusku. Od tog trenutka - pa do njihovog povratka u (tada već okupiranu i podijeljenu) Jugoslaviju - prošlo je, kako navodi jedan od vodećih 'Španaca', Kosta Nađ, 'oko tri godine'.[1] Tijekom te tri godine dio 'Španaca' - uključujući i Nađa - napustio je Francusku i otišao u Njemačku. Odluka o odlasku u Njemačku donesena je, kako navodi Nađ, nakon kapitulacije Francuske u ljeto 1940. godine: 'Posle kapitulacije Francuske, partijska organizacija je ocenila.da je uglavnom jedini način probijanja u Jugoslaviju - javljati se za dobrovoljni rad u Nemačkoj. Na taj način je krenula i prva grupa Jugoslovena koji su znali nemački. Među njima sam bio i ja.'[2]
Lažne priče oko „Španaca“
Podatak koji Nađ u svom članku nije naveo - a koji je za spomenutu temu izuzetno važan - odnosio se na činjenicu da je u tom periodu između Njemačke (u koju su se 'Španci' uputili) i Sovjetskog Saveza aktivan bio Pakt o nenapadanju (potpisan 23. kolovoza 1939. godine, odnosno pola godine nakon završetka građanskog rata u Španjolskoj). Spomenuti podatak važan je zato što su 'Španci' (u domaćoj i inozemnoj javnosti) doživljavani kao prosovjetski faktori. Kad se ta činjenica uzme u obzir, može se zaključiti da 'Špancima' (barem u tom razdoblju) u Njemačkoj nije prijetila opasnost od hapšenja.
Ovu činjenicu - koja boravku 'Španaca' u Njemačkoj i (od njemačkih snaga okupiranoj) Francuskoj daje dublju dimenziju - jugoslavenske partijske publikacije nisu navodile. Štoviše, u jednoj od tih publikacija, objavljenoj u izdanju Naprijeda, glasila Centralnog komiteta KPJ (odnosno, CK SKJ), pokušavalo se tvrditi kako njemačke vlasti - kako one u Njemačkoj, tako i one u Francuskoj - nikada nisu saznale da se na njihovu, području nalaze 'Španci ': 'Bilo je i te kako opasno izlagati se preslušavanjima agenata Gestapo-a, iako ovi nisu ni slutili da se iza 'ekonomskih emigranata' kriju zapravo pripadnici bivše regularne španjolske armije. "[3]
Da je spomenuti navod Naprijeda netočan, najjasnije svjedoči sam Nađ koji je nedvosmisleno jasno naveo kako je tijekom boravka u Njemačkoj otkriven kao 'Španac' i otpremljen u jedan od njemačkih logora: 'Nesmotrenošću jednog druga Gestapo je saznao da smo španski dobrovoljci, pa smo pohapšeni i odvedeni u specijalni logor kraj Braunschweina.'[4]
Neovisno o točnosti spomenutog Nađeva navoda, može se sa sigurnošću zaključiti da zaključak Naprijeda – prema kojem njemačke vlasti nisu saznale za 'Špance' - nikako ne može biti točan. Jer posve je nelogično zašto bi Nađ naveo da su ga njemačke vlasti otkrile, internirale i ispitivale ukoliko nisu. Uz to, prilično je nevjerojatno da uredništvo Naprijeda - pri objavljivanju podatka o uspješnom skrivanja 'Španaca' u Njemačkoj - nije znalo što se doista dogodilo. Navedeni Nađev tekst u kojem opisuje kako je uhićen, interniran i ispitivan objavljen je punih šest godina prije spomenute Naprijedove publikacije, pa je uredništvo Naprijeda, čak i ako se nije konzultiralo s Nađem (tada uglednim pripadnikom vodećih partijskih struktura), moglo barem, ako ništa drugo, pročitati spomenuti objavljen - i kao takav, čitavoj jugoslavenskoj javnosti dostupan - Nađev tekst. Dapače, na netočnost Naprijedove teze ukazuje i okolnost da njihov spomenuti podatak više nigdje u jugoslavenskoj historiografiji nije objavljivan. Od tada, stav jugoslavenske historiografije glede boravka 'Španaca' u Njemačkoj svodio se na Nađev podatak prema kojem su njemačke vlasti otkrile 'Špance' 'nesmotrenošću jednog druga'.
