Objavljujemo eksluzivno za HRsvijet, u tri dijela reakciju poznatog hrvatskog pisca i povjesničara Ivana Mužića, povodom kritičkih napisa novinara "Hrvatskog lista" Zorana Božića, o poznatom hrvatskom slikaru Jozi Kljakoviću, u kojima se Kljakoviću imputira navodna pripadnost masonskim ložama. Pročitajmo ovaj zanimljiv Mužićev odgovor:

O hrvatskom velikanu Jozi Kljakoviću (II.dio)

AUTOR: Ivan Mužić

 

Ono što Kljakovića čini posebnim jest činjenica da se jasno i nedvosmisleno usprotivio diktaturama Ante Pavelića i Josipa Broza Tita, što je i uzrokovalo njegov odlazak iz domovine i dugogodišnji život u emigraciji. Ovome valja pridodati njegovu humanost, ljubav prema hrvatskom narodu i katolički duh koji ga je nadahnjivao.“

 

Politička orijentacija je jedno, pripadnost masonstvu drugo, a zasluge za nacionalnu kulturu treće. Božiću nikako ne služi na čast metoda kojom pokušava narušiti zasluženi ugled hrvatskih umjetnika Meštrovića i Kljakovića. Tako on piše:

Pšeničnik me posebno upozorio na pisma 'oklevetanih masona' iz Glojnarićeva procesa upućena poglavniku NDH i ministru unutrašnjih poslova Artukoviću, s molbom da se založe za presudu u njihovu korist. Oba su pisma istog sadržaja: 'Mnogi od nas mogli bi zbog nabačene klevete biti otpušteni iz dugogodišnje državne službe, uhićeni ili onemogućeni u napredovanju u službi… Nitko čestit, a napose dična hrvatska ustaška vlada, nema interesa na tome da se u javnosti podržava kleveta da smo mi, pripadnici poštene hrvatske inteligencije, tobože slobodni zidari. U interesu je naprotiv hrvatske stvari da se dokaže istina da mi nikako nismo slobodni zidari. Mi Vam, štovani Gospodine Poglavniče, unaprijed zahvaljujemo na zakonitom rješenju. ZA DOM SPREMNI! Potpis: Joza Kljaković i ostali.' Zgroženi neuspjehom spomenutih pisama, J. K. i I. M. uputili su iz zatvora na Savskoj  vlastito pismo Poglavniku. Izvornik te isprave pokazao mi je Pšeničnik u svom stanu u Šenoinoj ulici u Zagrebu. Oba umjetnika u pismu, izbezumljena od straha za vlastite živote, Poglavnika ustvari mole za milost. Sadržaj tog pisma najljigaviji je tekst koji sam u životu pročitao i stoga molim Boga da se isti nikada ne objavi kako ne bi bacio ljagu na čitav hrvatski narod. U svojoj ispovjedi Poglavniku, umjetnici, protivno uvjerenju g. Mužića, priznaju svoju 'slobodnozidarsku i jugoslavensku zabludu' i ponizno se zaklinju na 'duhovno popravljanje, zalaganje i rad na boljitku hrvatskog naroda i NDH'. ZA DOM SPREMNI! Potpis: Joza Kljaković i Ivan Meštrović.“ (Z. B. Hrvatski list, br. 272., ibid., str. 8.)

Činjenica je da su Kljaković i Meštrović također bili tužitelji u procesu protiv M. Glojnarića, koji se vodio 1941. godine pred Sudbenim stolom u Zagrebu pod predsjedanjem sudca Edmunda Trajera. Svi tužitelji protiv Glojnarića, pa tako i Meštrović i Kljaković, uputili su 16. listopada 1941. pismo Andriji Artukoviću kao ministru unutrašnjih poslova NDH. Postoji samo jedno izvorno pismo i to upućeno jedino Andriji Artukoviću i ono u cijelosti glasi:

