Među kreatorima šašavog Kukuriku kalendara došlo je do ozbiljnih razmimoilaženja. Kamo dalje - u četrdesetosmu ili osamdesetčetvrtu? - postavila se pred njih naizgled nerazrješiva dvojba, jer srce vuče na obje strane, a pogubljeni razum ne uviđa da tu neke velike razlike baš i nema. Ipak, prema trenutnom razvoju događaja može se zaključiti kako su radikalni četrdesetosmaši trijumfirali nad "umjerenim" osamdesetčetvrtašima.

Barem ako se po stanju u pravosuđu Hrvatske – genitiv ovdje tek dočarava duh tih vremena – godina poznaje. No, bila '48 ili '84, jedno u tom crno-bijelom svijetu ostaje nepromjenjivo. Crno je vazda bijelo, a vrijedi i obrnuto – dakle, bijelo nije ništa drugo nego crno.

Čini se da je presudan trenutak u srazu dviju struja nastupio nedavno kad je nenadano odrubljena "savezna" glava dvoglave crvene aždaje ili bijelog orla s istim brojem glava, kako vam drago. Ovisno o sastavnici koju ova čudovišna stvorenja predstavljaju - komunistički titoizam ili velikosrpski hegemonizam. Jer s potonjim svako jugoslavenstvo prikriveno započinje i u njemu deterministički, nakon što padnu sve maske, posve otvoreno završava. S druge se strane, već dobro načetoj "republičkoj bulji", koja se na vratu "živinčeta" još uvijek nekako klatari, sad u agoniji smrtnoga hropca priviđa "slavna" četrdesetosma.

U tom bunilu glavne role igraju Zoka, Leka i Čeka. Zoka je neprikosnoveni vladar koji suvereno određuje tko će i kad u zatvor. A zašto – e, do takvih detalja se u toj školi nikad nije previše držalo. Vjerni mu Leka nije predsjednik Sabora - on je samo sekundant - već zadnji "preživjeli" od tri početna pačića Ostojića (Raje, Gaje i Vlaje) - onaj koji operativno upravlja Čekom. Nadimak smo mu nadjenuli ne samo zbog rime, već kako bismo naglasili upadljivu sličnost s originalom iz četrdesetosme. A Čeka – kako su joj izvorno ime dali još davne 1917. godine - je služba koja u igru "uskače" po potrebi, pritiskom na gumb. U ono olovno doba je u zemljama iza željezne zavjese - pa evo i u ovom postkomunističkom komunizmu, toj pošalici povijesti koja nas je neoprezne i u ovo nevrijeme zatekla - glumeći neovisno istražno policijsko-pravosudno tijelo, korištena kao sredstvo za eliminaciju političkih protivnika.

Kao trenutno najopasniji politički oponent prepoznat je Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik biran od naroda na tu dužnost pet puta uzastopce. Pet puta, kako voli naglasiti iznova utamničeni Milan, a tome i pridodati kako jednom na vlast može doći svaka budala. Je li pritom mislio na aktualan "Zoran primjer" i je li se u toj izjavi sam primjer prepoznao, ne možemo sa sigurnošću znati. No, zbog toga izrečena tvrdnja nipošto ne gubi na uvjerljivosti.

Pravosudno mrcvarenje Bandića započelo je pred predsjedničke izbore – nakon što je medijsko sustavno podgrijavano još od nagovještaja izlaska iz obljubljene Partije - jer se očito u kampanji odbio ponašati kako se od njega tražilo. Usput je njegov slučaj odigrao ulogu dimne zavjese kako bi se za obje glave ("saveznu" i "republičku") neugodna minhenska pravosudna događanja stavila u zapećak, pošto im je zaista prisjeo prošlogodišnji Oktoberfest.

