Među brojnim komentatorima moga bloga neprestano ima i onih koji nastoje relativizirati komunističke zločine, a posebno ih žele odvojiti od komunističke ideologije, s kojima kao da nemaju nikakve veze. Naravno, ne oduzimam im pravo na takav njihov stav, ali neki od njih rado bi onima drugima, pa tako i meni, oduzeli pravo da uopće progovore o zločinima, posebice ako ih se još poveže s komunizmom, pa onda i sa Staljinom, Lenjinom, Titom…, ako se povuku paralele s fašističkim i nacističkim zločinima, odnosno s fašizmom i komunizmom. S kakvim se sve još rječnikom obraćaju i javljaju, nije umjesno uopće ni spominjati. S takvima uopće nema smisla ni voditi neku polemiku.

Međutim, da ne duljim, na ovu temu prenosim članak koji je prije tri godine napisao prof. dr. Ivo Banac:

Prije nekoliko tjedana, u jednom dnevnom listu izjavio sam da “Ne možete biti samo antifašist, a da niste i antikomunist.” U citatu je izostalo na koga se takvo mjerilo odnosi, a može se odnositi samo na one koji podržavaju demokraciju, navlastito liberalnu demokraciju, koja je, uz sve svoje mane, optimalni politički sustav što je izrastao u postrevolucionarnoj Europi. Riječ je, dakle, o tečevini nastupa građanstva, onog društvenog segmenta što je Europi i njenim društvenim sljednicama priskrbio civilizaciju slobodâ, pravâ i parlamentarnog zastupanja. Riječ je o onom sustavu koji u Hrvatskoj nikad nije u potpunosti primjenjen do njene nezavisnosti, a i onda, u početku, u relativno ograničenom opsegu. Zato je u interesu daljnjeg razvoja naše demokracije da je oslobodimo onih taložina što je dijele od najšire zasnovanog legitimiteta. Jer demokratski legitimitet ne može počivati ni na najmanjim natruhama protudemokratskih, totalitarnih ideja.

Protiv mog stajališta u jednom drugom dnevnom listu ustao je profesor Nenad Miščević. On je iznio niz prigovora, sve u smislu diferenciranja komunističke ideologije od one fašističke, jer ova se prva, po njemu, ipak može opravdati, uglavnom radi svojih izvorno dobrih polazišta ili namjera, koje on doduše ne navodi. Argumenti profesora Miščevića su sljedeći: Ako osuđuješ fašističke zločine, moraš osuđivati i komunističke. S ovim se, veli on, “posve slaže”. No, nastavlja on, Banac “tvrdi i mnogo više od toga: ako ste antifašist, nužno morate, da biste bili dosljedni i razumni, biti i antikomunist. No, znači li osuda zločina što su ih počinili neki komunisti nužno antikomunizam? Ako osudim zločin što su ga u vojnim akcijama počinili Hrvati, u ime interesa hrvatske nacije, jesam li time postao anti-Hrvat?”, pita se profesor Miščević, te dodaje kako mu nije jasno zašto, ako osuđuje “zločin što su ga učinili komunisti, čak i ako su to činili u ime svoje ideologije”, automatski mora biti antikomunist. “Nešto”, veli on, “tu ne valja”.

U pravu je. Prije svega, kao i kod fašističkih zločina – ali ne i kod “hrvatskih”, jer to nije ideološka kategorija – ne mogu se zločini “nekih komunista”, a posebno kad su najizravnije počinjeni “u ime svoje ideologije”, ikako odvojiti od komunizma. Profesor Miščević misli da mogu. Tu je i suština našeg neslaganja. On veli: “Dobar dio partizanskih zločina, i općenito zločina što su ih počinili pobjednički pokreti otpora, bio je motiviran izravnom osvetom i frustracijom, a ne ideološkim neslaganjem. Istina je da su ih opravdavali ideologijom, ali je to većinom bilo naknadno prešminkavanje i izmotavanje. Profesor Banac je izvrstan povjesničar i to sigurno zna bolje od mene”. Zahvaljujem na komplimentu, ali, moram priznati, tako što doista ne znam.

