Osvrt na knjigu Marice Karakaš Obradov, Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008.

 

Na str. 115. autorica otvoreno kaže da je savezničko zrakoplovstvo »istresalo« bombe bez pretjeranog mara za stradanje civilnog pučanstva. Radi se o Drugom svjetskom ratu i o odluci da se neprijateljska pozadina razara tzv. tepih bombama. Možda smo mi u Hrvatskoj i dobro prošli. Zadarska stara gradska jezgra uništena je samo 60%, a Dresden... Muka mi je o tome govoriti. Ipak, ti isti danas velikog hrvatskog generala Antu Gotovinu sude i za nikad dokazano tzv. pretjerano granatiranje Knina. Nakon svega razumljivo je zbog čega se o anglo-američkom razaranju Hrvatske u Drugom svjetskom ratu šutjelo sve do Domovinskog rata. Ova autorica jedna je od malobrojnih koja hrabro ulazi u problematiku i na znanstven način pokušava rasvijetliti te dane.

Nisu samo Anglo-amerikanci odlučivali što će se bombardirati u Hrvatskoj. U tome su im itekako pripomagali njihovi ratni saveznici partizani-komunisti koje je vodio poznati pustolov i zločinac Josip Broz Tito. Bilo je tu, dakle, svega i svačega; civilnih ciljeva označenih kao vojnih i bezdušnih osveta. Razaralo se na sve strane da bi komunisti poslije rata znali te žrtve prikazivati kao žrtve okupatora. Dogodilo se to žrtvama Kaštel Sućurca. Od 97 poginulih u bombardiranju, njih 65 poginulo je u crkvi, zajedno sa svećenikom. (str. 38.)

Građa u knjizi obrađena je u 6 poglavlja. Prvo poglavlje je ustvari uvodno razmatranje. Kratko se govori o savezničkim bombardiranjima i o njihovim posljedicama na zrakoplovstvo NDH. Historiografija i izvori o savezničkim bombardiranjima NDH, naslov je drugog poglavlja. A kako se saveznička bombardiranja vide u tisku i promidžbi NDH i partizanskog pokreta te što sami saveznici kažu o sebi? Razlaže to treće poglavlje. U četvrtom, pak, poglavlju riječ je o jednoj značajnoj sastavnici obrane od savezničkih bombardiranja. Radi se o Narodnoj zaštiti. Nakon ovoga nastupa najopsežnije, sržno peto poglavlje. Naslov mu je jednostavan i sve kaže: Saveznička bombardiranja i zračni napadi. U šestom poglavlju razlaže se pitanje žrtava savezničkih bombardiranja kako su to obradili jugoslavenski popisi žrtava 1947., 1950. i 1964. te hrvatski žrtvoslovi objavljeni poslije 1990. Istom poglavlju dodano je i pitanje ratne odštete. Naravno da je u ovom znanstvenom radu doneseno i nekoliko priloga, kao i popis izvora i literature te kazalo zemljopisnih imena.

Radi se, dakle, o ozbiljnoj knjizi. Međutim, pitanja koja je pokrenula i dalje ostaju visjeti u zraku. Hrvatska država šuti. Kao da se radi o nekom drugom narodu, a ne njezinom. Pa da je i tako, trebala bi progovoriti jer je ovdje riječ o ratnom zločinu protiv nedužnih civila.

A da su civili znali biti i naivni, najlakše je vidjeti na primjeru Splita. Splićani su mislili da ih saveznici ne će bombardirani jer su se malo prije početka bombardiranja bili suprotstavili Nijemcima, a i brojni su njegovi žitelji otišli u partizane. Zbog toga su od američkih i britanskih zrakoplova očekivali samo »čokoladu i kakao«. Kad su shvatili bilo je već kasno.

Saveznici su se bojali da bi se njemačke snage, koje su se povlačile s grčkog i jugoslavenskog područja mogle uključiti u borbe na talijanskom bojištu gdje su sporo napredovali. Tito i njegovi komunisti tako su se uklopili u šire savezničke planove. Za zasluge saveznici Josipu Brozu Titu nikada nisu dodijelili odlikovanje kao drugima, a prvo britansko odličje dobio je tek 1972. Bio je to udarac za njegovo samoljublje, ali...

Hrvatski puk i hrvatska povijest žedni su ovakvih knjiga. Ona je ujedno izazov i poziv drugima da krenu njezinim stazama. Stoga treba zahvaliti Marici Karakaš Obradov ne samo zbog izvrsne knjige, već i zbog teme koju obrađuje.

 

Autor: Miljenko Stojić