Objavljujemo eksluzivno za HRsvijet, u tri dijela reakciju poznatog hrvatskog pisca i povjesničara Ivana Mužića, povodom kritičkih napisa novinara "Hrvatskog lista" Zorana Božića, o poznatom hrvatskom slikaru Jozi Kljakoviću, u kojima se Kljakoviću imputira navodna pripadnost masonskim ložama. Pročitajmo ovaj zanimljiv Mužićev odgovor:

O HRVATSKOM VELIKANU JOZI KLJAKOVIĆU (I.dio)

AUTOR: Ivan Mužić


Ono što Kljakovića čini posebnim jest činjenica da se jasno i nedvosmisleno usprotivio diktaturama Ante Pavelića i Josipa Broza Tita, što je i uzrokovalo njegov odlazak iz domovine i dugogodišnji život u emigraciji. Ovome valja pridodati njegovu humanost, ljubav prema hrvatskom narodu i katolički duh koji ga je nadahnjivao.“

(Prof. don Josip Dukić, Don Frane  Bulić i Jozo Kljaković. Solinska kronika, prosinac, 2009.)

Zoran Božić u Hrvatskom listu od 10. prosinca 2009. godine nastavlja zaključivati u stilu: „Mnogo je dokaza da je Kljaković bio mason.“ (Hrvatski list, broj 272. od 10. XII. 2009., str. 7-9.) No razina na kojoj on to „dokazuje“ takva je, da bi bilo gubljenje vremena na nju se osvrtati. Ovdje je, međutim, posrijedi ime i čast zaslužnih hrvatskih umjetnika. To je jedini razlog zbog kojega smatram potrebnim reagirati. Nasuprot Božiću, ja – kako ranije rekoh – ne isključujem mogućnost da je Jozo Kljaković po svojem onodobnom političkom svjetonazoru mogao biti član neke slobodnozidarske lože, ali i ovim tekstom Božić potvrđuje da do danas ne postoji nijedan dokaz da je on to stvarno bio.

1. Božić piše: „U svojoj uzničkoj kronici Miliša opisuje zajednički boravak s J. K. i I. M. u bolesničkoj odaji zatvora na Savskoj cesti u Zagrebu. Iz njihovoj je razgovora razabrao da obojica strahuju za život zbog svoje slobodnozidarske djelatnosti i sumnje da su 'engleski špijuni'. Stoga Miliša u tekstu izrijekom navodi zaključak J. K. i I. M. da su uhićeni kao masoni.“ (Z. B. Hrvatski list, br. 272., str. 8.) Imam Milišinu knjigu i u njoj to jednostavno ne piše: ne postoji ni jedan redak iz kojega bi se moglo zaključiti  da je taj pisac iz njihovih razgovora mogao razabrati da „obojica strahuju za život zbog svoje slobodnozidarske djelatnosti i sumnje da su 'engleski špijuni'“. Ovo je Z. Božić izmislio. Iz cijelog Milišina teksta jasno proizlazi da on iznosi svoj dojam o motivu uhićenja navedene dvojice što se može zaključiti i iz ove njegove stilizacije: „Iz ambulante dvojica su otišla na suđenje, i na njihova mjesta stigoše kipar Ivan Meštrović i s njim nerazdruživi profesor Umjetničke akademije Jozo Kljaković. Meštrović je donesen na nosiljkama. Blijed, teško je disao. Uplašio se. Oslabilo mu srce i onako slabo. Zapalila se ćelija u kojoj je životario. Kljaković, koga je često zvao, stalno je kraj njega bdio. Kad se počeo oporavljati i spazio mene, poslao mi je po Jozi mnogo cigareta i dnevno dalje slao. Sigurno je ranije čuo za moje hapšenje i okolnosti pod kojima sam preslušavan. Kad se posve oporavio, njegovo bistro oko zapazilo je i sve druge, naročito jednog mladog ustašu, s kojim se najvećma družio. Posve šutljiv, jedino je s njim razgovarao, ispitivao, pa i veselio se. Valjda je pri tome mislio na dušu naroda, tražeći je i tom punom primitivcu, koji je jedino pričao o svom junaštvu ubijanjem ljudi – vlastite braće… Meštrović i Kljaković bili su uhapšeni kao masoni.“ (Đorđe Miliša, U mučilištu – paklu Jasenovac“. Naklada piščeva, Zagreb, 1945., str. 44.) O Đorđu Miliši znam veoma malo: poznato mi je da je iz Šibenika ili Drniša, da je (vjerojatno) po nacionalnosti Srbin i da je bio između dva rata novinar u Zagrebu. Božić navodi kako je Milišina knjiga, koju on očito veoma cijeni kao „vrlo vrijedno svjedočanstvo o slobodnozidarskoj djelatnosti J. K.“ povučena i spaljena. Činjenica jest da je ova knjiga uništena od komunističkih vlasti, ali zbog Milišinih laži iznesenih u poglavlju pod naslovom „Rad katoličkog svećenstva“ (str. 303-306.) Giuseppe Masucci (tajnik izaslanstva Svete Stolice kod hrvatskog episkopata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) piše u Zagrebu dana 2. siječnja 1946. godine sljedeće:

