Ivica Pepelko, jedan od nesumnjivo najomiljenijih, najpopularnijih, ali i glazbeno najplodniji Zagorec (rođeni Slavonac, a življenjem i osjećajem Zagorec) u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskoga, u nedjelju, 22.travnja, održat će veliki obljetnički koncert, a u povodu – 50 godina umjetničkog rada! Doajen kajkavske popevke ima iza sebe brojne studijske albume i kompilacije. Autor je i brojnih tv emisija, poglavito na VTV-u. Objavio je i zbirke pjesama. Neki ga s pravom nazivaju i „kulturnim ambasadorom kajkavskog zavičaja“.

 

Veliki, jubilarni koncert „Nek se slavi 50-ta!“ bio je povod za još jedan razgovor s ovim poznatim i iznimno cijenjenim glazbenikom.

Gospodine Pepelko, u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog obilježit ćete 50 godina svog uspješnog glazbenog umjetničkog djelovanja. Ne čini li vam se da je to razdoblje vašeg stvaralaštva ipak na određeni način relativno brzo prošlo?

-Zanimljivo pitanje. Naravno da mi se čini kao da sam jučer (još mladić) sjeo za klavir, primio u ruku gitaru ili tamburicu, i naravno mikrofon, te se upustio u dugu avanturu zvanu - estrada, najprije kao osnivač jednog od i do danas najpopularnijeg glazbenog sastava kajkavskog podneblja - „Lepi dečki“, koji su djelovali 15 godina (od 1969. do 1984.), a zatim kao kantautor sam nastavio s promidžbom kajkavštine, smatrajući je - a to smatram i danas – zapostavljenom u odnosu na druge krajeve Lijepe naše. Iako rođeni Slavonac, kajkavski melos me oduševljavao, a slavonska tamburica koju sam u sebi nosio, pružila priliku da utrem put specifičnoj kombinaciji tzv „oberkrajnera“i tamburice, što je i dan danas koliko vidim sve popularnije i što mi govori da sam bio daleko ispred svog vremena.

Kakav je ustvari bio vaš početak?

- Početak mog glazbenog puta kreče u vremenu kad se zapravo počela svirati kajkavska glazba, kad su popularne pjesme dolazile „s istoka“, a sastavi kao na primjer Blaž Lenger i slični, počinjali tražiti svoje mjesto pod suncem estrade, no tretirani su kao totalni marginalci. Nemojmo zaboraviti da je najjača izdavačka kuća bila Jugoton, a sam naziv govori da se radi o vremenu egzistiranja SFR Jugoslavije u kojemu su dominirali i sastavi i solisti „narodnjaci s dugmetarama“. Protiv njih i politike koju je vodio Jugoton nismo imali nikakve šanse. Ovdje mislim naravno najviše na narodnu glazbu. Pronašao sam formulu, pa sam kajkavski melos izvodio na štokavskom, jer se jedino tako moglo doći na relativno veliko (za to doba) jugoslavensko tržište. Kajkavština je ostajala u Zagorju i nikog nije zanimala. Nakon ogromnog uspjeha s dvjema pjesmama “Kada dođe mjesec Maj“ i „Plači srce“, (siglica prodana u preko 100 tisuća primjeraka !), počela se pružati prilika i za kajkavske pjesme, te smo tako kao anonimni uspjeli nametnuti svoj stil i postali vrlo popularni ne samo u Hrvatskoj. Sjećam se da sam tada išao na Zagrebački aerodrom po velike plakate iz Beograda, što je bila izuzetna privilegija samo najpopularnijih!