Prvo, ako ćemo ovako, zašto “dobar dio zločina, i općenito zločina” što su ih 1941. počinili pobjedničke ustaše, ne bi bio “motiviran izravnom osvetom i frustracijom, a ne ideološkim neslaganjem”? Drugo, nije mi poznato da su “pobjednički pokreti otpora” svoje zločine “opravdavali ideologijom, ali je to većinom bilo naknadno prešminkavanje i izmotavanje”. Dapače, “pobjednički pokreti otpora”, a to će reći konkretni režimi, poput onog Titovog, stalno su krili svoje zločine i to tako sustavno da je Milka Planinc ovih dana rekla kako o Bleiburgu i Kočevskom Rogu nije “ni znala što je bilo ondje. Tek sam poslije, osamdesetih, kada se otvorenije o tome počelo govoriti, čitala neke memoare, a i u Startu je izlazio feljton o tome”. Ipak, znajući da je samo u Zagrebu nakon uspostave komunističke vlasti pogubljeno preko 5.000 građana, posebno u podsljemenskoj zoni, teško je vjerovati da Milka Planinc za tako što doista nikad nije čula. Jest da su komunisti krili svoje zločine, ali do “prešminkavanja i izmotavanja” došlo je tek nakon gubitka vlasti.

No, isto je bilo i s ustašama. I oni su svoje zločine krili, a u emigraciji su ih, možda zato što nisu bili pobjednici, itekako “prešminkavali”. Doduše, sustavnije su govorili o komunističkim zločinima, kao i režim u Jugoslaviji o ustaškim. To je pozicija u kojoj se, za razliku od profesora Miščevića, nikako ne želim naći.

Profesor Miščević nadalje veli kako je “najveći dio staljinističkih zločina bio motiviran golom željom za vlašću. Što se više penjete prema vrhu i prema najodgovornijima, jači je i cinizam: teško da su Staljin i Berija vjerovali u komunističke ideale. Mnogi misle da je Trocki bio u pravu kad je Staljina optužio za izdaju komunizma”. Profesor bi Miščević želio da povjerujemo kako Staljin i Berija nisu bili pravi komunisti. Na taj način Staljinovi zločini nisu više komunistički zločini, pa nećemo ni spominjati onih 5 milijuna ljudi, uglavnom Ukrajinaca i Kazaha, što su 1931.-1932. umrli od gladi u Staljinovu “Holodomoru” (smrt glađu), kao rezultat promišljene politike genocida, i to u mirnodobskim uvjetima, protiv nacionalnih pokreta u ruralnim krajevima Kazahstana, Ukrajine, Povolža i Kubana. U redu, ali zašto bismo vjerovali Trockom? Je li on bio pravi komunist kad je u ožujku 1921. poslao 50.000 crvenoarmejaca protiv ustaničkog garnizona na otoku Kronstadt?

Ustanici su, doduše, bili na “sitnoburžujskim” pozicijama, tražili su slobodne izbore, slobodu govora i okupljanja, oslobođenje zatvorenika članova socijalističkih stranaka, itd., ukratko, tražili su ljudska prava. Desetine ih je tisuća pogubljeno, protjerano u logore na Solovkama ili je prebjeglo u Finsku. Ili, možda su Tuhačevski i Antonov-Ovsejenko na nekakav nekomunistički način potamaniti desetine tisuća seljaka-ustanika u Tambovskoj oblasti lipnja 1921. godine i to otrovnim plinom? Možda je i to bilo motivirano “golom željom za vlašću”? Spominjem ove primjere, jer nije riječ o “staljinističkim zločinima”. Sve je to bilo u vrijeme Lenjina. Staljin je naime, potpuno preuzeo vlast tek 1929. godine nakon čistke buharinovske opozicije. Uostalom, ako staljinistima honoriramo “golu želju za vlašću” zašto to ne bismo honorirali talijanskim fašistima ili ustašama? Po takvim pretpostavkama možda Ante Pavelić uopće nije ni bio fašist, što njegovi apologeti inače uporno tvrde?

