Drug Tito, mitska figura hrvatske ljevice, veći od Gulivera u zemlji Liliputanaca, trostruki (!?!) narodni heroj, sudjelovao je u Oktobarskoj revoluciji neko vrijeme na strani bijelih, da bi potom promijenio stranu.

Vrlo konfuzna zbivanja u Rusiji sažima podatak da je, recimo, ukrajinski Kijev tijekom borbi bio "oslobođen" 21 put (!), a da su se Lenjinovi boljševici, sukobljavali podjednakom žestinom s Bijelima (baruna Wrangela) i Crnima, odnosno anarhistima seljaka Mahna.

Josip Broz, neradnik opće prakse, vratio se iz Rusije u Hrvatsku u rujnu 1920. godine. Tada je gradom Rijekom vladao pjesnik/komandant Gabriele D'Annunzio, koji je uspostavio prvu fašističku državu na svijetu (a nije bio Hrvat!?). Ista ta država, koju je on prozvao "Talijanska uprava Kvarnera", prva je u svijetu priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju! Komentar u novinama bio je: "Luđak je luđaku dao baklju i zapalit će svijet!"

Jedna od ideja koje globaliziraju D'Annunzijevkvarnerski poduhvat pokušaj je stvaranja Anti-Lige naroda 1920. godine. Plan je bio jednostavan – okupiti sve svjetske nezadovoljnike od Indijaca i Egipćana, preko Hrvata, Crnogoraca, Mađara, Albanaca, Turaka, Flamanaca, do Iraca i svih drugih. Pri pokušaju stvaranja tog vrlo ranog Pokreta nesvrstanih, željela se osigurati i podrška Lenjinove Rusije.                                                                    

Iste 1920. Miroslav Krleža držao je militantne komunističke govore na skupovima oko Rijeku, pa i u Kraljevici, u koju Tito dolazi 1925. godine. Krleža i Broz susretali su se - i dugo razgovarali o politici tridesetih godina - pa tako i o D'Annunziju, koji je obojici bio zanimljiv kao spoj vrlo uspješnog političara/književnika. Nakon komunističke revolucije, provedene uz prihvatljive gubitke (cca milijun mrtvih, uz etnička čišćenja Njemaca, Talijana i Mađara), i preuzimanja kontrole nad Jugoslavijom, Tito je vodio izrazito agresivnu - unutarnju i vanjsku - politiku sve do Staljinove smrti 1953. godine. Potom je, odlučio krenuti nešto drugačijim putem. Sjetio se D'Annunzija i Pokret nesvrstanih polako će se oblikovati od 1954., kroz njegovu suradnju s Indijcem Džavaharlal Nehruom. Zanimljivo je da su, kao i kod D'Annunzija, pokretači bili Hrvat (Tito), Indijac (Nehru) i Egipćanin (Naser)! Prva konferencija nesvrstanih održana je u Beogradu 1961. godine i lažni bravar, koji je obožavao bijele admiralske uniforme izvezene zlatom, uvjerio je Srbe,"ukleti nebeski narod", da je Beograd centar svijeta! Suočeni s većim prevarantom od sebe, poklonili su mu se s poštovanjem!

Taj skup uglednih diktatora (s ponekim ljudožderom!) s ruba civilizacije, ostao je u sjećanju svima koji i danas tvrde da je "...Jugoslavija bila važna i utjecajna zemlja, a njenom propašću nastale su male i nevažne zemlje!" U stvarnosti, novija povijest je Srbima oduzela iluziju da imaju ikakvu važnost u svijetu i što je još gore – oduzela im je "njihovo" Jadransko more! Srpska kuknjava za Jugoslavijom, kuknjava je za "srpskim Dubrovnikom", "srpskim Rovinjom", "srpskim Pokretom nesvrstanih" i "srpsko-hrvatskim jezikom"!