Autor ste brojnih hitova, prije svega tradicionalnih popevki na kajkavskom narječju. Nu, za neke vaše pjesme već sada se govori i piše da su „narodne“…

- Mogu svakako sa zadovoljstvom, istaknuti da mi je osobito drago da sam imao sreću osmisliti i uglazbiti relativno mnogo popularnih pjesama, od kojih su kako i navodite mnoge već postale „narodne“, a to je naravno jako drago i priznanje svakom autoru, jer zapravo ulaziš u antologiju hrvatske narodne glazbe. Plači srce, Kada dođe mjesec Maj, Dal' se zmisliš, Veseli smo zagorci, Kad procvatu jabuke, Rane 90-e, Bit' će bolje, Čuvajte nam uspomene, Fala Ti Bože za ovaj dan………Slušatelji su ti koji odlučuju o tome koja je pjesma lijepa i koja će od njih postati popularna. Moje pjesme imaju svaka svoju poruku. Kad pišem skladbu sa ljubavnim sadržajem, onda je to poruka ljubavi, kad je pjesma veselog sadržaja, onda ona slušatelja ciljano razveseljava, kad pišem duhovnu, onda ona veliča Boga i našu vjeru, a kad pišem domoljubnu, onda se svaki naš branitelj uvijek može u njoj naći. Ja nisam samo interpret pjesama, ja ih osmišljavam, ja sam kantautor.

Međutim, kako god okrenuli, pjevača koji poput vas uglavnom izvode kajkavske pjesme baš i nema na malim ekranima, za razliku od recimo dalmatinskih autora, koji su, kako se čini, zaokupirali „čitav“ glazbeni (medijski) prostor…

- Nažalost u ovih 50 godina koliko egzistiram na estradi, što se tiče kajkavaca, ovdje ne mislim samo na zagorce nego na čitavo kajkavsko područje, dakle od Karlovca do Virovitice, nije se mnogo promijenilo. Nije bitno da li se radi o dalmatinskim izvođačima ili nekim drugima, za kajkavce je ostalo sve po starom – jednostavno su zapostavljeni. Nažalost ja to moram reći, redovni sam član Hrvatskog društva skladatelja (HDS), Hrvatske glazbene unije HGU), Hrvatskog udruženja zabavljača i pjevača (HUZIP), sva ta renomirana udruženja jednako se odnose prema kajkavcima. Uz sav angažman oko stvaranja i prezentiranja glazbenog stvaralaštva, javno prozivam razne „klanove“ koji su se nametnuli estradi i ako niste u jednom od njih, onda ste na marginama. Zaobilaze vas od raznih običnih papirnatih priznanja za postignuća, nagrada koje možda zaslužujete, do financijski osmišljene politike i sročenih pravilnika po kojima dobivate neku imaginarnu mizernu naknadu za izvođenje i reprodukciju svojih djela, dok se ogromna sredstva koja korisnici plaćaju, dijele unutar spomenutih“klanova“. Ako velim da imam uglazbljenih i svakodnevno izvođenih gotovo 500 skladbi po čitavoj Hrvatskoj i diljem Evrope i prekooceanskih zemalja, da sam jedini kajkavac s platinastom pločom, a za to dobivam naknadu da me sram uopće i spomenuti! Ali nažalost – to nije iznimka u Lijepoj Našoj! To me ne tješi, ali to tako jest.

Nu, jeste li u tih „prvih“ 50 godina umjetničkog stvaranja ipak ostvarili sve što ste željeli?

- Unatoč svemu spomenutom, nisam nesretan. Tješim se da nije novac taj zbog čega skladam, jer za razliku od mnogih pozicioniranih koji žive na račun nas „malih“ skladatelja i izvođača, mislim da sam uspio velik dio mojih želja ostvariti. Za razliku od mnogih „uvaženih kolega“ ne živim od skladbe, ni na račun državnog budžeta, ja živim za glazbu i sam plaćam svoje doprinose! Mnogi ne znaju da sam skladao glazbu i za jedan kanadski film „Stolen Path“ (za koji nisam dosad dobio ni lipe), ali sam ipak dobio srebrnu nagradu za glazbu u Džakarti i nagradu publike u Amsterdamu na filmskim festivalima. Dok za svih svojih 50 godina od „svojih“ udruženja, nisam dobio ama baš ništa. Kao da ne postojim! Gotovo svake godine skladam i nastupam na Festivalu kajkavske popevke u Krapini. Evo još jedan primjer odnosa prema kajkavcima: dodjeljivane su do prije 8-9 godina nagrade za pobjedničku pjesmu u novčanom iznosu. Godinu prije nego sam i ja konačno bio pobjednik sa svojom skladbom „Vsi sme mi kajkavci“, pobjednik je (neću ga imenovati) dobio zasluženu novčanu nagradu. Ja sam za svoju pobjedničku pjesmu tada dobio mali zemljeni peharček! Rekli su da nažalost nema novaca. Eto zaslužan sam i za to da na Festivalu više nema nagrada!

