Siva knjiga: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (VI.dio)
"Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima Hrvatske narodne države", puni je naziv knjige obrađene i tiskane po nalogu Ministarstva vanjskih poslova NDH u lipnju 1942. Knjigu je na temelju raspoloživog gradiva o zločinima četnika i komunista tiskana u nakladi Hrvatskog Izdavalačkog Bibliografskog zavoda.
Sagledavajući fakte iznesene u ovoj knjizi dolazi se do zaključka kako izjave Ive Josipovića, Stjepana Mesića i čitavog niza političara o četničkom pokretu jednostavno ne odgovaraju povijesnim činjenicama
Stoga ćemo, ne ulazeći u neodrživost određenih političkih procjena koje knjiga sadrži, u nekoliko nastavaka prenijeti najzanimljivije dijelove spomenute knjige, i to bez redakcijskih zahvata na izvornom tekstu.
KRVAVA STRAHOVLADA U FOČI ZA VRIEME KOMUNISTIČKO-ČETNIČKE VLADAVINE
Hrvatsko stanovničtvo grada Foče, koji je kraće vrieme bio pod vlašću četnika-komunista, kada su se ovi bili domogli grada uz pomoć četničko-komunističkih bandi iz Srbije i Crne Gore, doživjelo je najteže časove. Poubijan je velik broj Hrvata muslimana i katlika, a njihova imovina sva opljačkana.
O tim jezovitim časovima u Foči postoje brojni izkazi svjedoka, od kojih objavljujemo ova tri izvješća: Sevda Hadžić, Zulfina, muslimanka, rođena godine 1922. u Jabuci, kotar Foča, dala je pred zapovjedničtvom Vojne krajine u Sarajevu 31. prosinca 1941. ovo svjedočanstvo u zapisnik:
"Kada su naši vojničari u Jabuci predali oružje, ja sam pobjegla u Foču i bila kod svoje tetke. Kada su naše trupe otišle iz Foče, odmah su se primietili u Foči četnici. Odmah se čula pucnjava topova, zvonjenje zvona, a vidio se je i pravoslavni sviet kako iz sela vri u grad. Kod crkve se igralo cieli dan. Nastala je pljačka muslimanskih kuća i ubijanje muslimana i muslimanki. Odmah su oduzete sve šivaće mašine i organizirani "vešteti" (radionice) za izrađivanje odiela i cipela i veša za četnike. Kod pljačke muslimanskih kuća i trgovina sudjelovali su osim naoružanih četnika i seljaci iz okolnih sela, koji su robu nosili na tovarima. Prilikom pljačke poginule su dvie pravoslavne žene. Kroz čitavo to vrieme nije se smio pomoliti na ulicu niti jedan musliman. Noći su bile strašne. Kroz cielu noć čula se pucnjava u gradu i okolici, u kojoj su nastradali mnogi muslimani. Nakon 5-6 dana vladavine četnika u Foči došao je po mene jedan četnik s jednom pravoslavkom, koje je poslao moj otac, da me dovedu kući, pa sam pošla sa još tri muslimanke i sa sobom ponijela našu odjeću u uzlovima. Odmah kod prvih koraka susrelo nas je 25.
četnika i tražili su od nas da idemo s njima unatoč tome što je ovaj naš vodić tražio i molio da nas ne diraju. Tom prilikom je i naša pratiteljica prigovorila četnicima, da je njihov postupak neljudski, jer da se muslimani kroz čitavo vrieme nisu ogriešili o poštenje i obraz niti jedne pravoslavke. Iza ovih rieči četnici su ovu našu pratiteljicu htijeli nožem raztrgati, ali uza sve to mi smo odvedene u jedno dvorište, kojom
zgodom su nas htjeli pretraživati i naše zavežnje. Tada su govorili, da mi žene nosimo našim ljudima municiju i oružje, a to da je protiv četnika. Ovom zgodom ja sam uspjela doletjeti do avlijskih vrata i sa užasnim vriskom od straha otvorila vrata i pobjegla. Ovaj četnik počeo me proganjati, ali sam se ja sklonila za onog drugog četnika, koji me je imao odvesti kući, i onda je tek ovaj svojim energičnim i odvažnim držanjem mene spasio. Kod svađe je rekao ovaj četnik, koji me je progonio, da me mora pretražiti, i ako kod mene nema oružja, ima nešto drugo za njega. Ja sam se tada sklonila u kuću Karahasovića, gdje sam se presvukla u pravoslavno odielo i tako zavila kosu, kako one zavijaju, te sutradan sa svojim pratiocem krenula put Jabuke. Odmah kod izlazka iz grada na željezničkoj stanici vidjela sam na jednoj hrpi pet muslimana zaklanih. Dalje idući putem vidjela sam gotovo na svakom koraku preklate muslimane u grabama kraj ceste, a u više njih zabijeni kolčevi. Nad njima su postavili njihove fesove. Svojim sam očima vidjela, da su ubili već u Foči Edhema Atibovića, kojega su našli sakrivena pod željezničkom ćuprijom.