No,ako se spomenuti Nađev tekst detaljnije čita, očito je da ni njegova (Nađeva) inačica događaja, kao ni Naprijedova, nije točna. Razlog tomu može se naći na samom početku njegova članka. Slično kako njemačke vlasti - odnosno, 'Gestapo', kako piše jugoslavenska historiografija - nisu mogle ne znati da se na njihovu području nalaze 'Španci' (budući da su taj podatak, kako tvrdi Nađ u navedenom članku, otkrile 'nesmotrenošću jednog druga'), na jednak način, istom logikom, njemačkim vlastima nije ni bila nužna 'nesmotrenost jednog druga' da bi otkrile 'Spance'. Naime, kako sam Nađ navodi u istom tekstu, još prije njemačke okupacije Francuske, francuske su vlasti znale da se 'Španci ' nalaze na njezinu teritoriju iz jednostavnog razloga što su 'Španci' u Francuskoj bili internirani u koncentracijske logore. O toj činjenici Nađ detaljno piše: 'Posle propasti Španjolske republike, proveo sam u francuskim koncentracionim logorima oko tri godine. Poznato je kakav su režim prema nama tada primjenjivale francuske vlasti s namerom da nas unište glađu i fizičkim naporima. Ali se ipak rado sećam tih dana, jer smo imali punu moralnu podršku, naprednih ljudi iz zemlje i dobijali značajnu materijalnu pomoć. U tome je došla do snažnog izražaja uloga i snaga naše Partije koja je uspjela da u zemlji organizuje, veliku pomoć zatočenim španskim dobrovoljcima. Bilo je dana kada smo dobijali i po 300-400 paketa iz Jugoslavije. Čitav koncentracioni logor i okolina znali su da Jugosloveni primaju pakete koje im šalju komunisti iz njihove zemlje. Bila je to vidljiva manifestacija naše solidarnosti i snage. Po tri stotine ljudi na dan išlo je po pakete!'[5]
Iz spomenutog Nađeva navoda proizlazi da njemačkim vlastima u Francuskoj - nakon što je prisilila Francusku na poraz i potpisivanje kapitulacije - nije trebala 'nesmotrenost jednog druga' kako bi otkrila da su u tom francuskom logoru internirani 'Španci'. Njemačka je, nakon pobjede nad Francuskom, ne samo preuzela cjelokupnu francusku dokumentaciju - unutar koje su se nalazili i podaci o interniranim 'Špancima' - nego je i sama sudjelovala u Španjolskom građanskom ratu te je, na taj način, i tim putem skupljala dokumentaciju o svim pripadnicima - a poglavito vodećim ličnostima - Republikanske španjolske vojske. Na temelju toga može se zaključiti kako je jedini razlog Nađeva (po svemu sudeći, izmišljenog) navoda da ga je Gestapo 'nesmotrenošću jednog druga' otkrio, internirao i ispitivao, bio cilj da se prikrije stvarni razvoj događaja, prema kojem su 'Španci' -u skladu s njemačko-sovjetskim paktom - neposredno nakon njemačke okupacije Francuske pušteni iz francuskih koncentracijskih logora. Sama ta činjenica - ako ju se stavi u kontekst njemačko-sovjetskog pakta - i ne bi bila toliko nevjerojatna, da nije bilo onog razvoja događaja koji je uslijedio nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez.
„Junak“ Flores
Događaji koji su, vezano uz 'Špance' i njihov (nedovoljno objašnjen) boravak u Njemačkoj, uslijedili nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez, jugoslavenska je historiografija tumačila svojevrsnim nizom 'posve slučajnih okolnosti'. U jugoslavenskim publikacijama rezolutno se tvrdilo kako su 'Španci' napustili Njemačku na način da je jedan od njih Većeslav Cvetko (znan kao Flores) - (slučajno) uspio pobjeći iz Njemačke da bi, nakon toga, u Zagrebu (slučajno) susreo Vladimira Popovića (člana CK KPJ dodijeljenog CK KPH) koji mu je naredio da se vrati u Njemačku - iz koje je prethodno (slučajno) pobjegao - i od tamo skupi i vrati sve 'Špance' .[6]
Neuvjerljivost spomenute tvrdnje - i pored svih drugih nelogičnosti - najjasnije dolazi do izražaja glede (navodne) Popovićeve naredbe Floresu da se vrati u Njemačku i od tamo organizira bijeg 'Španaca' koje je, kako se navodi, u međuvremenu, njemačka vlast, 'nesmotrenošću jednog druga' otkrila, internirala i ispitivala. Čak i da nije došlo do njemačkog napada na Sovjetski Savez - nakon kojeg su svi komunisti (odnosno, pripadnici Kominterninih sekcija) od strane njemačkih vlasti uhićivani kao 'sovjetski agenti' - prilično je nevjerojatno da bijedan bjegunac (poput Floresa) mogao organizirati bijeg velikog broja (prethodno interniranih) pojedinaca koji su, uz to, stranci. Navedenoj - izuzetno nelogičnoj i posve nevjerojatnoj - verziji događaja dodatno je umanjio vjerodostojnost slijedeći Naprijed-ov navod: 'Flores je nekoliko puta morao ići u Njemačku. U vrlo kratkom roku uspio je povezati se sa svim Španjolcima u Njemačkoj. Uspostavio je releje u Leipzigu, Grazu, Mariboru i Dobovi. Glavni kanal je na liniji od Leipziga do Maribora.'[7]