Visoko poštovani gospodine ministre,

Pred Sudbenim stolom u Zagrebu vodi se kazneni postupak na privatnu tužbu niže potpisanih proti bivšemu uredniku Hrvatskoga Dnevnika Mirku Glojnariću  zbog prestupa uvrede i klevete iz člana 52. Zakona o štampi (oznaka spisa Kšt 5/1941). Glojnarić je, naime, u svojoj knjizi Masonerija u Hrvatskoj uvrstio i nas u popis članova slobodno-zidarskih loža u Zagrebu, premda nijesmo slobodni zidari. Takvom klevetom on je nas teško oštetio materijalno i moralno, jer je mnogi od nas bio zbog tako nabačene sumnje ili, točnije, tvrdnje otpušten iz dugogodišnje državne službe, bio zatvaran, onemogućen mu je napredak u službi itd., itd. Optuženi Glojnarić, da se obrani, pozvao se na svjedoke gg. Dra. Josipa Vragovića, Dra. Vladimira Šipuša, Ivana Gredelja i Dra. Ivu Krbeka. Na iste svjedoke pozvali smo se i mi odn. nijesmo se protivili njihovu preslušanju, jer nam je samima stalo do toga da se utvrdi potpuna istina odn. da se vidi, kako Glojnarić ne može dokazati svojih tvrdnja naprosto zato, jer su sasvim izmišljene neistine. Međutim sva četvorica svjedoka jesu aktivni što bivši državni činovnici, koji bi mogli svjedočiti samo onda ako ih Vi, gospodine ministre, oslobodite od dužnosti čuvanja službene tajne. U tu svrhu Sudbeni stol je još pred mjesec dana upravio Vama molbu. Nakon toga ulučene su bile dvije rasprave, ali nijedna nije mogla biti održana, nego je morala biti odgođena, budući da sudu nije još stiglo rješenje Vašega ministarstva. Time se, dakako, sudski postupak zavlači na našu štetu, jer napose kod neupućenih ostavlja sumnju da je istina ono što je stvarno kleveta. Mi Vas zato, gospodine ministre, molimo da izvolite odrediti da Vaše ministarstvo dade što prije dostaviti Sudbenome stolu u Zagrebu na Kšt 5/1941 rješenje o oslobođenju spomenutih svjedoka od dužnosti čuvanja službene tajne. O Vama, gospodine ministre, ovisi da bude udovoljeno u ovome slučaju istini i pravdi i da bude zaštićena naša čast. Nitko čestiti, a napose hrvatska ustaška vlada, nema interesa na tome da se u javnosti podržava kleveta da smo mi, pripadnici poštene hrvatske inteligencije, slobodni zidari. U interesu je naprotiv hrvatske države da se dokaže istina da mi nismo slobodni zidari.

Mi Vam, gospodine ministre, unaprijed zahvaljujemo na zakonitome rješenju.

U Zagrebu, dne 16. listopada 1941.

Za dom spremni.“

(Z. Nenezić, Masoni u Jugoslaviji 1764-1999. II. knjiga. Vlastita naklada, Beograd, 1999., str. 22.-23.)

Citirano pismo potvrđuje da ga potpisnici, dakle ni Kljaković ni Meštrović, nisu uputili ni Paveliću, ni Artukoviću  „s molbom da se založe za presudu u njihovu korist“. Takav zaključak je fantaziranje i teška neistina. Iz navedenoga pisma je posve jasno kako je ovo pismo tužitelja bilo nužna pretpostavka za vođenje postupka, jer su relevantni svjedoci prethodno morali biti oslobođeni obveze čuvanja državne ili službene tajne. To je mogao biti samo ministar. No, protivno Božićevim konstrukcijama, pismo nisu upravili Paveliću, u pismu nisu za ustašku vladu naveli da je „dična“, a završili su ga tada uobičajenim pozdravom.