Zatim sam vidjela u Ustikolini ubijene: Hadži Kasima, Mula Abdića, Saćira Hodžića sa ženom, Omera Omerpašića, Ahmeta Sadžaka i Hasana Čengića, u Lokvama četvoricu, u Zaborku Hodžu Čauševića, u Jabuci Jakuba Mekića, u Kunjenovićima Ahmeta i Amzu Tarčina, u Bešlićima Adema Mekića sa dva sina, u Javićima sedmoricu Džoza, u Raskovićima nekog Muharema i Sulejmana."
Svjedokinja zatim u svome izkazu opisuje svoj pustolovni bieg u Sarajevo. Inženjer Ragib Kolaković, upravitelj šumarije u Foči, izviestio je velikog župana Velike župe Vrhbosna o četničko-komunističkim zločinima u Foči početkom prosinca 1941.
To izvješće glasi: "Sutradan, tj. 5. prosinca četničke vlasti izvršile su mobilizaciju cjelokupnog pravoslavnog stanovničtva od 16. do 60. godina i sve ih naoružali i uputili u još nezauzeta sela. Istog dana prije podne održao je zapovjednik četničkih bandi javni zbor pred kotarskom oblasti u Foči, na kojem je javno prigovorio muslimanskom življu, koje je pomoglo propasti Jugoslavije i prihvatilo stvaranje hrvatske države. Poslije toga su sve zarobljene domobrane, oružnike i finance, koji nisu htjeli pobjeći, bili ranjeni ili ne-poubijali. Sve zatečene bjegunce iz Višegrada, Rogatice, Goražde i Ustikoline te okolice Foče pobili su, među njima poznate ličnosti Mehada Džebu iz Džindića, Smailagu Šiljka, njegovog sina Mehu, oba iz Osanice, i Mustajbega Šuvaliju, iz Gođena. Imena osoba iz Goražda i Višegrada nisu se mogla ustanoviti. Zatim su sve radnje otvorene i opljačkane od četnika, a zatim prepuštene haračenju pravoslavnog svieta. Posebne četničke patrule zalazile su u ugledne muslimanske kuće i pokupile sve živežne namirnice, novac i dragocjenosti.
Pošto su u vrieme od četiri dana četnici donieli odredbe i izvršili djela obćenite naravi, pristupili su odmah zatim izvlačenju i ubijanju muslimanskog mužkog svieta iz samog grada Foče. Ovo izvlačenje i ubijanje svieta trajalo je skoro svake noći do 21. prosinca. Približno je ubijeno u gradu Foči oko 500.ljudi.
Provjereno je da su ubijeni:
Vejsil Ekmetić, trgovac čiju su trgovinu zapalili,
Sulejman Deović, nadglednik duhanske stanice u Foči,
Selmo Deović, trgovac,
Ibro Njuhović, trgovac,
Smail Leti, mesar,
Šerif Hadžalić, trgovac,
Edhem Isanović, činovnik kotarskog suda,
Aziz Rašidkadžić, kafedžija,
Avdo Dervišević i žena mu, namještenica "Varde",
Midhad Muftić, trgovac,
Ljubo Madunić, ravnatelj "Varde",
Franjo Rakun sa ženom i sinom,
Hilmo Hadikalić, Mustafa, ravnatelj tkaonice ćilima u Jeliću,
Esad i Omerbeg Čengić, posjednici,
Manjo Mušan,
Jusuf Kukavica, obćinski stražar,
Milan Kunce, činovnik "Varde",
Franjo Latal, ravnatelj gruntovnice,
Josip Večerak, bravar, J
osef Johun, činovnik "Varde", itd.
