Nema Hrvata u iseljeništvu koji ne sanja o povratku u svoju domovinu, ali čim se probudi iz sna realnost predoči sve mogućnosti i nemogućnosti za donošenje odluke o povratku. U tom slučaju dolazi do odgađanja odluke, a svako odgađenje donosi posljedice; neosjetno godine prolaze, zdrastveno se stanje pogoršava, jer starost je neizlječiva bolest, pa više i nije riječ o odgađanju nego o konačnoj odluci - nema povratka u Hrvatsku.

Činjenica je, da se Hrvati iz emigracije, odnosno dijaspore ili iseljeništvu, nisu vratili u Hrvatsku ni u najminimalnijem broju, što je u nacionalnom smislu porazno i u političkom pogledu razočarajuće. Vlada u Hrvatskoj najprije se trebala pobrinuti za dolazak što većeg broj doseljenika, odnosno povratka iseljenih Hrvata, potom stvoriti uvjete da zaustavi nova iseljanja iz domovine. Na žalost: malo se iseljenika vratilo, a mnogo se Hrvata iselilo.

Moramo biti iskreni i iznijeti istinu, da je najveća prepreka za taj propust bila - politika. Naime, obnašatelji vlasti u RH nisu mogli zamisliti emigrante, jer su jugoslavensko-komunističke vlasti utuvili u razum hrvatskog čovjeka, da je hrvatska emigracija - ustaška, a ustaše su ''zveri''; nepopravljivi neprijtelji države i naroda. Istini za volju, bili su u pravu, da smo bili nepopravljivi neprijatelji države Jugoslavije, tamnice hrvatskog naroda, ali nismo bili neprijtelji svoga naroda, čak ni neprijateljih drugih, susjednih naroda - uvjetno da žive u svojim samostalnim državama.

Mrtvi Tito ponovo umro!

Evo, tekom sada (18. 3. 2015.), uklonjen je mrtvi Tito i Jovankina ostavština sa Pantovčaka, iz Vile u kojoj su obitavali predsjednici demokratske Republike Hrvatske: Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Ivo Josipoivć. Dakle, trebalo je čekati 20 godina da dođe Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica koja nije bila opterećena prošlošću, da ukloni sve memorabilije propale države: jugoslavenstva, komunizma, četništva, ''antifašizma'', balkanštine, regionalizma i - srboslavlja iz Ureda Predsjednika Republike Hrvatske!

Otišao je iz Prijestolnice simbol jugoslavenstva i ubojica hrvatskog naroda u čađavi muzej, kako su prenijele i svjetske agencije. Ali, u Hrvatskoj su ostali rudimenti (Kukuriku koalicija, režimske udruge i mediji) koji su zbog prilagođavanja demokraciji, promijenjenim životnim prilikama, izgubili svoju pravu funkciju ''antifašista'' i ostali bez onoga što je prestalo postojati - zakržljali. Za mnoge ''građane'' u Hrvatskoj Tito još ''živi'' i nakon 35 godina smrti, tek su neki shvatili kad su vidjeli njegovu bistu u sanduku, da je unatoč svemu - mrtav!  

Dan nakon izbacivanja posmrtnih ostataka Tita iz Pantovčaka, Milanović je sa suzama u očima rekao: ''To je povijest traume, uspjeha, suza, krvi, sreće i nesreće. U kojoj su oslobodili dijelove Hrvatske, koji su danas u Hrvatskoj, a nisu bili...(?). To je predsjednik Tuđman jako dobro razumio, ne samo po bistama i gestama, nego i po onome što je pisao. I u tome se razlikuje državnik od manipulatora'', zaključio je neotitoist. Titu se odaje priznanje da je oslobodio djelove Hrvatske, koji su danas u Hrvatskij? Zašto Milanović i drugovi šute o Titovim zaslugama za odstranjnivanje hrvatskih dijelova, koji dans nisu u sastavu Republike Hrvatske, negu su u Srbiji, Crnoj Gori i BiH. Država hrvatskog naroda jedino je bila cjelovita, u povijesnim i etničkim granicama, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada je Poglavnik dr. Ante Pavelić, a ne Tito, nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943. godine, pripojio hrvatske krajeve u sastav NDH. Tko ne zna pravu povijest, treba je naučiti, jer jugoslavenska povijest je bila srpsko-komunistička propaganda, a ne povijest hrvatskog naroda. Srbi i danas otuđuju hrvatske krajeve i kradu hrvatske značajne ljude, što Milanovića uopće ne smeta!

