Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 7. dio

Završne misli

Četničko-partizanska zlodjela su neizbrojiva i neopisiva

Radi povijesne istine, a ne radi umanjivanja zločinstava, od svih vojnih ustrojstava mora se reći da su zločinstva četniko-partizana u Slunjskome kraju bila vodeća, čak veća nego od svih drugih vojska zajedno. Četniko-partizanska zločinstva su neizbrojiva i malne u svima zločinstvima prvi zločin su počinili četniko-partizani, a onda je slijedila osveta.

Četnici i pridruženi im komunistički partizani su ubijali Hrvate radi ostvarenja Velike Srbije na hrvatskome prostoru. To je bilo programirano u svim četničkim, što će reći, i u četničko-partizanskim planovima, a napose u onome četničkog stratega Stevana Moljevića i Draže Mihailovića koji se svodi na: »Poubijati, prognati i ostatak Hrvata od oko 200.000 denacionalizirati!« (Vidjeti o tome u Jozo Tomasevich: »Četnici u Drugom svjetskom ratu, Liber, Zagreb, 1979.«, napose Glava šesta, Četnički ciljevi i organizacija, str. 155. nadalje.)

Kroz čitavu ovu raspravu provlači se naziv četniko-partizani. To je najispravniji naziv jer su četnici i partizani bili udruženi u dijelu Hrvatske, u koji spada Slunjski kotar i Plašćanska udolina. Čak, kad su se međusobno svađali pa i ratovali vrlo brzo su se četnici i partizani pomirii ili barem prelazili jedni k drugima. To je predmet obširnih studija, u koje je ovdje nemoguće ulaziti. Posvemašnje opravdanje za naziv četniko-partizani vrijedi do treće godine Drugog svjetskog rata, a to je vrijeme najvećih zločina u Slunjskome kraju, kad su Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić došli u Slunj na »oslobođeni teritorij«.

Komunistički zbornici na više od 10.000 stranica puni su laži i zataja

Doktor povijesnih laži, komunist srbsko-četničkog svjetonazora Đuro Zatezalo objelodanio je, sa sebi sličnim suradnicima, dvadesetak Zbornika, izdavanih najviše u HAK-u, Karlovac. Ta Zatezalova literatura je prepuna laži na račun Hrvata, preuveličavanja glede dobrote, nedužnosti i žrtava u pitanju Srba. K tome dolaze netočni podatci o broju stanovnika i nacionalnosti, razne zataje i tendenciozne manipulacije s postojećim istinama i iskrivljavanja činjenica do u bezkraj.

Evo kako Zatezalova suradnica Mirjana Peremin piše u Zborniku 18, str. 905. nadalje pod naslovom »Ljudski gubici na području kotara Slunj i Veljun 1941. – 1945.« Doslovce na stranici 905. (uz skraćivanje nepotrebnog teksta) stoji: »Na području za koje utvrđujemo ljudske gubitke... živjelo je 49.308 stanovnika. Ukupni broj ljudskih gubitaka iznosio je 10.098. Od toga je prema nacionalnom sastavu stradalo 9.852 Srba, 236 Hrvata i 10 ostalih nacionalnosti.«

Postoji li živi čovjek, koji može vjerovati u ove laži doktora Đure Zatezala?!

Hrvatska brojidba žrtava rata i poraća u kotaru Slunj

Saborska komisija za utvrđivanje svih žrtava Drugog svjetskog rata našla je na području kotara Slunja, u kojeg spada i ratni kotar Veljun, oko 7.500 žrtava Hrvata i oko 2.500 žrtava Srba. Popis žrtava je vršen poimenično iz svih pristupačnih izvora koji su smatrani pouzdanima, ali popis nije dovršen jer je Koalicijska vlada na čelu s drugom Ivicom Račanom ukinula komisiju. Zato gornje brojeve izražavamo s »oko«, jer nisu popisane sve ratne i poratne žrtve.

U popis nisu unesene žrtve poginulih vojnika obadviju zaraćenih strana na prostoru kotara Slunj iz drugih krajeva Hrvatske, bivše Jugoslavije, Njemačkog Reicha i Italije. Približni podatci postoje, ali će biti predmetom drugog priloga.

Na Kordunu grob do groba

Po svome zločinačkome ishodu postoji velika sličnost između hrvatske narodne pjesme »Na Kupresu grob do groba« i potresne poeme JAMA od Ivana Gorana Kovačića. Umjesto usporedne analize, autor ovih redaka čvrsto vjeruje da se sadržaj obadviju pjesama odnosi na stradanja hrvatskog naroda u Slunjskome kraju i na Kupresu, dakako i drugdje.

»Na Kordunu grob do groba,

Traži majka sina svoga

Našla ga je, na grob klekla,

I ovako sinu rekla:

O moj sine, radost moja,

gdje počiva mladost tvoja?

Otac plače, majka cvili,

Otvori se grobe mili

Grobak se je otvorio,

Sin je majci govorio:

Ne plač mila majko moja,

Teška mi je suza tvoja

Teža mi je suza tvoja

Nego crna zemlja moja.

Ajde majko domu svome,

Ne dolazi grobu mome

Ajde majko kaži rodu

Da sam pao za slobodu

Idi majko kaži rodu

Da se bori za slobodu.

Pjesma i sudbina prepjevnog pjesnika Ante Grdića

»Na Kupresu grob do groba« je izvorna hrvatska narodna pjesma. Može li se uopće zamisliti jedna srbska pjesma u kojoj se ne bi niti spomenulo srbsko ime. U pjesmi »Na Kupresu grob do groba« ni u prepjevu »Na Kordunu grob do groba« nema spomena Srba pa je nepotrebno dokazivati da to nije srbska pjesma, tim više što se pjesma pjeva na melodiju budnice ustaške Crne legije: »Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana«.