Vezano uz ličnost samog Floresa, vrijedi navesti da je on kako je navela jugoslavenska historiografija - poginuo gotovo neposredno nakon što je 'Špance' doveo iz Njemačke: 'Uhvaćen u selu Griču 7.9.1941. Strijeljan u toku iste godine. Proglašen Narodnim herojem.'[8]
Suprotno ovom navedenom (Naprijedovu) podatku vezanom uz Floresovu smrt, jedan od vodećih 'Španaea', Veljko Kovačević, u memoarima objavljenim 1989. godine tvrdi da je Flores poginuo u bitci: „Kad je do kraja izvršio ovaj težak zadatak, Flores je otišao u partizane i odmah poginuo. U knjizi o narodnim herojima naći ćemo ime Vjećeslava Cvetka Floresa. Oskudne su riječi o njemu, skromne kao što je i on bio skroman. Priznanje njemu ne može se izrazit nikakvim odlikovanjima.“[9]
Misteriozna Floresova smrt posebno je kontroverzna ako se uzmu u obzir okolnosti u kojima je umro. Te su okolnosti izuzetno značajne jer je jugoslavenska historiografija pri samom spominjanju Floresova imena, naglašavala njegovu sposobnost konspirativnog djelovanja. Osobu koja je, kako se tvrdilo, uspjela pobjeći iz internacije u Njemačku, povezati se sa članovima CK, vratiti se u Njemačku i organizirati povratak svojih ratnih suradnika - 'Španaca' - zasigurno nije bilo lako otkriti, a još manje uhvatiti živu.
Budući da su podatci vezani uz Floresov rad izuzetno malobrojni i škrti, a podatci vezani uz njegovu smrt proturječni, nužno je navesti gotovo jedini vjerodostojni dokument koji barem djelomično, retrospektivnom analizom, može objasniti način na koji je Flores otkriven i - na još uvijek neutvrđen način - likvidiran.
Dokument o kojem je riječ zapravo je pismo Josipa Broza Tita od 4. rujna 1941. godine upućeno Radi Končaru i Vladimiru Popoviću. U pismu Tito, među ostalim, (neizravno) spominje Floresa, naglašavajući da ga treba zbog njegove akcije u Njemačkoj - pohvaliti u partizanskim tiskovinama: 'Onaj drug koji je iz Nemačke doveo tolike Špance zaista je zaslužio pohvalu i mi ćemo to objaviti u zgodnoj formi u Biltenu. Neka se na tome ne štedi novaca, ako je potrebno neka ovaj drug ponovno otputuje u Nemačku, ali oprezno. Sa tim drugom se ima jedna kombinacija, ali, to ćemo udesiti kad se sastanemo." [10]
Ako se uzme u obzir da su se partizanske tiskovine - u prvom redu, Bilten Vrhovnog štaba o kojem Tito piše - tiskale ilegalno i da su bile namijenjene uskom broju čitatelja, vrlo je lako moguće da je jedan od tih primjeraka spomenutog broja Biltena u kojem je pohvaljen Flores došao u one ruke u koje nije smio doći. Drugim riječima, moguće je da je upravo na taj način Flores identificiran i likvidiran. U svakom slučaju, nelogično je zašto bi se javno - makar u tiskovinama koje ilegalno izlaze – hvalilo partijskog aktivista koji, kao što je slučaj s Floresom, djeluje isključivo ilegalno i to, k tome, na njemačkom teritoriju. Ta pohvala, čak i ako je objavljena u najboljoj namjeri, najjednostavniji je način da ga se od strane vlasti identificira- i nakon temeljitog saslušanja - likvidira. Na temelju toga, Titova pohvala Floresa je - ukoliko se navodi jugoslavenske historiografije o Floresu kao organizatoru bijega 'Španaca' prihvate kao točni - za njegov rad suštinski promatrano kontraproduktivna i, prema tome, (najblaže rečeno) nejasna.
Suprotno tome, ako se navodi jugoslavenske historiografije prema kojima je Flores, nakon bijega iz Njemačke i Popovićeve direktive, uspio organizirati bijeg 'Španaca' – odbace kao netočni, onda ni Floresova smrt nije pretjerano važna, zato što je i cijela pripovijest o Floresu - bjeguncu, konspirativcu i organizatoru masovnog bijega, tek način da se skrene pažnja s činjenice da su 'Španci', tek nakon njemačke okupacije Francuske, pušteni iz internacije u francuskim logorima.