Predsjednica izludila Milanovića

Milanovića toliko ne smeta što je Predsjednica RH razgovarala sa njemačkom kancelarkom Merkel u Berlinu o problemima u hrvatsko-njemačkim odnosima, nego što je Kolinda Grabar Kitarović kazala da je Tito bio diktator (i zločinac, op.a), te da podržava suđenje Perkoviću i Mastaču za ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj. Milanovićai to smeta, što su Predsjednicu svih Hrvta svesrdno počastili državnici u njezinim nastupim posjetima izvan hrvatskih granica: u Sarajevu, u New Yorku i u Berlinu. (Napomena: Kolinda Grabar Kitarović je rekla, da će biti predsjednica svih Hrvata. Taj se pojam zlorabi i pogrešno tumači. Naime, riječ je o hrvatskim Hrvatima u domovini i svijetu, a ne o nehrvatskim ili antihrvtskim građanima u Hrvatskoj.)

Predsjednika Vlade i SDP-a ne zabrinjava ni to, što je dobrom dijelom njegova zasluga za katastrofalno gospodarstvo, za iseljavanje mladih ljudi, među kojima se nalazi znatan broj sposobnih i talentiranih, koji traže posla u svijetu. Samo u Njemačkoj danas živi oko 250.000 hrvatskih iseljenika. Ima nas u Torontu preko 50.000, a koliko ima država u svijetu s velikim brojem hrvatskih gastarbeiter-a ne zna im se ni broja, od kojih će se tek mali broj vratiti da umru u domovini. Iz RH, u najnovije vrijeme, odlaze i najbolji hrvatski piloti u države Bliskog Istoka, gdje imaju pristojne plaće i bolje uvjete života. Milanovića jedino zabrinjavaju izbori, jer je okusio slast vlasti.

Kako zaustaviti iseljavanje Hrvata?

U čovjeku ima, da se prosto izrazim, nešto prostog nagonskog uživanja - ako je dobro zbrinut neće se odlijepiti od doma. Da ljudi imaju pristojan život u Hrvatskoj, ne bi imali drskost u trbuhu, i malo bi se njih iselilo iz domovine. Ljudi koji prate tisak u Hrvatskoj zgražaju se s iznesenim činjnice, da ima toliki broj ljudi koji su optuženi, ali ne i osuđeni zbog pronevjera teških milijarde kuna; nitko ne vraća oplačkani novac i ukradenu imovine, od nacionalizaciju u vrijeme Tita pa na dalje!? Male ribe, tu i tamo, budu privedeni i plate nešto odštete, da narod vide kao pravosuđe u RH ''dobro'' funkcionira. Ali, velike ribe nesmetano plivaju po opustošenoj Hrvatskoj.

Isto tako, u tisku i na malim ekranima, stalno se glorificiraju političke i seksualne prostitutke, od Pusićke do Severine, od Teršeličke do Nives Celzijus, od Milanovića do Pupovca, od Mesića do Josipovića, kao da o njima ovisi ovozemaljski život! Sve ovo služi samo da se narod ima nečim zabavljati u kafićima, jer i tako ljudi nemaju drugog posla. Usput rečeno, piše mi jedan prijatelj da su došli lijepi proljetni dani i vrijeme je za nešto raditi u vrtovima i na njivama, ali to ne zanima naše ljude, koji se čak srame raditi na svojoj njivi. Kud god prođete Hrvatska je pod korovom!

Nedavno sam bio u Ljubuškom, u kršnom zavičaju iz kojeg sam otišao prije šest decenija, razočarao se kao i u prijašnjim posjetama, jer u tom kraju samo auta zuje i telefoni zvone; kafići puni dima, a pred kockarnicama dugi repovi čekaju na red da kupe lutriju, pogode zgoditke na utakmicama ili da nađu sreću: dobar život bez rada. S druge strane, bacio sam pogled na Ljubuško polje, koje je nekada bilo pravi misir, gdje su godišnje bile dvije žetve. U mome djetinjstvu često sam bio u polju, bilo da sam težacima ručak nosio, ili išao se kupati na rijeci Vrioštici, ali nigdje nisam vidio ledinu (neobrađenu zemlju), a sada nema nigdje obrađene njive, nego sve je obraslo travom i dračom, pa se više ne može u polje ni otići bez dubokih čizama, jer polje je puno drače, trnja, zmija, žaba i zečeva.