U navedenome procesu protiv M. Glojnarića prvostupanjska je presuda donesena 22. studenoga 1941. u korist autora Glojnarića. Međutim, Stol sedmorice u Zagrebu pod predsjedanjem Ivana Premužića na žalbe tužitelja donio je 11. ožujka 1942. presudu, kojom se, osim u dijelu koji se odnosi na Vjekoslava Turkalja, prvostupanjska presuda „ukida u cijelosti i stvar vraća prvomolbenom sudu na novu raspravu i odluku“. U obrazloženju, između ostaloga, stoji: „Medjutim, svjedok Dr. Gredelj iskazao je na glavnoj raspravi… da po obtuženom Glojnariću sudu predloženi i njemu (svjedoku) predočeni popis članova zagrebačkih masonskih loža nije autentičan i nije identičan sa onim, što ga je on (Dr Gredelj) predao obtuženom Glojnariću, odnosno na raspravi predočio sudu.“ Dalje se (u ovom obrazloženju) navodi da je „i u savezu sa iskazima svjedoka Dr. Krbeka i Dr. Vragovića, koji u tim svojim iskazima takodjer tvrde, da predočeni im popis članova zagrebačkih slobodnozidarskih loža, što ga je na raspravi pridonio obtuženi Glojnarić, nije autentičan i nije identičan sa onim, koji je sastavljen kod redarstva…“ (Arhiv Hrvatske, „Rukopisna ostavština Ive Politea“, kut. 14. Oznake su prema stanju iz doba bivše Jugoslavije.) M. Glojnarić je 1943. ubijen (ne od ustaša!) i postupak se dalje nije mogao nastaviti. Iz navedenoga procesa je moguće zaključiti da ni vlast Banovine Hrvatske nije došla do autentičnog popisa masona u Zagrebu. Popisi, koje su neki masoni (npr. dr. Branko Dragišić, zamjenik starješine lože Pravednost) predali policiji, bili su sastavljeni samo radi zadovoljavanja zakonske forme, pa su se u policiji ti popisi pokušali rekonstruirati.

Božić posebno navodi da su Meštrović i Kljaković „zgroženi neuspjehom spomenutih pisama,… uputili iz zatvora na Savskoj  vlastito pismo Poglavniku“ i da oba „izbezumljena od straha za vlastite živote, Poglavnika ustvari mole za milost. Sadržaj tog pisma najljigaviji je tekst koji sam u životu pročitao…“. Ne vjerujem da su takvo pismo napisali Meštrović i Kljaković i gotovo sam siguran da ono ne postoji. Božić je dužan dokazati njegovo postojanje i sadržaj! Kljaković je (kao i Meštrović) uhićen od ustaša u Zagrebu 7. studenoga 1941. (J. Dukić, Okvir za biografiju Joze Kljakovića. Ibid., str. 174-175.) Prvostupanjska presuda donesena je 22. studenoga 1941. godine što znači da je ministar Artuković udovoljio traženju Kljakovića, Meštrovića i ostalih. S obzirom da je njihovoj molbi udovoljeno obojica nisu imala razloga da budu „zgroženi neuspjehom spomenutih pisama.“ (Grupa masona uhićena je u Zagrebu u noći od 10. na 11. studenoga 1941. godine i poslije odvedena u logor, dakle s masonima se sve događalo neovisno od postupanja s Meštrovićem i Kljakovićem.) Uvjeren sam da je i Božićeva tvrdnja o njihovom posebnom pismu Anti Paveliću, koje se tobože nalazi u Pšeničnikovoj ostavštini obična konfabulacija. Stoga mu predlažem da zamoli Pavelićevu kćerku gospođu Mirjanu Pšeničnik da, ako ona osobno nije u mogućnosti pretraživati pismohranu pokojnog muža, odabere osobu, koja će to obaviti umjesto nje i onome tko bi pismo pronašao voljan sam trenutno platiti tisuću eura honorara za uloženi trud. Obvezujem se u slučaju pronalaženja toga pisma da ću isto objaviti. A tvrditi da bi ono – kad bi uopće postojalo – moglo baciti „ljagu na čitav hrvatski narod“, najobičnija je besmislica. Uzgred napominjem da glavninu ostavštine Ante Pavelića čuva njegova druga kćerka Višnja Pavelić u Madridu! (Podaničko pismo Paveliću uputili su, i to odmah po proglašenju NDH, samo „Pliverić i drugovi“ u ime hrvatske Velike lože Libertas.)