Osim što pjevate, skladate, uspješno pišete i poeziju…

- Točno, nisam samo skladatelj ni pisac tekstova za skladbe. U smislu kulturnog stvaralaštva malo sam širih nazora. Pišem poeziju, od koje neku tzv – angažiranu, prezentiram i na svojim koncertima. Tako će biti ovaj put i u Lisinskom. Izdao sam jednu zbirku poezije „Kaj vu duši“, ali imam preko 600 pjesama koje vjerojatno nikad neću objaviti niti štampati. Ako velim da se bavim i likovnom umjetnošću, vjerojatno neki ni to ne znaju. Preko 160 ulja na platnu nalazi se diljem svijeta od Australije, Amerike, Kanade, do mnogih evropskih zemalja gdje žive naši sunarodnjaci. Načinio sam i velika raspela u lipi (lik Krista je visok 2,5 m), jedan se nalazi u Budinšćini, a jedan u Petlovcu u Baranji, a načinio sam i tri križna puta veličine 90x110 cm, ( ulje na platnu) te renovirao mnogo kipova svetaca po kapelama. Moram svakako spomenuti da sam osnivač ili suosnivač mnogih kajkavskih festivala: na Radiju KAJ-Zagreb:Pjesma i tambura, Pjesmom do srca, projekt i emisija Kaj vu duši, na RHZK – festival Zagorska krijesnica, na VTV televiziji Varaždin popularnu emisiju Popevke i štikleci i Domačija. Posebno sam ponosan na svoj humanitarni rad. Bio sam predsjednik a sada počasni član Udruge – HEO, Udruge roditelja djece oboljele od onkoloških bolesti sa angažmanom na dječjem odjelu KBC Rebro u Zagrebu, koju sam pretežno osobno i sufinancirao svojim humanitarnim koncertima, na kojima sam nastupio preko 300 puta.

Nu, vodite li neku evidenciju, koliko ste dosad ukupno napisali pjesama?

-Ne vodim posebnu evidenciju o svojim djelima. Imam oko 40-ak skladbi koje još nisu objavljene, a preko 490 ih se nalazi na raznim nosačima zvuka. Tu je kao što sam naveo preko 600 pjesama i zbirka poezije od 101 pjesme u knjizi pod naslovom „Kaj vu duši“ koja je prodana u dva izdanja od preko 5000 primjeraka.

Imate li u planu neki novi slavljenički album ili knjigu poezije?

- U prosincu, prošle godine, Croatia Records mi je objavila u povodu 50-e godišnjice kompilaciju mojih pjesama na tri nosača zvuka pod nazivom 50 originalnih pjesama Ivice Pepelka. Radi se o kajkavskim, zabavno-narodnim, duhovnim i domoljubnim pjesmama. Mislim da bar ove godine neću izdati novi nosač zvuka, a vjerujem da me neće nitko nagovoriti ni da izdam novu zbirku poezije.

Živite i radite u Varaždinu. Kako se taj grad odnosi prema vama, a poglavito kajkavskoj kulturi?

