Logo

Političkom pomirenju prethodi ozbiljan test političke zrelosti, a njega ne polažu toliko državne institucije koliko živi ljudi i njihova trajna politička (ne)djela.

Nemoguće je steći političku zrelost bez iskustva povijesnih istina i neprijepornih činjenica. Agresivna crveno-crna podjela Hrvatske predvođena SDPartijskom koalicijom nastavlja sa prokušanim manipulacijama i vodi u sve dublju podjelu Hrvatske. Hrvatska javnost godinama se pita tko je u pravu i tko će na koncu odnijeti pobijedu, kao da je riječ o nogometnoj utakmici.

Međutim povijest je itekako već odgovorila i argumentirala učinjeno: obnovljena je i uspostavljena moderna država Hrvatska: suverena, neovisna, članica UN, Nato-a i EU. I nije obnovljena nikakva Nezavisna Država Hrvatska. To najbolje znaju komunistički antifašisti koji neprestano zazivlju NDH ne bi li sebi dali na važnosti i značaju. Jer da je ova naša Republika Hrvatska obnovljena NDH, demokratski je svijet ne bi ni prepoznao niti priznao, a komunistički antifašizm i njegova pokroviteljica SDPartija ne bi ovako bezočno mogli širili laži o samostalnoj Hrvatskoj i nanositi joj toliko zla.

Republiku Hrvatsku su priznali Saveznici, pravi antifašisti i pobjednici Drugog svjetskog rata, oni isti koji su 1999. bombardirali fašističku Srbiju.

Borbena grupa Fenix sastavljena od hrvatskih rodoljuba, emigriranata iz Australije i Njemačke, prešla je tadašnju austrijsko-jugoslavensku državnu granicu 18. lipnja 1972. s ciljem da u Jugoslaviji tj. zapadnoj Bosni podigne oružani ustanak hrvatskog naroda i sruši Jugoslaviju te uspostavi slobodnu i suverenu hrvatsku državu. Nikakvu NDH oni nisu željeli obnoviti i nitko od njih nije bio ustaša niti je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu.

Etiketiranje ustaštvom nije imalo nikakve osnove, to je vrijeme kad ono s predznakom hrvatsko, srbokomunizam etiketira ustaštvom, a sve kako bi „opravdao“ svoju brutalnost i represiju nad Hrvatima. Najstariji borac bio je rođen 1936., najmlađi 1953. godine. Nakon Hrvatskog proljeća njih devetnaestoro iz svih krajeva Hrvatske svijesno se žrtvovalo u pokušaju da održe plamen hrvatstva. Htjeli su da se žar hrvatske državnosti potpuno ne ugasi. Geslo Hrvatskog revolucionarnog bratstva: „Život za Hrvatsku“, nažalost je potpuno ispunjen. Svi su ili poginuli u borbi, ili likvidirani ili osuđeni na smrt streljanjem.

Nisu imali šanse; na njih je krenulo dvjesta tisuća vojnika JNA, niških specijalaca, pripadnika Teritorijalne obrane i milicajaca. Na područiju planine Raduše našli su se u okruženju, razdvojili, ali do 27. srpnja 1972. godine sve je bilo gotovo. Shvatili su da su izgledi mali i misija nemoguća, ali nisu znali da u slučaju zarobljavanja nitko od njih neće, jer ne smije, preživjeti; da će ih dočekati pravi krvnici kojima su dana precizna uputstva za samo jedan jedini postupak u tri faze: ispitivanje – tortura – likvidacija. Tako se upravo i dogodilo. Sedmorica su zarobljena i saslušavana u mostarskom zatvoru i na još neutvrđenim zatvorskim lokacijama, ubijeni su pod batinama ili su nakon torture ostaci života u polomljenim ljudima jednostavno likvidirani. Sve je učinjeno kako bi se torture i likvidacije zataškale, a Hrvati dodatno zastrašili.

Jedan od „viđenijih“ ispitivača u mostarskom zatvoru bio je i potpukovnik Ivan Fumić, iz pravne službe JNA, a poslije u Republici Hrvatskoj dugogodišnji predsjednik SABA, a sada budući potprijesednik Josipovićeve stranke. Čuveni čuvar tekovina komunističke antifašističke borbe, koji je u suverenoj i samostalnoj Hrvatskoj pod krinkom antifašizma nastavio širiti komunističku propagandu. Prema svjedočenju Josipa Barišića on je po zatvorima i mučionama „vlastoručno obrađivao“ uhićenike: pendrekom i štangama im lomio kosti, izbijao bubrege, zube, kopao oči i sve što je trebalo da se iskorijeni ustaška guja.

Nije Fumić branio ustavni poredak SFRJ, tužitelji obično nisu i krvnici, nego je nastavio s prokušanim metodama temeljitog uništavanja Hrvata, baš kao da je nad grotlom Jazovke. I zašto se zgražati nad ubojstvima što ih ISIL čini na Bliskom istoku, kad smo daleko gore imali kod kuće u Hrvatskoj.

ISIL po brutalnosti nije dosegnuo razinu komunističkih egzekutora, daleko je ISIL od tih brojki. Titu anglosaksonski povjesničari pripisuju 570 tisuća ubijenih „narodnih neprijatelja“ nakon 1945. i tako ga svrstavaju na 13. mjesto na ljestvici najvećih masovnih ubojica u svjetskoj povijesti. Ivan Fumić i drugovi samo su dio represivnog aparata, uhodanog komunističkog stroja za pokolje, danas okupljenih u SABA i tzv. Ligi antifašizma.

Bez obzira na sve argumente za i protiv, povijest je već donijela presudu, samo još hrvatski povjesničari šute: grupa Fenix nisu bili nikakvi teroristi već hrabri borci za suverenu Hrvatsku. Oni nisu uspjeli, ali su anticipirali budućnost, pokazali da se može i mora, jer samo osamnaest godina kasnije (1990.) Slobodan Milošević ruši Jugoslaviju i uskoro će započeti otvorena srpsko-srbijanska agresija na Hrvatsku. Tek je predsjednik Franjo Tuđman uspio ostvariti suverenu i samostalnu državu Hrvatsku.

Zašto je Hrvatska zaboravila na svoje borce, devetnaest sinova nitko ne spominje, nema ih u udžbenicima, ali mora tolerirati njihove progonitelje i krvnike: Ivana Fumića i drugove, silne „antifašiste“ koji se zapravo nisu borili protiv fašizma nego gradili svoju nakaznu državnu tvorevinu – Jugoslaviju?

Što se to s Hrvatima dogodilo, zar smo doista sašiveni od starih krpa kad smo u stanju pobrisati svaku lokvu naše krvi?

 

L. C.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.