3. Božić tvrdi da je s Đorđem Karađorđevićem „obavio niz razgovora vezanih na temu 'jugoslavenskog pitanja'“ i da mu je on pričao kako mu se u više navrata Kljaković hvalio da je 1912. godine postao član beogradske lože Ujedinjenje. Ako sam dobro informiran Božić je rođen 14. lipnja 1953. u Zagrebu, a Đorde Karađorđević je umro 17. listopada 1972. u Beogradu, dakle u vrijeme kada je Božić imao 19 godina. (Možda nije posve zanemariva ni činjenica da Đ. Karađorđević u svojoj knjizi Istina o mom životu /Beograd, 1969./ ne spominje Božića.) Može li Božić navesti koje je godine vodio te razgovore, gdje ih je vodio (u Zagrebu, Beogradu ili drugdje), ima li žive svjedoke koji su voljni pod zakletvom potvrditi da je stvarno vodio taj „niz razgovora“? Neovisno od odgovora na ova pitanja odlučno je i jedino važno da prema izvornoj masonskoj građi lože Ujedinjenje Kljaković nikad nije bio njezin član. Nenezić je iskoristio relativno bogatu građu o slobodnom zidarstvu u Srbiji do I. svjetskog rata, pa je tako donio i popis članova srpske lože Ujedinjenje u razdoblju od 1909. do 1914. Među članovima ove lože nema Kljakovića. (Z. Nenezić, Masoni u Jugoslaviji 1764-1999. I. knjiga. Vlastita naklada, Beograd, 1999., str. 266-269.)

Z. Božić posebno navodi da mu je pričao Dušan Simić kako je „u rukama imao zapisnik redarstvenog odsjeka srpskog veleposlanstva u Ženevi iz 1917., sastavljen na temelju sudskog naloga za saslušanje J. K. u svojstvu osumnjičenika u kaznenom predmetu protiv Apisa i ostalih. J. k. je u iskazu potanko opisao svoje bavljenje u masonskoj loži 'Ujedinjenje'  s posebnim osvrtom na rad 'brata' Apisa. Spomenuta isprava, potpisana ćirilicom, dostupna je u pismohrani 'Ministarstva inostranih dela Kraljevine Srbije'.“ (Z. B. Hrvatski list, br. 272., str. 8.) Koliko znam Kraljevina Srbija nije imala u Švicarskoj 1917. „veleposlanstvo“ (ambasciata, Botscaft), nego samo poslanstvo (legazione, Gesandtschaft). A to je poslanstvo bilo u Bernu, glavnome gradu, ne u Ženevi, kako je Božić u svome konfabuliranju previdio. Kljaković nije mogao opisivati svoje bavljenje u loži Ujedinjenje zato jer nije bio njezin član. U proučavanju literature o „Solunskom procesu“ nisam naišao ni na spomen Kljakovićeva imena. Ako Božić ipak ostaje pri tvrdnji da je „spomenuta isprava… dostupna u pismohrani 'Ministarstva inostranih dela Kraljevine Srbije'“ predlažem mu da u Beogradu zatraži njezin preslik i da ga objavi. Ako tako ne postupi onda i ovaj njegov navod gubi svaku vjerodostojnost.

Božić se pozivlje i na pričanje Stjepana Vidakovića da je Kljaković bio mason: „Vidaković je tvrdio da je J. K. upoznao upravo na sjednici masonske lože u kojoj su obojica 'radila' i da ga je tamo zatekao kao veterana slobodnozidarskog pokreta u Hrvatskoj. Glojnarićev proces pokrenuo je zajedno s J. K., Ivanom Meštrovićem (dalje: I. M.)i ostalima, pokušavajući spasiti svoj položaj, a možda i glavu…“ Vidaković je 1941. godine tužio Glojnarića tvrdeći da ga je ovaj u knjizi netočno naveo kao masona, a prema Božićevoj priči kasnije je taj isti Vidaković njemu pričao da je bio mason. Dakle Vidaković, po Božiću „ugledni hrvatski ginekolog“ je lagao ili 1941. kada je nijekao pripadnost masonstvu, ili je lagao ako je Z. Božiću pričao da je stvarno bio mason. Sredio sam (kao građu po abecednom redu) popis svih masona u Jugoslaviji između dva svjetska rata i to prema dostupnim masonskim i nemasonskim izvorima, a za svakog pojedinca označio sam koji ga izvor navodi kao masona. To je rukopis od  219 stranica i u njemu nijedan masonski izvor ne spominje Vidakovića kao masona. (Uzgred: U NDH nitko nije pogubljen zato što je bio mason. Oni tada nisu bili posebno ni proganjani tako da je, i prema Miliši, dok su bili nekoliko mjeseci u logoru Stara Gradiška postupak prema njima bio „dosta blag“. (Đ. Miliša, ibid., str. 186.)