Prema neprovjerenim podacima ubijene su i ove osobe:
Nedjib Taffo, geometar iz Foče,
Hasan Čelik iz Ustikoline,
Smail Kunovac, iz Ustikoline,
Salko Bešlija iz Goražda, bivši gradonačelnik,
Galib Čapljić, načelnik u Rogatici,
Haidarbeg Batačić iz Miljana,
Hivzo Raščić, trgovac iz Čajnića,
Dedo Šabanović, trgovac iz Čajnića,
Ismet Rašidkadić iz Goražde, itd.
Ove su osobe ubijene na području kotareva Foča i Čajniče izvan grada Foče."
Svjedok Nuzeir Trkulj, sin pokojnog Trkulja, trgovca u Foči, izjavio je 29. siečnja 1942. u zapisničkom izkazu kod zapovjedničtva Vojne krajine u Sarajevu, da su četnici-komunisti, kada su preuzeli vlast u Foči poubijali, koliko on znade, ove Hrvate muslimane i katolike:
Selima Jusufovića, piljara
Smaila Letića, mesara
Mehu Manju, posjednika
Loju Šabana, činovnika
Sulju Veovića, činovnika
Džafera Djulagića, brijača
Smaila Djulagića, brijača
Mustafu Saraća
Derviša Mačka
Ethema Isanovića
Sulju Hadćialića
Šerifa Selimovića
Aliju Selimovića
Čamila Selimanovića, kotarskog predstojnika
Smaju, predsjednika suda
Huseina Čengića, obćinskog bilježnika
Musu Bačvića, obćinskog činovnika
Aziza, krojača
Matifa Bačvića
Ibru Bačvića i još četvoricu Bačvića, kao i dvojicu Isanovića
Loju Bećira, redarstvenika
Jusu Kukavicu, redarstvenika
Džafera Kurispahića, sudskog činovnikaSaćira Kukavicu, gostioničara
Sulfikar Pašić-Sabriju, posjednika
Muhameda, obćinskog blagajnika
Hamida Muftića, načelnika
Bećira Čengića, posjednika
Franju Rakuna i suprugu gospođu Kolovrat i kćerku Ljubu Madunića, ravnatelja "Varde"
Gospođu Dum, činovnicu šumske uprave
Gospođu Bralić, ženu odvjetnika Bralića
jednog Hrvata šumara, oko stotinu muhadžera i 60. hrvatskih vojnika
Dalje je Nuzeir Trkulj u svom izkazu rekao: Pet dana kasnije oni su osim toga izvršili obći pokolj nad hrvatskim življem govoreći, da su za to dobili
nalog od svog štaba. Osim pokolja opljačkali su sve, što su našli hrvatsko (muslimansko i katoličko). Znali su posljednju kilu brašna odnijeti iz kuće pa što nisu poubijali, to je od gladi poumiralo. Kada su išli tražiti od komandanta mjesta nešto hrane, odbijao ih je govoreći da idu svome Paveliću. Ja sam se krio u kućama. Našu jednu kuću uzele su sestre Sergija Mihajlovića, četnika, pa pošto je s njima dolazio Sergije sa svojim bratom drom. Pavlovićem, i pošto ih je moj brat posluživao, kada je Sergije spomenuo, da će dr. Pavlović ići u Ljuboviju, zamolio sam ga da povede i mene, te je ovaj to i učinio. U Ljuboviji sam dobio propustnicu za Beograd, ali su me u Loznici zaustavili i ja sam se vratio u Ljuboviju. Kada su tamo došle njemačke vlasti, ja sam se u čamcu prevezao preko Drine sa drom Hasom Čemilićem i njegovom ženom u Srebrenicu, a odavle sam preko Zvornika i Tuzle došao u Sarajevo. Od Mesića do Ljubovije putovao sam šest dana i putem vidio logore četničke i partizanske u Rogatici, Vlasenici, Srebrenici, Hramu, Bratuncu i Drinjači. Tom sam prilikom čuo pričati od četnika, da će zauzeti Sarajevo, a za to da su učinili sve potrebno, naime, da su sve svoje ljude u mjestu naoružali revolverima i kad oni napadnu Sarajevo, da će njihovi ljudi u mjestu podići ustanak te poklati i poubijati sve što je hrvatsko, katoličko i muslimansko i time uništiti "leglo tursko i katoličko". Čuo sam kako pričaju, da imaju tek nakon toga, kad osvoje Sarajevo, poklati sve što diše hrvatskom dušom, a to je bez obzira sve katolike i muslimane. Također sam čuo kako
govore, da se s nama ne mogu pomiriti i da su oni zaključili: mi ili oni".
