Objavljujemo ekskluzivno za HRsvijet, u tri dijela reakciju poznatog hrvatskog pisca i povjesničara Ivana Mužića, povodom kritičkih napisa novinara "Hrvatskog lista" Zorana Božića, o poznatom hrvatskom slikaru Jozi Kljakoviću, u kojima se Kljakoviću imputira navodna pripadnost masonskim ložama. Pročitajmo ovaj zanimljiv Mužićev odgovor:

 

O hrvatskom velikanu Jozi Kljakoviću (III.dio)

AUTOR: Ivan Mužić


U svom prvom odgovoru Božiću od 20. studeni 2009. godine naveo sam kako u odnosu na druge njegove navode o Kljakoviću odgovor prepuštam autorima koji se posebno bave životom i radom ovoga uglednog hrvatskog umjetnika, uz napomenu kako osobno vjerujem onim tvrdnjama, dakle i onima Božića o Kljakoviću samo ako se mogu dokumentirati. Poslije ove moje iznesene analize Božićeva pisanja o Kljakovićevu masonstvu logično je zaključiti da mu se ne može vjerovati ni ono što je napisao u članku pod sramotnim naslovom „Jozu Kljakovića zakletog četnika i 'crnorukca' HTV je iz krvnika hrvatskog naroda pretvorio u nedužnu žrtvu.“ (Hrvatski list, broj 269. od 19. studenoga 2009., str. 40-45.)

Rođen sam i odrastao na padinama solinskog Kozjaka nedaleko od Kljakovićeve rodne kuće. Kljakovići (i Šantići i Gašpići) doselili su iz Petrova polja, kao i preci drugih današnjih Solinjana, sredinom XVII. stoljeća i kao stočarsko-ratnički element, dokazali su se hrabrošću u ratovanjima protiv Turaka i na strani Habsburga. I u pomalo nadnaravnim dimenzijama Kljakovićevih likova osjeća se izraz njegove biološke prasnage, a ne utjecaj njegova prijatelja Meštrovića. Obojica su u biti iz istog podneblja, istog su dinarskog mentaliteta radi čega im je i umjetnički, slikovito bih rekao epski izraz srodan. Iz njihovih tematskih sadržaja može se osjetiti samo manja različitost u neistim metafizičkim shvaćanjima. Meštrović, po nekim motivima, nije neprijateljski ni prema religioznom sinkretizmu, dok je Kljaković mnogo bliži tradicionalnom katolicizmu.

Kljaković je svojim životom, pa i onda kada je živio poput Solinjanina Vladimira Čerine i mnogih svojih hrvatskih suvremenika u zabludama jugoslavenstva, dokazao da može biti sve, ali samo ne ljigava kukavica, kakvim ga opisuje Božić. Vjerujem Jozi Kljakoviću da je osobno samo jednom nazočio kada su Srbi ubijali (zatočenika) i da je tada razmišljao: „Ovaj način, kojim su oni danas ovo ubijstvo izveli, nije, po mojem mišljenju, bio potrebit ni njihovoj zemlji ni njihovom narodu.“ (J. K., U suvremenom kaosu, ibid., str. 54.) Kljaković vjerojatno nije bio svetac i možda mu se mogao dogoditi i neki zločin, ali ne vjerujem Božiću kada bez dokaza tvrdi: „Kljaković je (u Sotinu, op. I. M.), kao i ranije u Makedoniji i Kosovu, u vlastite domove zatvarao čitave hrvatske, mađarske i njemačke obitelji i zajedno ih s kućama žive spaljivao. U Sotinu kod Vukovara… osobno je eksplozivom razorio tamošnju katoličku crkvu.“ (Z. B. Kljakovićeva pljačkanja i silovanja u Sotinu.

Hrvatski list, br. 269., ibid., str. 43.) Ove je tvrdnje Božić dužan konkretnom arhivskom građom ili pisanim vjerodostojnim svjedočenjima dokazati. Samo poremećen duh može povjerovati Božićevim praznim riječima. Ne može Božić pričati o Kljakoviću kao da je ovaj hrvatski slikar neki komunistički general Rade Bulat. U odnosu na Božićevo pisanje o Kljakoviću dobar poznavatelj Kljakovićeva života i rada svećenik i povjesničar dr. Josip Dukić zaključuje: „Za taj tekst autor je zaslužio nagradu, koju bi mu mogao uručiti jedino Viktor Novak, kreator knjige Magnum crimen, poznate kao ‘Ustav laži i krivokletstva’.“ (J. Dukić, Don Frane  Bulić i Jozo Kljaković. Solinska kronika, godište XVI, broj 183. od 15. prosinca 2009., str. 18-19.)

Nastavi li Božić pisati o Kljakoviću bez utemeljenja svojih tvrdnji na arhivskoj ili drugoj vjerodostojnoj dokumentaciji možda nitko pametan ne će imati smisla dalje mu odgovarati. Međutim, dužnost je svake normalne osobe, koja u budućnosti bude pisala o Jozi Kljakoviću, ignorirati sve što je o njemu Božić napisao ili će nastaviti pisati na dosadašnji način.