Poslao sam prosvjed predsjedniku vlade Bakariću, Nazoru i Mons. Ritigu povodom tvrdnja pisca knjige 'Jasenovac' s obzirom na predstavnika Svete Stolice Mons. Marcone-a i profesora Dabinovića.“ (Slijedi detaljno obrazloženje.) G. Masucci dana 4. siječnja 1945. godine bilježi:

Primio sam odgovor na svoj prosvjed podnijet predsjedniku vlade Bakariću i bilo mi je veoma drago saznati, da je knjiga 'Jasenovac' odmah povučena. I zaista! U knjižarama, u kojima je bila izložena ova knjiga objeda (podcrtao I. M.), ne može se više dobiti nijedan primjerak!“ (G. Masucci, Misija u Hrvatskoj. Madrid, 1967, naklada Drina, str. 243-244.)

Milišino nedokazano zamišljanje da su Meštrović i Kljaković uhićeni kao masoni oba su umjetnika temeljem svojih neposrednih saznanja savršeno uvjerljivo opovrgli. Ivan Meštrović bilježi o saslušanju pred sudcem u zatvoru: „Iznijevši, kako živimo u ratnom dobu, gdje se na svakog pazi, došao je na uzrok mome zatvaranju, kome je razlog i uzrok, što postoji sumnja, da sam htio pobjeći k Saveznicima, dakle k neprijateljima… Optužen ste, da ste htjeli poći u Švicarsku, a poslije u Rim, odakle ste mislili poći u Španjolsku, a iz Španjolske k Englezima i da ste na neki način poduzimali korake u tom pravcu.“ (I. Meštrović, Uspomene na političke ljude i dogadjaje. Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961., str. 336-337.)

Jozo Kljaković u pismu, koje je iz Rima uputio 7. srpnja 1944. godine predsjedniku jugoslavenske izbjegličke vlade Ivanu Šubašiću piše: „Kako nismo dospjeli da za vrijeme Jugoslavije odemo na posao u Rim, pokušali smo na početku N.D. H., tako smo obojica mjesto u Rim dospjeli u zatvor sa optužbom da smo htjeli doćepat se Rima za pobjeći u Englesku.“ (Josip Dukić, Okvir za biografiju Joze Kljakovića. U: Jozo Kljaković, Retrospektiva 1889.- 1969. Zagreb, 2009., str. 180.) J. Kljaković je 1952. godine u autobiografskoj knjizi, kako sam (u predhodnoj opasci o Božićevoj konstrukciji) naveo, piše kako je od ustaških vlasti optužen da je htio „s Meštrovićem, preko Španjolske otići u Englesku, i tamo s drom Krnjevićem raditi protiv Nezavisne Države Hrvatske i sila Osovine“. (J. K., U suvremenom kaosu. Zagreb, 1992., str. 215.)

Zaključujem da pametnu ne treba dodatno obrazlagati kako Meštrović i Kljaković najbolje znaju zašto su ih ustaše uhitili i da se samo njima mora vjerovati.