Sadržaj početnih optužbi izgledao je prilično šturo, posve neuvjerljivo kao razlog da se u interesu daljnje istrage gradonačelnika najvećeg hrvatskog grada liši mogućnosti obavljanja dužnosti. S vremenom su kapilarno u javnost kapali slučajevi štete reda veličine nekoliko stotina tisuća kuna. Razumno je upitati se može li sumnja u takvu, skoro pa simboličnu štetu predstavljati dovoljan razlog da se slobodno izabranom gradonačelniku glavnog grada onemogući obavljanje dužnosti. A onaj jedini višemilijunski slučaj za kojeg ga se tereti takve je prirode da ako nešto učiniš, već će se naći stavka u zakonu po kojem te se može goniti. Ako pak ne učiniš ništa, gonit će te zbog nemara. Klasičan primjer kako zakonska, sama u sebi ciljano proturječna, infrastruktura staljinističkog tipa - koja za svako djelo nalazi zakon koji će ga sankcionirati - služi kao formalna podloga istovrsnom pravosudno-represivnom aparatu. Sve u svemu, prilično su to tanke optužbe za jednog "lopova nad lopovima" koji si je priskrbio famoznih "200 kaznenih prijava" pa "mora da tu nešto ima". Time, naime, u nedostatku pravomoćne sudske presude i krupnih slučajeva pod istragom dežurni razapinjatelji gradonačelnika Bandića podgrijavaju atmosferu linča.

U zadnjem obratu usvojena je Bandićeva žalba i dopušteno mu je obavljati dužnost gradonačelnika. No, Čeka se već udobno smjestila na odavno pripremljenoj čeki i spremno dočekala lovinu prilično neuvjerljivom optužbom koja počiva na pretpostavci smanjene ubrojivosti optuženika. Gradonačelnik je tako, saznajemo, tijekom boravka na slobodi utjecao na svjedoke, i to opet po nekom potpuno efemernom pitanju. S obzirom na godinu koja se vratila, i više nego dovoljno da Čeka ishodi njegov povratak u pritvor. Zanimljivo, sve to u trenutku kad se počeo pripremati za parlamentarne izbore utemeljenjem stranke s naglaskom na rad i solidarnost.

Radi se o tradicionalno lijevim vrijednostima koje izazivaju posvemašnje gađenje u većine pojedinaca u vrhu vladajućeg bloka lijevog usmjerenja, uglavnom pripadnika druge generacije "crvene buržoazije". Stoga su ih nastojale promovirati razne lijeve strančice čija se snaga lako može podešavati medijskim napuhivanjem odnosno ispuhivanjem anketnog mjehura, kako već potreba nalaže. A kad su ključni izbori još daleko, treba ih napuhavati. Čisto kao pokriće kako bi se opravdao medijski prostor koji im se velikodušno ustupa u udarnim terminima da bi komentirajući sve i sva u maniri sveprisutnog i sveznajućeg Puhovskog promovirali svoje ekstremno lijeve, ogromnoj većini naroda potpuno strane i neprihvatljive, vrijednosti. Pritom se još nadaju kako će ih upornim i nadasve zamornim ponavljanjem učiniti društveno prihvatljivim i relevantnim. A vladajućima uvijek dobro dođe netko tko će pričati ono što sami misle a ne usude se kazati, barem dok za to ne sazrije vrijeme. S druge strane, s približavanjem parlamentarnih izbora neminovno slijedi ispuhivanje kako bi se izbjeglo rasipanje lijevih glasova.

No, Milan Bandić je pokazao da posjeduje političku moć i karizmu otporne na medijsko "cipelarenje" što znači da ga se niti "tvrdim" huškačkim metodama, a bome ni onim "mekim" anketarskim ne može kontrolirati. Prije svega, pokazao je to na zadnjim lokalnim izborima kad je prvi put pobijedio nastupajući samostalno, nakon što je istupio iz SDP-a. Štoviše, pokazao se pravim penicilinom, ne samo za SDP, već i za ostale mu medijski napuhane instant prirepke. Tako je, primjerice, onog laburističkog "labradora" – koji se silno nakostriješio u onom prvom pohodu na Šator a pomolio je "njuškicu" i u ovom ponovljenom - bez problema sveo na pekinezera. Stoga se u Bandićevu slučaju pokazalo nužnim pristupiti četrdesetosmaškim mjerama.