Na kraju smo došli do temeljnjeg problema. Profesor Miščević, naime, tvrdi da komunistička ideologija sama po sebi ne “poziva na ubijanje”. “Nacisti su”, veli on, “otvoreno tvrdili da niže rase treba porobiti, a skoro pa otvoreno da ih treba fizički eliminirati. Ideološka indokrinacija bila je upravo odgoj za nemilosrdno likvidiranje. Ima li toga u djelima utemeljitelja komunizma? Pozivaju li Marx i Engels na fizičko likvidiranje kapitalista? Ne, i za to nema potrebe. Zato što kapitalista vlasništvo čini kapitalistom; kad ga lišite njegove tvornice, on prestaje biti kapitalist.” Vrlo zanimljivo. Ispada da Marx i Engels nisu bili za “fizičko likvidiranje” kapitalista, jer su likvidaciju namjeravali sprovesti (nenasilnom?) eksproprijacijom. Da sam marksist nadam se da bih Marxa i Engelsa bolje branio.

Ipak, i minimalna raščlamba razmišljanja Marxa i Engelsa o “fizičkom likvidiranju” “klasnog neprijatelja”, kolikogod ona možda bila korisna za razumijevanje lenjinizma, a to je izvorna tradicija modernog komunizma, ipak ne spada u ovu diskusiju. Engels se protivio blanquizmu, tendenciji u francuskom socijalizmu što je po metodi konspirativne centralističke avangarde najbolje anticipirala lenjinizam. Ne samo da je držao kako je takva metoda organizacija neispravna, nego je točno zaključivao da može dovesti samo do obične diktature. Što se tiče “diktature proletarijata”, Marx i Engels su držali kako se može sprovesti samo spontanom revolucijom većine klasno-svjesnih radnika, a bila bi država saveza proizvodnih komuna, općeg prava glasa, referenduma, biranja i opoziva narodnih zastupnika. Doduše, nasilje su smatrali “nužnim zlom” revolucije.

Poznato je da je Marx u svom spisu “Građanski rat u Francuskoj” (1871) opravdavao strijeljanje talaca, uključujući pariškog nadbiskupa Darboya, u vrijeme Pariške komune: “Život talaca bio je više nego jedanput izgubljen stalnim strijeljanjem zatvorenika sa strane versaljskih snaga. Kako su mogli biti pomilovani nakon krvoprolića s kojim su MacMahonovi pretorijanci proslavili ulazak u Pariz? Zar se i posljednja protuteža bezobzirnoj žestini buržujskih vlada – uzimanje talaca – mogla pretvoriti u ruglo?” Marx je znao da strijeljanje talaca nije dobro. Njemu, građanskom školniku iz solidne odvjetničke obitelji, nikada ne bi pala na pamet Sartrova bezumna misao kako je “nasilje čovjekovo vlastito ponovno stvaranje”.

A Lenjin? Profesor Miščević misli da Lenjin tek “govori o »bespoštednoj borbi« i poziva na nemilosrdnost i teror, ali to čini u okvirima oštrog građanskog rata; gdje su mjerila nemilosrdnosti umnogome nametnuli Bijeli”. Već smo vidjeli da su se u Lenjinovo vrijeme “nemilosrdnost i teror” primjenjivali ne samo protiv Bijelih nego i protiv seljaka, pače i pobunjenih crvenoarmejaca. No, valjda je to bilo “u okvirima oštrog građanskog rata”? Ipak, nije sve nepoznato. Za vrijeme rata protiv Poljske 1920. godine, Lenjin je odlučio da se ne kažnjavaju pripadnici Crvene konjice što su na svom putu prema Varšavi sprovodili pogrome nad židovskim stanovništvom, da ne govorimo o njegovim naredbama da se trgovci, svećenici, kulaci i drugi „neprijatelji“ masovno ubijaju.

Na prigovore “malograđanskih moralista” davno je umjesto Lenjina odgovorio njegov sudrug Trocki. Poput profesora Miščevića naglašavao je iznimne okolnosti. Tako je branio svoj Dekret iz 1919., koji je legalizirao boljševičko uporabu talaca iz “neprijateljskih” obitelji (“Bila je to nužna mjera u borbi protiv tlačitelja”). No, za razliku od profesora Miščevića, Trocki je odbacivao vječne moralne istine u prilog klasnog morala. Tvrdio je da “sitnoburžujski moralisti ne razumiju da je moral u funkciji klasne borbe; da se demokratski moral odnosi na razdoblje liberalnog i progresivnog kapitalizma; da je oštrenje klasne borbe … definitivno i nepovratno uništilo ovaj moral; da je na njegovo mjesto došao moral fašizma, na jednoj strani, a na drugoj – moral proleterske revolucije.”