Glavnostožerni pukovnik Verić dostavio je u ime zapovjedničtva Vojne krajine u Sarajevu Ministarstvu hrvatskog domobranstva izvješće o zločinima odmetnika u Foči.
Podatke mu je zapisnički dao načelnik Vlasenice i iz tog zapisnika objavljujemo ovaj izvadak: "Treći dan ulazka u Foču pustio je kapetan Mihajlović zarobljene šofere na slobodu radi vožnje četnika, a oružnici i domobrani ostali su zaključani i na večer u 9. sati svi su bili strieljani i bačeni u Drinu. Sutradan prošao sam kraj kasarne, ali nigdje nije bilo nikoga, te mi je jedan četnički poručnik rekao, da su
svi oružnici i domobrani strieljani. Otišao sam na drveni most i zaista sam vidio uz samu obalu sve žandare i domobrane, gdje ubijeni leže u vodi.
Isti dan četnici su počeli hvatati civile po gradu, a osobito su tražili i pitali za bjegunce iz Rogatice. Ovo sam doznao otuda, jer sam osobno čuo, kako po gradu viču: "Gdje su Rogatičani?" i njih su prvenstveno hvatali i od reda ubijali tako, da su ih klali i na muke stavljali, a nakon tih zvjerstava bacali u Drinu. Nisam osobno vidio kada su četnici klali i mrcvarili građane, ali su se u mojoj prisutnosti hvalili, koliko je koji od
njih zaklao građana muslimana. Vidio sam svojim očima cielu čupriju krvavu, i u vodi pod mostom mrtve izmrcvarene ljude i žene. Ovaj pokolj građana trajao je oko deset dana, jer su se građani odmah počeli skrivati, a četnici su ih tražili po kućama, hvatali i klali. Četnici su hvatali i poklali građane u gradu Foči tako, da su samo ostavili zanatlije, koji su njima trebali. Poklali su mještane iz Foče i sve bjegunce, osim
ono zanatlija, koje su ostavili za svoju upotrebu. Nakon toga bio sam u Foči oko mjesec dana i nisam vidio nigdje ni jednog čovjeka, mještana ni bjegunca. Gledao sam po dvadeset ljudi svezanih žicom, gdje ih vode četnici na most radi kljanja i ubijanja. Kako
sam čuo, najviše su se izticali u klanju i mrcvarenju, kao i u pljački, rogatički četnici i to: Kosorića četa i četa iz Goražda, koji su prvi upali u Foču i izvršili pokolj. Poslije nekoliko dana otišli su Goraždani i Kosorića četa na dopust i na katolički Božić došli su skupa u Foču, te su poubijali sve ono, što je ostalo, zapalili tri džamije, opljačkali cielu Foču a nakon toga otišli na položaj na Borač. Ja ne znam iz vlastitog opažanja, koliko je stanovnika ubijenou Foči, a čuo sam od kapetana Sergija Mihajlovića, gdje je rekao: "Riešili sme se neprijatelja, ubili smo pet tisuća muslimana u Foči i Goraždu".bZa čitavo vrieme ubijanja stanovnika u Foči bio je skoro cijelo vrieme prisutan Sergije Mihajlović, a nekada je bio odsutan kratko vrieme."