Na temelju toga, moglo bi se zaključiti kako su (najkasnije) od tada njemačke vlasti - kako one u Francuskoj, tako i one u samoj Njemačkoj ali i Jugoslaviji - bile upoznate s kretanjem 'Španaca', te su im - pod još nedovoljno objašnjenim okolnostima - dopustile napuštanje Njemačke nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez. Prema zaplijenjenim njemačkim dokumentima nakon rata - i objavljenim, u ovom slučaju, u jugoslavenskim publikacijama - može se zaključiti kakva je bila njemačka procedura u tim uvjetima. Tako je, na primjer, u prvim tjednima nakon njemačkog napada na
Jugoslaviju određena i sudbina generala (staro)jugoslavenske vojske Milana Nedića: 'Skreće se pažnja da raniji ministar vojske, komandant III jugoslavenske armije u ovom ratu, general Milan Nedić, Beograd, Nemanjina ulica (ne zamjenjivati ga s njegovim bratom Milutinom Nedićem, koji je 1938/1939. bio ministar vojske), ne smije biti uhapšen, niti sproveden u Njemačku na osnovi gore navedene uredbe, pošto, po izričitoj naredbi Vrhovne komande suhozemne vojske, ima biti privremeno ostavljen na slobodi, pod kontrolom." [11]
Ako je njemačka vojska, čak i u prvim tjednima nakon anarhije u Srbiji prouzrokovane raspadom jugoslavenskih državnih institucija, znala točnu lokaciju njoj važne osobe, vrlo je malo vjerojatno da bi s njezina teritorija, ne jednoj osobi nego skupini prethodno praćenih osoba bilo moguće pobjeći na način na koji je jugoslavenska historiografija tvrdila da je Flores organizirao bijeg 'Španaca' . Vezano uz to, nužno je navesti kako je neovisno o svim kontroverzama vezanim uz spomenuti događaj, nepobitna činjenica da su 'Španci' napustili Njemačku nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez, odnosno, u trenutku kada je njemačko vodstvo već prekršilo pakt sa Sovjetskim Savezom o nenapadanju i prijateljstvu.
Vladimir Šumanović / Hrvatski list
[1] Kosta Nađ, 'Iz ratnih dana', Četrdeset godina: Zbornik sećanja jugoslavenskog revolucionarnog radničkog pokreta, V, Kultura, Beograd, 1961., str. 314.; Kosta Nađ, 'Na putu u Zagreb', Zbornik sjećanja Zagreb 19411945, 1., Gradska konferencija SSRNH/Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske / Školska knjiga, Zagreb, 1982., str. 241.
[2] K. Nad, 'Iz ratnih dana', Četrdeset godina, V, str. 315.; K. Nad, 'Na putu', Zbornik sjećanja, 1., str. 241.
[3] Ivan Šibi, Zagreb Tisuću devetsto četrdeset prve, Naprijed, Zagreb, 1967., str. 297.
[4] K. Nad, 'Iz ratnih dana', Četrdeset godina, V, str. 315.; K. Nađ, 'Na putu', Zbornik sjećanja, 1., str. 241.
[5] K. Nad, 'Iz ratnih dana', Četrdeset godina, V, str. 314.; K. Nad, »Na putu«, Zbornik sjećanja, 1., str. 241.
[6] Vlado Popović, 'Organizovanje povratka u zemlju naših drugova 'Španaca' iz Nemačke', Španija 1936-1939.: Zbornik sećanja jugoslovenskih dobrovoljaca u Španskom ratu, IV., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1971., str. 281.; Vlado Popović, 'Povratak Španaca iz Njemačke', Zbornik sjećanja, 1., str. 232.
[7] I. Sibi, Zagreb, str. 299.
[8] I. Šibi, Zagreb, str. 299.
[9] Veljko Kovačević, Ratna sjećanja: Dani koji ne zalaze, Vojno-izdavački i novinski centar-Beograd / Stvarnost-Zagreb, 1989., str. 60
[10] Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, II./2., Vojnoistorijski institut, (ur.) Fabijan Trgo, Beograd, 1954., str. 56.; Naši Španci: Zbornik fotografija i dokumenata o učešću jugoslovenskih dobrovoljaca u Španskom ratu 19:16-1939, Izdali španski broci Jugoslavije, (ur.) Aleš Bebler, Ljubljana, 1961., str. 320.; V Kovačević, Ratna sjećanja, str. 59.
[11] Dokument, datiran 4. lipnja 1941. godine, objavljen je u: Slavko Odić, Slavko Komarica, Noć i magla: Gestapo u Jugoslaviji, II., Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1977., str. 123.; Milan Borković, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985., str. 23.-24.
Vezani članci:
-Pero Simić: Tito je u Španjolskoj ubio više komunista nego Franco
-Gestapo zarobljene "Špance" pustio iz logora, omogućio im komuniciranje i napuštanje Njemačke
-Kopiničeva optužba: KPH radi za Gestapo