Otok naših dana nalazi se u jugozapadnom rubnom dijelu Zagreba. Potrebe za špalirom "dobrodošlice" sastavljenim od trenutnih pritvorenika više nema. Naime, za javno sramoćenje medijski bičevi su se pokazali znatno efikasnijim sredstvom, dok se od preodgoja kao i od ideala, po svemu sudeći, ionako odustalo. Racionalizam je u potpunosti zamijenio idealizam i sve se svodi tek na puku optimizaciju koristi. Osim podgrijavanja loše slike "izabranika" u javnosti, te nezaobilaznog sramoćenja, mediji preuzimaju i ulogu fanfara, najavljivača budućih događaja. U tu svrhu, baš kao glodavci bolesti, tako i oni "samo prenose" ispitivanja javnog mnijenja "uglednih" agencija. One svoj "ugled" imaju zahvaliti tome što su im rezultati ispitivanja javnog mnijenja o provjerljivim događanjima poput izbora toliko nahereni ulijevo da u trenutku istine doživljavaju opće potonuće. Pritom više energije gube na pojašnjenje svojih promašaja, nego na poboljšanje metodologije ispitivanja. A zašto bi je i poboljšavali, kad su stvarni rezultati po njih i njihove gazde tako neugodni da je najbolje i dalje glavu držati duboko u pijesku.

Koliko li su tek daleko od istine kad ispituju javno mnijenje o događajima koji se naknadno baš nikako ne mogu provjeriti? Tako je jedna komercijalna televizijska kuća požurila izvijestiti javnost kako trenutna zamjenica i vršiteljica dužnosti gradonačelnika uživa veću podršku od gradonačelnika Bandića. Pitanje je naravno postavljeno tako da se vjerodostojnost odgovora baš nikako ne može naknadno provjeriti što anketara oslobađa od bilo kakve odgovornosti. Kao što su nedavni lokalni izbori pokazali, SDP može doseći dvoznamenkasti postotak glasova samo ako se "zalijepi" uz neku lokalno viđeniju osobu, obično negdje u sredini prateće kompozicije podupiratelja, taman da se dobro prikrije. Sad je po ustaljenom obrascu i u Zagrebu u tijeku već viđeni proces umjetnog stvaranja jedne takve persone kojoj će se Partija pokušati "prišlepati". Inače, vrijedi primijetiti kako su komercijalne tv kuće – barem kad je u pitanju bespogovorno služenje vladajućoj hobotnici - potpuno neopravdano i nezasluženo u sjeni javne im sestrice. Štoviše, njihova pravovjernost i dosljednost u servilnosti u mnogim elementima čak nadmašuje Radmanovu mlinicu za mljevenje istine i prerađivanje iste u laž. Jer ne treba zaboraviti da tamo u onom mračnom zabačenom kutku, prigušen na zadnjem kanalu, ipak vegetira jedan Studio 4.

Druga pak komercijalna kuća u sklopu priprema za drugu ofenzivu na Šator slavodobitno objavljuje rezultate ankete koji pokazuju da branitelji u Šatoru nemaju većinsku potporu javnosti. Od te tvrdnje pa do one da jurišnici na Šator uživaju većinsku naklonost Hrvata sasvim je mali koračić, za njih mačji kašalj. Naime, pomalo nekoordinirano, medijski trbuhozborci vladajućih su se zaletjeli i tu tragikomičnu povorku egzibicionista i diletanata već i prije objave rezultata ankete proglasili narodom. I u naglašeno blagom i obzirnom postupanju policije s uličnim izazivačima nereda drug Leka je uočio ugrožavanje ljudskih prava, te s pozicije nadležnog ministra kritizirao ponašanje policije, ne bi li izgrednicima pribavio status žrtve, a sebi zaštitnika ljudskih prava. Usporedno s time uštimani je medijski orkestar intenzivno popratio performance nekog čudaka spremnog život dati za premijera i ministra koji to više nije, samo se pravi da to još ne zna. A pravit će se, prema konzervativnoj procjeni, još nekih desetak mjeseci.