Derviš Bačvić, Hrvat musliman iz Foče, Čohodar Mahala, kuće broj 29., dao je u kotarskoj oblasti u Foči ovaj izkaz o klanju Hrvata na drinskom mostu u Foči: "Dne 26. prosinca 1941. kad su četnici-komunisti harali i palili po Foči, ja sam bio živi svjedok ovih događaja: Toga dana došli su u moju kuću meni poznati četnici-komunisti i to: Danilo Hadžiluković, Boro Blagojević, Mitar Šahin, Božko Bednić, Mato Rašević, Obrad Dostić i Vuković iz Jošanice i odveli mene, moga brata Jusufa i Jusufova sina Smaila kod Čohodar-džamije. Tu smo zatekli još mnoge građane, od kojih
sam poznavao: Avdagu Bačvića, Muju Bačvića, Aziza Bačvića, Suljagu Isanovića, Smaila Isanovića, Edhema Isanovića, Iziza Isanovića, Safeta Isanovića, Hasana Isanovića, Edhema Isanovića sina Mehmedovog, Murata Aganovića, Muju Aganovića i Jusu Čebu. Tu su nas pretražili i sve vrednije stvari, koje su kod nas našli, opljačkali. Zatim su nam ruke još jače žicom stegli. To su bili strašni bolovi. Napominjem, da su u mojoj kući ostavili moga sina Ismeta. Nakon što su ga izmjerili puškom, jedan je rekao, da se taj ustaša ostavi, jer nije opasan, budući je bio manji od puške.
Od džamije do mosta, gdje su nas klali, stalno su nas mučili i tukli puškama. Kad su nas doveli na željeznički most, jedan je od razbojnika povikao: "Što ih vodite tako malo?", dok je drugi odgovorio , da je ovih 16. za ovu večer dosta, jer će ih s time biti 84. Poslije toga su počeli klati i to na ovaj način: jedan od razbojnika kleknuo je na koljena, u lijevoj ruci sržao je veliki nož. Svaka žrtva je morala sama leći pod nož, a u slučaju, da to neki nije htio, udarili bi ga kundakom po zatiljku tako, da bi pao, a drugi razbojnik bi ga uhvatio za noge i tako prisilio da legne pod nož. Poslije svakog klanja svaku su žrtvu pretražili još jednom, a zatim zaklanog udarili nogom u trbuh i bacili u Drinu. Ostalo mi je pred očima kako su po redu zaklani: Avdo Bačvić, Suljo Isanović, Juso Ćeba,Smail Isanović, Smail Bačvić, Edhem Isanović, Aziz Bačvić i Mujo Bačvić. Kad je došao red na mene, ja sam izkoristio priliku i počeo bježati u namjeri, da radije poginaem od puške nego da me kolju, a osim toga nisam mogao gledati rođenim očima kako mi kolju brata. Ruke su mi bile vezane žicom i žica se nekako prekinula. Bježao sam mostom. Razbojnici su za mnom otvorili
puščanu vatru, ali me nisu pogodili. Ja sam letio dobivši još više snage u nepoznatom pravcu. Naletio sam na njihovu stražu, koja je počela na me pucati, ali nekim čudm nisam bio ranjem. Kako sam ostao živ, ne znam. Sakrio sam se u jedan žbun kraj Drine. No razbojnici su me primietili i izpalili na mene u spomenutom grmu još dva metka. Nisu me pogodili. Jedan me uhvatio za jaku od kaputa, ja sam s njime malo hrvao, odbacio ga od sebe i bez predumišljanja skočio u Drinu. Oni su zamnom pucali u rieku, dok su me mogli vidjeti. Kasnije sam izplivao na jednom mjestu i došao u selo Miakoviće u kuću Manđovu. gdje su mi skinuli odielo i dali mlieka i čaja. Četnici-komunisti su me još nekoliko puta tražili. ali me nisu našli."