Kad sam ovo ispričao prijatelju u Zagrebu, on mi kaže da je slično u Zagorju, kao i u Slavoniji - velike površine zemlje neobrađene! Dakle, država mora uvoziti prehrambene namjernice i na njih trošiti veliki dio državnog proračuna, umjesto da država potiče ljude da obrađuju svoja imanja i osigura otkup voća, povrća i žitarica, onda ljudi ne bi išli u europske i prekomorske zemlje raditi takve ili teže poslove u tuđini.

Hrvatski čovjek boluje od umišljenog ponosa. Naime, teško je pretpostaviti da jedan umišljeni gospodin može raditi u poljoprivredi, jer to je ispod njegovog dostojanstva - nije to za njega. Hrvati odu u tuđu zemlju i rade najprljavije i najteže poslove, ali kad dođu u posjetu svojima u Hrvatskoj ili BiH ne govore o teškom radu nego o dobrom životu, a to je mamac drugima da i oni pođu njegovim putem u - bespuće. Slikaju se novo došli Hrvati u Australiju, Novi Zeland i Kanadi u najljepšim mjestima, hvale se s visoklim plaćama, luksuznim autima, ogromnim vilama, dobrom životu, kao da su u raju zemaljskom. Očito je da državne vlasti imaju svoje ljude, koji ''pronađu'' dopisnici režimskog Večernjeg lista i truju narod u Hrvatskoj s lažnim informacijama. Zašto ne pišu o teškom životu, ne samo novodošlih dosljenika, nego naroda općenito. Hrvati koji su došli u Toronto, većinom imaju neku rodbinu, ''starosjedioce'' koji su im pomogli naći smještaj i posao, ali oni to neće priznati. Čim počnu raditi kupe skupe automobile na otplatu, upadnu u kredite i postanu robovi demokratskog kapitalizma.

Kanada je velika zemlja, u kojoj je poljuprivreda na najvišem stupnju proizvodnje, a poljoprivrednici su, u punom smisli riječi - gospoda. U proljeće obrade zemlju sjedeći na traktorima, ljeti zalijevaju povrće ugrađenim vodenim instalacijama, a u jesen obave žetvu sjedeći na kosilicama. Onda ta seljačka gospoda odlaze na višemjesečne odmore u najluksuznije destinacije u svijetu. Dočim, činovnici, tvornički radnici i državni službenici imaju par tjedana odmora, a cijelu godinu su u zatvorenom prostoru i guraju dim i prašinu. Neki od njih idu na tjelovježbu, da budu u kondiciji; poljoprivrednici su uvijek u kondiciji, nabreknutih mišića i rumenih obraza. Tko je ovdje pravi gospodin, tko je pomoćna snaga, a tko je obična budala?

Nenarodna vlast je kriva za bijeg Hrvata

U državama u kojima je narodna Vlada na vlasti, tu se traže riješenja za sve probleme naroda, a među prvima je životno osiguranje, zbrinjavanje ljudi na radnim mjestima, uredno plaćanje radnika za pristojno uzdržavanje svojih obitelji; socijalno i zdrastveno osiguranje i slobodno upravljanje viškom svojih proizvoda. Očito je da su najnaprednije one države u kojima je poljoprivreda produktivna, posljedično tome i industrija napreduje, a potom tehnika stiže svoj vrhunc. Vlada u RH prekasno će doći pameti!

Država je odgovorna za slobodu govora, a ne kontrolu medija; kontrolu sredstava priopćavanja nadgleda pravosuđe, koje budno prati vjerodostojnost informacija i kažnjava krivitvorstvo i provokacije. U takvim uređenim društvenim sustavima nema mjesta za privilegirane političare ili kriminalce. U takvim se sredinama odgajaju ljudi čvrsta karaktera, radnih navika i poštenog življenja.

Dosta je bilo izbjegavanja odgovrnosti za društvene i gospodarske nedaće u Hrvatskoj, jer svaki čovjek je odgovoran za sebe i za zajednicu. Ne može nitko biti izuzet od osobne odgovornosti. Nije politika samo za političare, nego politika je narod, te zbog loše politike snose podjednaku odgovornost oni na vlasti, sveukupni narod i svaki pojedinac. Ipak, najveća je odgovornos na Vladi, jer narod bira svoje zastupnike u Sabor i od njih očekuje najviši stupanj odgovornosti za boljitak života u državi.