Božić pišući o prevratu od 27. ožujka 1941. godine navodi:“Na toj se zadaći posebno isticao J. K. i to prvenstveno u svojstvu pričuvnog časnika jugoslavenske vojne obavještajne službe, a tek potom člana lože. Prema Vidakoviću, uloga J. K. u državnom udaru bila je neupitna, no nedovoljno razjašnjena. Potvrdili su je i drugi vjerodostojni izvori, posebno komunistički prvak Vladimir Bakarić i odlično upućeni 'poglavnikov' zet dr. Srećko Pšeničnik… Među sudionicima zagrebačkog ogranka urote, Bakarić je, pozivajući se na 'Kljakovićev elaborat' spomenuo J.(ozu) K.(ljakovića) i I.(vana) M.(eštrovića). Pšeničnik je J. K. i I. M. opisao kao članove zagrebačke masonske skupine, koja je dulje vrijeme obavještajno djelovala protiv vodstva Hrvatske seljačke stranke. U početku su HSS uhodarili za potrebe jugoslavenskih sigurnosnih službi, a kasnije i za potrebe SOE.“ (Z. B. Hrvatski list, br. 272, ibid., str. 8.) Ako su Vidaković i Pšeničnik ovo doista pričali Božiću (u što nisam sklon povjerovati!) onda su lagali jer je potpuna izmišljotina sve što je citirano. Bakarić se nije mogao pozivati na  'Kljakovićev elaborat' jer vjerujem da takav ne postoji. Starija arhivska građa je danas u Hrvatskoj dostupna, pa ako takav elaborat postoji neka ga Božić objavi. Činjenica je da u velikoj objavljenoj dokumentaciji o navedenom prevratu nema spomena uloge ni Kljakovića, a ni Meštrovića u tome. O tome sam napisao veću raspravu i to na temelju i izvorne masonske građe, ali nisam u njoj nigdje pronašao spomen na Kljakovića i Meštrovića. (Usp. I. M., Masoni i prevrat 27. ožujka 1941. u Beogradu. U: Masonstvo u Hrvata, ibid., str. 313.-334.) I Zoran Nenezić je poslije mene pisao o tome, ali ni on nije pronašao podatke o Kljakovićevoj i Meštrovićevoj aktivnosti u ovome prevratu. (Z. Nenezić, Vojni puč 27. marta 1941. i slobodni zidari. U: Masoni u Jugoslaviji 1764-1999. II., str. 503.-515.) Vojmir Kljaković bio je zaposlen kao povjesničar u ondašnjem Vojno-istorijskom institutu na pripremi građe osobno Titu za pisanje njegovih memoara (mislim iz doba 1943.), a posebno je obrađivao sav arhivski materijal koji se odnosio na navedeni prevrat i on je prvi pisao o ulozi engleske obavještajne službe u njemu. Za vrijeme njegovih čestih susreta u mojoj kući tijekom boravaka u Splitu, on bi mi sigurno kao Solinjanin (slučajno rođen u Makarskoj), a posebno kao pripadnik roda e obavještajne službe onjeni.ski izvor ne navodi S. Vidakovića kao masona.priva

o ako je Z. Kljakovića, rado pričao o ulozi Joze Kljakovića u navedenom prevratu da je pronašao bilo koji podatak.

Karakteristično je da Božić nije kadar podastrijeti nijedan pismeni dokaz, i da su baš svi svjedoci na koje se poziva – mrtvi. I da nitko od tih mrtvih svjedoka za života nije ostavio ni jedan jedini pisani redak o Kljakovićevu masonstvu. A svi su ti svjedoci pisali i objavljivali, a ni Kljaković ipak nije bio bilo tko....


Treći i posljednji nastavka Mužićevog osvrta - čitajte u četvrtak...