-  Dobro pitanje. Mislim da nikako. Varaždin ima svoj Špancirfest i Barokne večeri. Špancirfest uglavnom rješava pitanje širih narodnih masa, od čega osim hodanja po ulicama, uglavnom nastupaju razno-razni izvođači od tko zna otkud, performanseri, te najčešće zvijezde s „istočne strane“ (Bajaga i sl), dok kajkavci uglavnom nemaju pristupa. Ja sam 17 godina Varaždinec i još nijedanput nisam nastupio na Špancirfestu! A svi govore da sam kajkavac broj 1. Što tek drugi mogu očekivati. Barokne večeri pak nemaju blage veze sa kajkavštinom i namijenjene su uglavnom hoh elitnim posjetiteljima.

Nu, bez obzira na sve, recite nam ipak, u čemu je tajna vašeg uspjeha?

- Drago mi je da sve ovo što sam dosad načinio i postigao –mislite da je uspjeh. Zadovoljan sam i nema nikakvih tajni. Naporno sam radio i sve što sam stvorio i načinio djelo je mojih 10 prstiju i mog umijeća, odricanja i angažmana na svim onim poljima gdje sam osjećao da mogu i da mi je to vjerojatno dano u zadatak, a dao mi je ON koji bdije nad svima nama. Nekad možda zaboravljamo da smo samo ljudi, slabi i ranjivi i da nismo zauvijek. Zato je moje geslo: učini dobro djelo i nemoj nikome reći, te ono što ne želiš sebi, nemoj željeti ni drugome!

Nego, gospodine Pepelko, što možemo očekivati na slavljeničkom koncertu u Lisinskom?

- Ovaj koncert je znakovito – 25-i u Lisinskom. Uistinu sam bio čest gost u ovom prelijepom hramu kulture, kako mnogi zovu ovo uistinu vrijedno zdanje, jedno od najakustičnijih u Evropi. Obilježavam 50-u godišnjicu. Dakle želim posjetiteljima i svim ljubiteljima moje glazbe prezentirati svoj pedesetogodišnji rad, s probranim hitovima i dragim kolegicama i kolegama koje sam pozvao u goste. A oni su: solistice Gordana Ivanjek, Gabriela Hrženjak, Nikolina Fišter i Ela Canjuga, ŽVG Kušlec i ŽVG Kirjales,Tamburaški orkestar MUP-a pod vodstvom prof. Nevenke Pavleković, Šima Jovanovac, Mejaši, Slavonske Lole, moj prateći orkestar GS Fakini, prof. Darko Berović na klaviru i prof. Franjo Šoštarić na gitari. Sam ću recitirati svoju poeziju. Očekujem dobru atmosferu, jer moji prijatelji – kako ja zovem svoje obožavatelje, znaju pošto dolaze na moje koncerte. Sigurno neće ostati razočarani. Od srca ih sve pozivam.

Ne znači li to da sa tim koncertom na neki način završavate vašu uspješnu umjetničku karijeru, odnosno da će to možebitno biti vaša točka na „i“?

- Sve ima svoj početak i kraj. Svjestan sam da dolaze nove generacije, s novim trendovima, stilovima i s drugim svjetonazorima. Normalno je da se generacije smjenjuju. Ovaj koncert mi je uistinu važan kao, kako ste rekli, „kruna“ nečega. Pedeset godina je mnogo u životu, a kamo li na estradi, sceni, pozornici. Naravno nije to zadnje, jer mislim da još imam mnogo toga za reći. Kako sam se svojevremeno bavio novinarstvom, u krvi mi je da nešto bilježim, pišem, ostavljam tragove iza sebe. Ima još mnogo iz moje generacije i onih koji vole ovakvu glazbu - glazbu s porukom i bez primjese „istoka.“ Kad proslavimo 50-u, onda ćemo malo razmisliti što dalje. U planu imam izdavanje jedne popularne knjige s malo intrigantnim naslovom .“Što je istina ?“Bit će prilike da se opet nađemo zajedno. Sve vas pozdravljam i očekujem na koncertu u Zagrebu, 22.travnja, u 19 sati u dvorani Vatroslava Lisinskog!

 

Razgovarao: Mladen Pavković