Logo

Među, blago rečeno, dezinformacijama je i ona da je Josip Boljkovac najzaslužniji za to što „nije zapaljena ni jedna kuća“, odnosno što je održan mir u nekoliko sela s većinskim srpskim stanovništvom na području Gorskog kotara, odnosno između Ogulina i Delnica, koju su „dežurne sveznalice“ ubacile u javni prostor odmah nakon njegova uhićenja.

Hrvatski medijski prostor već duže vrijeme „zagađen“ je dezinformacijama s ciljem kompromitiranja hrvatskoga vodstva i hrvatskih oružanih snaga u Domovinskom ratu, odnosno cijeloga Domovinskoga rata. No, u vremenu kad u Hrvatskoj naviru sjećanja na tragično razdoblje studenoga 1991. (u nekoliko dana srpske snage okupirale su Saborsko, Slunj, Vukovar, Škabrnju i Nadin..., počinile zločine i razorile većinu okupiranih naselja) započela je žestoka operacija u „hrvatskim“ medijima kako bi se nacija uvjerila da je demokratski izabrano vodstvo suvremene hrvatske države od samog početka 1990. bilo zločinačko, jer je, eto, bilo spremno žrtvovati čak i vlastite gradove, pa tako i Vukovar, zbog međunarodnoga priznanja i svoje vlasti.

>>Nove propagandne rakete HRT-a na Vukovar: HTV emitirao KOS-ovu istinu o Vukovaru!

>>Stara teroristička mreža djeluje preko politike i medija

Među, blago rečeno, dezinformacijama je i ona da je Josip Boljkovac najzaslužniji za to što „nije zapaljena ni jedna kuća“, odnosno što je održan mir u nekoliko sela s većinskim srpskim stanovništvom na području Gorskog kotara, odnosno između Ogulina i Delnica, koju su „dežurne sveznalice“ ubacile u javni prostor odmah nakon njegova uhićenja. Dakako, takva dezinformacija podrazumijeva da je razlog smjene J. Boljkovca s ministarske dužnosti ekstremna politika tadašnje vlasti, kojoj je on smetao, jer je, eto, štitio Srbe. Činjenice pokazuju koliko su takve tvrdnje netočne i zlonamjerne.

Naime, u selima u kojima su bili u većini na spomenutom području, Srbi su naoružani oružjem JNA nakon što je Josip Boljkovac prestao biti ministar unutarnjih poslova početkom srpnja 1991., a mir je jednako tako održan i Srbe nitko nije dirao niti je „zapaljena i jedna kuća na tom području“. Hrvatska vlast i novi ministar znali su da su ti Srbi naoružani, ali su situaciju željeli riješiti mirnim putem, upravo u skladu s politikom predsjednika Tuđmana. Tek nakon godinu dana, kad su uvidjeli da se očekivane snage JNA iz smjera Slunja ili iz Rijeke (general Čad je krajem rujna 1991. izdao zapovijed o izvlačenju 13. riječkog korpusa upravo preko toga područja prema Plitvicama) neće moći probiti do njih, Srbi s toga područja pristali su vratiti oružje hrvatskoj policiji (i to, prema njihovu priznanju, ne svo naoružanje koje su imali, nego „samo 20%“!). O tome vrlo jasno svjedoče izvori srpske provenijencije, posebice arhivsko gradivo o 21. diverzantskom odredu SVK, koji pokazuju da je:

- u dva navrata - u srpnju i sredinom kolovoza 1991. - na zahtjev admirala Branka Mamule, a po nalogu generala Veljka Kadijevića, JNA iz vojnog skladišta u Oštarijama kod Ogulina „u ranim jutarnjim časovima 25. srpnja“ dostavila oko „1000 cevi oružja“, odnosno tri vojna kamiona (dva od 8 tona i jedan od 5 tona nosivosti) oružja, oruđa i streljiva te druge opreme „za vojne obveznike Gomirja, Brestovca, Vitulja, Ponikava i Popova sela, a delimično Jasenka i Drežnica.“ U Srpske Moravice je 15. kolovoza 1991. „dopremljen kamion naoružanja i streljiva za Srbe, vojne obveznike mjesne zajednice Srpske Moravice (prijevoz je izvršen s vojnim vozilom „FAP“ nosivosti 8 tona);

- da je u Jasenku 7. rujna 1991. osnovan Štab odbrane Gorskog Kotara;

- da je u rujnu 1991. – „preko uprave bezbednosti SSNO-a u OBŠC Pančevo izvršena diverzantska obuka grupe od 16 vojnih obveznika iz Gorskog Kotara“; ta je grupa „dobila najviše ocene i ilegalno je vraćena na teritoriju Gorskog Kotara i nastavila rad na terenu kao instruktori za obuku“. Prema naredbi komandanta Štaba odbrane Gorskog Kotara, pukovnika Nikole Rajnovića, ta je grupa „dobila svoje zadatke i nalazi se u matičnim odredima odakle su i krenuli na obuku.“;

- da je u listopadu 1991. u Beogradu „rađeno na prikupljanju opreme i naoružanja za Srpsku brigadu u Gorskom Kotaru, te drugim dogovorima oko formiranja brigade i njenog delovanja na prostoru Gorskog Kotara. Ove poslove je, uz pomoć Rajnović Bože i svojih saradnika, obavljao puk. Rajnović Nikola. U toku rada kontaktirano je sa odgovornima u SSNO-u i Generalštabu kao i odgovornima u političkim strukturama."

- da je dodatno oružje i oprema za ilegalno formiranje brigade u Gorskom Kotaru dobijeno „bez naknade“ 30. listopada 1991. „rešenjem saveznog sekretara za narodnu odbranu“ (generala armije Veljka Kadijevića, op. a.), a na zahtjev „Štaba odbrane Gorskog Kotara“ i uz „saglasnost taktičkih nosilaca“. No, odorbeno oružje (60 pištolja 7,62 mm; 200 automatskih pušaka 7,62 mm; 300 poluautomatskih pušaka 7,62 mm; 54 poluautomatske puške 7,9 mm (M76 snajperske); 60 puškomitraljeza 7,62 mm (M72); 30 mitraljeza 7,62 mm (M84); 21 ručni bacač M57, 432 ručna raketna bacača „Zolja“; 12 ručnih raketnih bacača „Osa“; 12 minobacača 60 mm (M57); 6 minobacača 120 mm; 3 PO lansirni komplet 9K-11; 3 mehanizma lansirna „Strela 2m“ i druga oprema), kao i jedan šleper i jedan vojni kamion sa oružjem i specijalnom opremom“ koji je 29. studenoga 1991. stigao „u Slunj iz Beograda predvođen Rajnović Božom, JNA nije uspjela prebaciti u Gorski Kotar“.

Prema tome, činjenica da hrvatska policija nije provodila represivne mjere prema stanovnicima spomenutih sela s većinskim srpskim stanovništvom ni nakon odlaska J. Boljkovca s ministarske dužnosti, iako je znala za postojanje oružja, potvrđuje da je tadašnja miroljubiva hrvatska politika i vlast, predvođena predsjednikom F. Tuđmanom, zaslužna za mirno rješenje problema u Gorskom kotaru. Ostaje pitanje zašto su oni koji su dobili oružje od JNA čekali godinu dana da ga predaju policiji države u kojoj žive i zašto nisu vratili svo oružje koje su dobili, te zašto se iznose podaci koji su u suprotnosti s činjenicama iz povijesnih izvora?


Ante Nazor

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.