Hrvatski oružnik Ante Grdić, nakon dolaska iz Kupresa u Slunj, koncem siječnja 1943., donio je tu pjesmu i prepjevao je. Pisatelj ovih redaka je osobno poznavao oružnika Antu Grdića. Uz obvezno naoružanje, Ante je uvijek nosio sa sobom tamburicu zvanu dangubica i usnu harmoniku. Pjevušio je uglavnom domaće pjesme Slunjskog kraja, napose iz zavičajne Rakovice, a neke je i sam sklepao kao na primjer: »Slunjske dame, ljubeć Talijane, // Nisu znale, da će ostat same. // Bilo bi im bolje ljubit domobrane, // Hrabre momke naše Nezavisne...« »Sve od Slunja do Plitvice // Najljepše su cure rakovičke. // One nose kiklje kratke // Da zavode momke ličke // Da pokažu ubave nožice // Koje krase mlade djevojčice. // Krševite Rakovčane // ponosite domobrane...« Spjevao je Ante Grdić i poneku političku rugalicu, kao što je ova koja mi je još u sjećanju: »Tito, Veco, Puba, Nada / i još Jelka k njima spada, / traljava je to brigada...«

Ante Grdić je završio u Slunju kao žrtva ženskog partizanskog zločina

Nažalost i taj miroljubivi i dobri mladić, hrvatski oružnik, postao je žrtvom razbješnjelog komunističkog i četničko-partizanskog zločina. Naime, 8. lipnja 1943. su komunisti i četniko-partizani iz brigade Hamdije Pozderca djelomično zauzeli Slunj i nakon dva dana bili su protjerani. Slunjanima u pomoć došla je 11. domobranska pukovnija iz Cetingrada i iz Velike Kladuše. Hamdijina brigada je bila zločinačkija od svih komunističkih i četničko-partizanskih zločinaca koji su »oslobađali« Slunj tijekom čitavog rata. Ubijali su staro i mlado, muško i žensko, civile i zaroljene vojnike.

Među zarobljenim nesretnicima našao se i oružnik Ante Grdić kojeg su partizanke strijeljale na Ivšić brdu u Slunju, 9. lipnja 1943. Nije to bilo obično strijeljanje, nego su ga četničko-partizanske zločinke, dakako Srbkinje, rezale živoga na komade i pritom pucale u njega. Tu je raskomadan ostao ležati do drugog dana, kad su ga njegovi roditelji odvezli u Rakovicu i sahranili na mjesnom groblju, gdje i danas počiva vječni san u dragoj zemlji hrvatskoj.

Pisatelj ovih redova, kao domobranski častnik u pričuvi, završava ovu raspravu s domobranskim posmrtnim pozdravom: »S nama si Ante!«

Zaključak

Tužna narodna pjesma »Na Kupresu grob do groba« i njeni prepjev »Na Kordunu grob do groba«, kao i pjevna melodija od »Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana...« hrvatska je narodna pjesma i melodija. Svaka dvojba u tu istinu je bez osnove i svako srbsko posizanje za ovom hrvatskom pjesmom je primitivni oblik krađe tipičan za Srbe.

Potresna poema JAMA od Ivana Gorana Kovačića je također strašna slika stradanja hrvatskog naroda.

Obadvije hrvatske pjesme: »Na Kordunu grob do groba« i Goranova »Jama« su svjedočanstva stradanja hrvatskog naroda obadviju vjera, napose Hrvata katolika u Slunjskome kraju. Prva je prepjev s hrvatskog Kupresa na hrvatski Kordun, a druga je po svim raspoloživim podatcima inspirirana u Slunju na četničko-partizanskim zločinstvima, koja je osobno upoznao i doživio Ivan Goran Kovačić u Slunju.

»Jama« ima svoju prvu inspiraciju u kući četničko-partizanskog »Narodnog suda« i mučilišta u Slunju, a tragično obogaćenje inspiracije dobio je Ivan Goran Kovačić od slunjskih učiteljica, sestara Jelene i Lucije Cindrić, prvih dana 1943. kad su mu učiteljice prikazale sva poznata četničko-partizanska zločinstva u Slunju i u Slunjskome kotaru, zvanome Kordun.

Što reći?

Rat je uvijek bio i uvijek će biti veliko zlo. Nažalost za komuniste to izgleda nije tako. Oni sanjaju o neprestanoj revoluciji i svijetu stvorenom na njezinom teroru. Žalosno je kad u tu mrežu zapadnu i ljudi koji bi svojim prirodnim darovima trebali nadahnjivati druge na ispravno ponašanje i razmišljanje. Ovdje smo vidjeli kako je to bilo s Vladimirom Nazorom i Ivanom Goranom Kovačićem. Prvi je dulje djelovao kao komunistički aparatčik pa bi bilo potrebno o njemu puno više govoriti. Ivan Goran Kovačić izgleda da se, ne samo prema ovom tekstu, prilično izgubio. Unatoč svemu komunističkom zlu i svom nutarnjem nepristajanju uz njega ipak je spjevao uz ostalo i sljedeću pjesmu. Komunisti su je namijenili svojim protivnicima, a što ako Kovačić govori upravo o njima, nešto slično kao u poemi »Jami«?

Mrzimo vas!

Mrzimo vas, hulje,

Mrzimo, krvnici,

Vi, pljačkaške rulje!

U majčinoj klici

Kunu vašu djecu

utrobe svih žena.

Naše ljute guje

Kroz kost će vam gmizat,

Pobješnjele kuje

Crijeva će vam lizat

Muhe zukavice i smrdljivi crvi