I tu na scenu stupa Vesna Pusić, "gospođa ministarka regijona" koja, gle čuda, 4. siječnja 2015.(!) odlazi na grob voljenog Josipa Broza (bez komunističkih obilježja!) u njegovu posmrtnu hippy rezidenciju – Kuću cvijeća! Mogla je tada u Beogradu obići i malu rusku crkvu Svetog Trojstva u kojoj je, po svojoj želji, sahranjen barun Wrangel, pa tako povezati Crvene i Bijele na svom putu ka Generalnoj tajnici Ujedinjenih naroda Ujedinjenih naroda.

Aktualna anegdota, koja kaže da je tadašnji predsjednik Josipović želio, prije godinu i pol, srušiti premijera Milanovića ("čovjeka koji je izmislio nerad") i postaviti na njegovo mjesto Vesnu Pusić ("ženu koja je izmislila nered") u osnovi je posve točna - no, problem je, kao i uvijek, u detaljima... Naime, njene ambicije šire su i od Hrvatske, i od "regijona", te se otprilike poklapaju s granicama danas poznatog svemira, koji se, na njeno osobno zadovoljstvo, i dalje širi!

Na tom putu ona se fokusirala na stranačku (HNS) kontrolu vlade: vanjskih poslova (Me, Myself and I), gospodarstva (tragikomični ministar Vrdoljak), graditeljstva i urbanizma (na žalost efikasna Mrak-Taritaš), te kulture (tijelom, ali ne i duhom prisutna Zlatar-Violić). Tom kontrolom važnih ministarstava postiže rastakanje hrvatskih institucija, čime dokazuje (Englezima, Rusima i Srbima) nesposobnost Hrvatske da bude ozbiljna zemlja - poput Titove Jugoslavije!                                                                           

Istovremeno, međunarodnim lobiranjem, pokušava doći do položaja "globalne gospođe ministarke", odnosno, na hrvatskom, Generalne tajnice Ujedinjenih naroda. Na tom putu računa na Veliku Britaniju (Philip Hemmond, ministar vanjskih poslova nepostojećeg Imperija, posjetio je, panično svog "starog prijatelja" Ivu Josipovića, nakon gubitka izbora, dok je ovaj bio u pidžami!?), Rusiju (Stjepan Mesić vodi hrvatsku ekonomsku delegaciju Vladimiru Putinu, dok Amerikanci razmišljaju ne kako, nego koliko uništiti Rusiju?!), te nesvrstane, što "gospođa ministarka za jugoslavenske kolonije" osobno rješava.

Kakve će biti posljedice njenog djelovanja? Upropaštavanje Jadranskog mora naftnim platformama i uništenje INA-e (Vrdoljak), legalizacija desetaka tisuća bespravnih objekata na Jadranu, te time uništenje obale (Mrak-Taritaš), pomaganje svim antihrvatskim pseudo-kulturnim udrugama i medijima (s ciljem, npr., da ljudi poput intendanta riječkog kazališta Olivera Frljića, koji, ukazujući na ustaštvo, predstavljaju Srbiju (?!) u Pragu); organiziranje, de facto, srpskog sajma knjiga u Puli (u Domu hrvatskih branitelja?!), stalno petljanje po hrvatskom jeziku (koji nije hrvatski nego srpsko-hrvatski! - vidi Snježana Kordić), te donošenje novog Zakona o muzejima, koji bi trebao potkopati i taj segment hrvatskog društva.

Ispijajući najbolji whiskey na svijetu (koji mu je iz Škotske desetljećima donosio Fitzroy MacLean, ratni drug i Churchillov povjerljivi izaslanik!) Walther ganutljivo i s ponosom gleda svoje stasale pionire i pionirke, te primatelje štafete (vidi Goran Radman, direktor HTV-a). Svaki prekaljeni diktator zna da se sve mora promijeniti - da se ne bi ništa promijenilo!

                                                                                                         

(Nastavlja se…)

 

L. C.

 

Vezani članci:

Share
0