Politički preokret u RH

Ako Vlada ne ispunaja svoja obećanja, programe i očekivanja naroda, onda tu Vladu treba svrgnuti s vlasti i birati nove zastupnike, ali u tom slučaju treba voditi računa koga se bira: ljude iz poražene vlade ne smije se ponovo birati. Prošli su predsjednički izbori, i dobili smo najbolju osobu u Hrvatskoj Kolindu Grabar Kitarović za prerdsjednicu RH. Ona je baš za svakog Hrvata i Hrvaticu, a ne ambiciozna HDZ-ovka, kako kukurikovci potenciraju. Dakle, slobodnim izborom izbacili smo bivšeg (ne)hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, koji je nanio neprocijenjivu štetu hrvatskom narodu u državi i u svijetu. Josipović je izbačen iz vlasti, ali treba odgovarati pred sudom za zlodjela koja je počinio tijekom svoga predsjedničkog mandata. Isto tako treba pred sud staviti i Stjepana Mesića, koji je odgovoran za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa, a takve se izdajice u mnogim državama šalje na električnu stolicu, ili doživotnu robiju. Ako Mladen Bajić postane sudac Ustavnog suda onda će Mesić i Josipović, kao najveći ''antifašisti'', biti predloženi za Nobelovu nagradu!

Ovaj politički preokret u Hrvatskoj trebao bi biti uzor za skidanje aktualne vlasti u RH, jer od njihovog kukurikanja samo oni u vlasi i pri vlasti imaju koristi, pljačkaju i obmamljuju hrvatski narod. Stoga treba na sljedećim izborima bez ikakvog izvlačenja i traženja opravdanja izići na birališta i glasati za nove ljude koji su svojim životom dokazuju nacionalnu svijest i ljudsku odgovornost. Hrvatski narod ima solidnu vodstvo i domoljubnu stranku, koja se je dokazala u Domovinskom ratu, posebice u Bljesku i u Oluji, vjerojatno će s istom takvom odlučnošću izvesti hrvatski narod iz ovog političkog i gospodarskom brloga. U protivnom, iz Hrvatske će se iseliti Hrvati a u Hrvatsku će se doseliti izbjeglice iz Istočne Europe, Afrike i Azije, koji će hrvatsko pučanstvo vremenom svesti na nacionalnu manjinu, jer oni koji dolaze u našu zemlju ne žele prihvatiti hrvatske vrijednosti, neće se asimilirati, ali će povećati populaciju u Hrvatskoj - ali bez Hrvata. Klet će nas grobovi naših predaka zbog bježanja s njihovih ognjišta! Longe fugit, quisquis suos fugit. (Daleko bježi tko god od svojih bježi.)

Zaključan misao

U predgovoru knjižice Nema povratka u mirnu Hrvatsku (*), tiskanoj prije skoro 20 godina, nalaze se razlozi koji su i danas aktualni, ne samo za nepovratak iseljenih Hrvata nego i za masovno iseljevanje iz Hrvatske: Hrvatska će ostati bez Hrvata.

- U ovoj knjižici će svatko sebe prepoznati, vidjeti sebe bez imalo uljepšavanja. Vidjet će i svoje susjede, sunarodnjake, predstavnike vlasti i one koji su mu nudili prazna obećanja. A što je najbitnije, ustanovit će da li je on potencijalni povratnik u Hrvatsku, te ako jest, zašto je donio tu odluku i našto sve treba biti pripravan u ostvarenju tog životnog cilja....

Ovo je zasigurno jedan od onih tekstova kojeg Hrvat emigrant (ili iseljenik) treba pročitati, kako bi mogao shvatiti suštinu svoje sudbine ako se odluči ostati u tuđini, te uz koju cijenu i što ga čeka ako se vrati u domovinu.

Isto tako, nositelji vlasti u Hrvatskoj trebat će pomno pročitati ovu analizu kako bi mogli uspješnije ukloniti nepotrebna opterećenja; uskladiti zakone o povratku s potrebama povratnika, umjesto zakonomjernih uvjeta o povratku.

 

Rudi Tomić / Toronto

 

(*) Rudi Tomić: Nema povratka u mirnu Hrvatsku - Hrvatskog puta,Toronto 1996.; Pogled s Torontskog tornja - Ziral, Mostar, 1998.