Teško je ne uočiti sličnost ovog medijsko-politikantskog igrokaza s onim već viđenim prilikom tzv. Facebook prosvjeda iz 2011. kojima se rušenjem Vlade i odgodom završetka pregovora s EU htjelo elegantno riješiti već spomenutu "Oktoberfest" neugodnost. Branitelji su prepoznali rukopis i lucidno ismijali glavnog nalogodavca protu-prosvjeda, stanara Krajiške na privremenom radu u Banskim Dvorima. "Brdo" se zaputilo "Muhamedu" pa ga nevičnog dvosmjernoj komunikaciji - ne teškim riječima i urlanjem do dugo u noć ispred njegova stana s ciljem zastrašivanja poput medijima simpatičnih Facebook prosvjednika onomad – već ohrabrujućim usklicima pokušalo potaknuti na dijalog.

Inače, organiziranje provladinih jurišnih odreda uličnog tipa za napad na nezadovoljnike vlašću retro je pojava čak i iz četrdesetosmaške perspektive. Zadnji put je to bilo popularno još u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Unatoč u nedavnoj prošlosti već viđenom sličnom scenariju, ima ih koji kažu kako iza ovog dejavua stoji američka pamet. Kakav je nauk u modi na društvenim odjelima tamošnjih sveučilišta, ta tvrdnja i ne zvuči baš tako neuvjerljivo. Eh, ako je doista tako, koliko li su samo godina oni u tome iza nas! Čak i sad kad smo nemilosrdno privremeno vraćeni u četrdesetosmu.

A u ono vrijeme, još i prije dvadesetih, orjunaški su jurišnici nepoćudne prosvjednike na središnjem zagrebačkom trgu znali malo prošarati mitraljezom, o čemu svjedoči spomen ploča postavljena na njegovoj istočnoj strani. Gle čuda, bijahu to baš rođaci ministrice koja naslućujući nepovoljan ishod skorih parlamentarnih izbora već traži "azil" u Ujedinjenim narodima, ni manje ni više nego na mjestu generalnog tajnika. Današnji nasljedovatelji mentalne baštine tih "divnih" vremena svoje se želje ne libe nostalgično izreći što na stupcima opskurnih dnevnih novina, što na društvenim mrežama. Oni koji ipak ne bi baš osobno "šarcem" šarali, samo jadikuju što se nije produljila četrdesetpeta pa da drugi to čine umjesto njih, dok bi oni samo navijali. I zato ne čudi što su se devedesetprve povukli u mišje rupe s kitama cvijeća u rukama kako bi imali čime dočekati Armiju, taj najveći "jugo-brend", uspije li "stopirati teror šatoraša u trapericama". No, nade su im se izjalovile, cvijeće im je u međuvremenu uvenulo a u rukama su im ostale samo kite. Ista će ih sudbina, po svoj prilici, zadesiti i sada kad ih je dopalo u rukama držati Zokine i Lekine karanfile.

Čini se kako ugledni američki stručnjak nije Zoranu M. prodao, a ovaj zdušno prihvatio, samo - na ovim prostorima autentično - četrdesetosmaštvo sa zadahom Orjune, nego i nešto znatno modernije, nešto što seže čak u rane šezdesete kako to pokazuje slijedeći primjer.

Gdje god vidite nerazumne zapreke, vrištite! - zavapio je Zoran obraćajući se nedavno zbunjenim gospodarstvenicima. Naiđe li ovaj vapaj na širi odjek u javnosti, Zoran bi uskoro na svakom koraku, čim ga vide, mogao biti dočekan s histerijom nezabilježenom od vremena Beatlesa. Istina, prosječan američki svijet u očima naših ljudi ne slovi kao nešto naročito inteligentan. No, kakvi li su tek potencijalni Kukuriku glasači u očima američkih stručnjaka za prepariranje javnosti?!

 

Grgur S.