Ne samo to, “moralni izljevi gospode demokrata, socijal-demokrata, anarhista i drugih predstavnika »lijevog« lagera” bili su po Trockom tipični za razdoblja trijumfalne reakcije. Osuđivao je sve pokušaje “demokratskih filistara” da povežu metodologiju fašizma i komunizma. (“Za demokrate, fašizam i boljševizam su blizanci jer se ne klanjaju općem pravu glasa.”) A posebno mu je bilo milo što je “moralističke udvorice” otjerao na prostor religije (“Teorija vječnog morala na nikakav način ne može preživjeti bez Boga”). Trocki je priznavao da je građanski rat u Rusiji bio “odvratno barbarstvo”. No, za njega to nije predstavljalo prepreku. Braneći administrativna suđenja Lenjinove tajne policije – Čeke – Trocki je zapisao kako “mi otvoreno priznajemo da uvjeti građanskog rata nisu optimalni za sprovođenje nepristranog pravosuđa”.

Vidjeli smo da profesor Miščević također nalazi opravdanja za komunistički teror “u okvirima oštrog građanskog rata”, ali ne i za fašistički teror u istim okolnostima. No, za razliku od Lenjina i Trockog koji doista nisu vjerovali u nadklasni moral ili ljudska prava, profesor Miščević drži da komunistička “ideologija jest kriva za jednu važnu stvar: što nije jasno ugradila ljudska prava u svoj program”. On drži da je to učinak ruske zaostalosti, te da se u odsutnosti kulta prava komunistička ideologija “pretvorila u prezir prema pravima. Ponešto pod Lenjinom, a masovno pod Staljinom, prezir je opravdao i rodio masovno gaženje”. Međutim, to nije točno. Trocki jasno govori da su ljudska prava buržujska kategorija, te da se mogu braniti samo s vjerskih stajališta: “Nebo ostaje jedini utvrđeni položaj za vojne operacije protiv dijalektičkog materijalizma”. Doista, negiranje transcedentalnoga često je najkraći put u barbarstvo i zločin.

Šteta je to za profesora Miščevića. On ne bi želio braniti dijalektički materijalizam, dakle komunizam, nego samo razliku između komunizma i fašizma, što bi mu priuštilo pravo da ne bude antikomunist. Zato on vjeruje da komunističko učenje “nigdje ne poziva na ubijanje, likvidacije i masakre”. I dodaje: “ako je sve to tako, zašto je onda čovjek koji osudi zločine koje su radili razni komunisti u prilično dramatičnim okolnostima i iz raznih razloga nužno antikomunist?” Zato jer su njegove pretpostavke netočne. Zato jer lenjinizam promiče nasilje. Logika klasnog morala opravdava svaki komunistički zločin kao nužan revolucionarni potez, u službi oslobodenja radničke klase, uspostave besklasnog društva i opće sreće. Ako će profesor Miščević i dalje osuđivati komunističke zločine, a on to očito želi (za one koji tvrde da, unatoč marksističkih nedostataka, među boljševicima ipak ima i vrijednih ljudi, Trocki veli: “Doista, takvi »prijatelji« su opasniji od neprijatelja”), te se “klanjati” demokraciji i općem pravu glasa, a i to po svemu sudeći želi, on mora biti i antikomunist. Komunistički se zločini ne mogu osuđivati bez posljedica po komunističku ideologiju, dakle po komunizam. A ako se opravdavaju, ne mogu se opravdavati sa nekomunističkih pozicija. To još ne znači da su komunizam i fašizam blizanci. Ali ako osuđujete samo jednu od ovih totalitarnih ideologija, uvijek na neki način opravdavate drugu. One danas u postmodernom vremenu i žive jedna od druge. Posebno u Hrvatskoj.

 

Zvonimir Despot / Bumerang prošlosti