Mahmud z. Pašić iz Foče izjavio je zapisnički,da su četnici-komunisti u samoj Foči ubili oko tisuću Hrvata. Među te su ubrojeni i domobrani i bjegunci iz kotara Rogatice i Goražde. On je u zapisniku dao ove podatke o ubijenim Hrvatima u Foči:
Među ostalima ubijeni su:
Sado Budimlija (njemu su zgulili kožu s lica i s leđa i onda ga zaklali)
Džafer Đonlagić (njemu su izkpali jedno oko i onda ga ustrijelili)
Junuz Pilav
Lativ Pilav
Osman Krkanić
Mustafa Čengić
Salko Karahodža-svi zaklani
Smail Smajlović (najprije podkovan a onda zaklan)
Muahmed Bjelan (vjerski poglavica muslimana, zaklan na prvi dan Bajrama)
Edhem Sulejman
Asim Sulejman-zaklani
Selmo Memić (spaljen)
Hasan Kašno (zaklan)
Smail Letić (strieljan)
Sulejman deović (strieljan)
Lojo Šaban (strieljan)
Mustafa Hanjarić (strieljan)
Meho Tapo (njemu su odrezali uho i nos i dva dana kasnije ga zaklali)
Meho Glušac (strieljan)
Juso Pašović i
Hasan Pašović, zaklani
Šaćir Pašović (strieljan)
Alija h.Alić (mučen)
Omer Njuhović (iskopali mu oba oko i dva dana kasnije ga zaklali)
Muharem Kalajgija (iskopali oba oka, umro nakon pet dana mučenja u najtežim mukama)
Salko Đanko
Ibro Aganović
Murat Aganović
Meho Aganović
Nura Selimović
Vasvija Selimović
Leopoldina Majer
Mara KolovratAnka Kolovrat, Marina kći (sve tri ubijene sjekirom)
Ethem Isanović (spaljen)
Dervo Isanović
Suljo Isanović
Hasan Isanović
Avdo Bačvić
Mujo Bačvić
Azis Bačvić
Suljo Aganović
Hasan Aganović-svi zaklani na prvi dan Kurban-Bajrama
Derviš Mačak
Suljo Trhulj
Smail Selimanović, straješina suda
Ćamil Selimanović, upravni činovnik
Sulim Deović
Fehim Muftić
Džafer Kurispahić (bačen s čehotinskog mosta)
Sulejman Hadži-Musić (njemu su razbili čeljust a onda ga zaklali)
Sabrija Z.Pašić
Huso Čengić (strašno mučen)
Smail Čengić
Enes Čengić
Bećir Čengić
Smail Čengić
Ejub Bačvić (njemu su urezali slovo "U" i onda skakali po njemu dok nije umro)
Muharem Dedović
Sendo Dedović
Ago Dedović
Hamid Muftić
Nedjib Muftić
Hasan Muftić
Lojo Zejnil
Šaćir Bešlić
Nura Bešlić
Smail Selimović
Mušan Granov
Nura Čengić
Sejd Muftić
Azis Rašidhadžić
Azis Granov te petorica braće Ređa-svi zaklani na Bajram
Franjo Rakun
Štefa Rakun
Josip Rakun, Franjin sin
Mara Dum
Ljubo Madunić, svi zaklani na prvi dan Božića
U ovom svom izkazu Mahmud Z. Pašić veli na kraju: "Prema podatcima poginulo je u samom gradu Foči oko tisuću mužkaraca i žena.
Popis se u kotaru fočanskom nije mogao obaviti, jer nije čisto, ali kako seljani pričaju o broju ubijenih Hrvata u pojedinoj obćini, izginulo je oko 6 000. do 7 000. mužkaraca i žena.
Napominjem da su u samom gradu poubijali gotovo sve Hrvate katolike, ali ih je bilo svega oko 27. "Srpsko veće" bilo je donielo zaključak, da se skuha čorba, u koju će staviti otrov i ostatak pučanstva natjerati da primi ovu čorbu, da bi se tako i ostatak pučanstva uništio."
Priredio: R. Horvat / HRsvijet
Vezani članci:
-Siva knjiga: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (I.dio)
-Siva knjiga: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (II.dio)
-Siva knjiga: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (III.dio)
-Siva knjiga: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (IV.dio)
-Siva knjiga: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (V.dio)