2. Božić posebno ističe da je Zoran Nenezić „svrstao… J. K. na temelju pisanih izvora i vlastitog istraživanja u redovno članstvo zagrebačkih masonskih loža…“. Istina je da Nenezić tretira Kljakovića kao masona, ali to čini na Glojnarićevom popisu, navodu jednoga njemačkog obavještajca i jednom podatku iz tzv. Nedićeve građe. Kljakovića se stvarno tretira kao masona u jednom obavještajnom izvoru Gestapoa iz 1939. (bivši Arhiv Jugoslavije, Fond 100) i u tzv. Nedićevoj građi (bivši Vojno-istorijski institut u Beogradu, broj kutije 20 A, fascikl 23. Arhivske oznake navodim prema stanju iz doba nekadašnje države Jugoslavije.) Međutim, važno je napomenuti da se Glojnarić i ova dva nemasonska vrela ne slažu čak ni u tome kojoj loži pripada Kljaković. Za donošenje suda je bitno da u izvornoj masonskoj građi koju su koristili S. Celebrini (popis od 18. srpnja 1941.) i sveučilišni profesor Milan Ivšić (popis od 14. srpnja 1941.) nije nađena masonska potvrda da je Kljaković bio slobodni zidar. Od odlučne je važnosti da je i Kljaković u NDH vodio sudski proces u kojemu mu Glojnarić nije dokazao da je mason. Možemo (u ovom raspravljanju s Božićem) zanemariti da je meni osobno Kljaković u Rimu 1967. godine i kasnije pred smrt u Zagrebu zanijekao da je bio mason. Ali: Mirko Kljaković (Jozin brat, poznat po Solinskim jaslicama) radio je u drvu poprsje Vlaste Mužić (reproducirano i danas sačuvano!) u župskoj kući u Solinu, gdje sam tada živio zajedno s tadašnjim župnikom (kasnijim nadbiskupom i danas živućim msgr. Antom Jurićem). Mirko Kljaković „tesao“ je dulje vrijeme i u stankama tijekom tjedna razgovor se jednom poveo o Glojnarićevu popisu u kojemu se njegova brata navodi kao masona i on je tada izjavio da mu je Jozo to kategorički zanijekao.

O nepouzdanosti Nenezićevih popisa, posebno hrvatskih masona, objavio sam još 2005. godine sljedeće:

Nenezić je u svojoj knjizi nepouzdan u nizu bitnih detalja, koje tvrdi ali ne dokazuje. To se posebno očituje kad nekritički sugerira da su masoni bili na primjer: Ivan Meštrović, A. Trumbić, F. Supilo, M. Vesnić, Bogdan Radica, Miroslav Krleža, Mile Budak, Eugen Dido Kvaternik, njemački admiral Canaris. Svi su spomenuti mogli biti slobodni zidari, ali on to ni za jednoga od njih nije dokazao. Nije vjerodostojno što, na primjer o Budaku, piše neki njemački obavještajac, kako to misli Nenezić. Inače od njega je gotovo djetinjasto da kao istinito prihvaća puko fantaziranje Zvonimira Pinterovića da je i zagrebački nadbiskup Bauer bio mason. Najvrjednije u novom izdanju Nenezićeve knjige je samo onaj dio (koji je uglavnom već objavljen u prva tri izdanja), a u kojemu je on, dok se ozbiljnije bavio masonskom problematikom, obradio povijest srpskoga masonstva do 1945.“ (I. Mužić, Zoran Nenezić i srpsko masonstvo 1990.-2000. U: Masonstvo u Hrvata. Split, 2005., VIII. izdanje, str. 652-653.) Pisati za nekoga da je bio mason bez oslona na autentična vrela ništa ne znači. (U Zagrebu je u pripremi za tisak knjiga u kojoj se navode svi masoni iz hrvatske prošlosti i ako se u njoj uvrsti bez dokaza i Kljakovića, samo zato da se u njoj nađe i jedan zaslužni Hrvat više, to ne će u smislu istinitosti nimalo obogatiti njegov životopis.)

Drugi nastavak Mužićevog osvrta čitajte u petak....

{googleAds}<script type="text/javascript"><!--
google_ad_client = "pub-4856610173099525";
/* 300x250, HOSTAMO SL-TEX */
google_ad_slot = "8444226637";
google_ad_width = 300;
google_ad_height = 250;
//-->
</script>
<script type="text/javascript"
src="http://pagead2.googlesyndication.com/pagead/show_ads.js">
</script>{/googleAds}