Logo

Ustaški koncetracijski logor u Jasenovcu nije prestao s radom nakon proboja kogoraša 22. travnja 1945., ljudska se tragedija pod novim, ovaj put komunističkom režimom, nastavila sve do srpnja 1948. kad je logor napušten i sustavno porušen.

To zatvaranje logora u Jasenovcu koincidira s otvaranjem Golog otoka; naime Tito je procijenio da Jasenovac tehnički ne bi zadovoljavao potrebne kapacitete za događaje koji se tek imaju zbiti. Usprkos relevantnim svjedočenjima neovisnih povjesničara i dokumentima, mnogi službujući povjesničari boljševističkog usmjerenja osporavaju i negiraju „rad“ Jasenovca nakon 1945. Na isti je način do 1991. boljševistička historiografija zataškavala i Križni put i Tezno i Hudu jamu i Kočevski rog... sve komunističke zločine i oni nikad nisu spominjali, nikad u udžbenike ulazili. Toliko o istini koju propovjedaju režimski povjesničari. O tim se djelovima poslijeratne hrvatske povijesti nije smjelo govoriti, a pogotovo ih ne povijesno obraditi, objektivizirati i unijeti u nastavni program iz povijesti – jednostavno ti se događaji nisu uklapali u povijest Titove jugoslavije i u Kratku istoriju SKP(b)-a, naročitone službenu povijest Socijalističke Republike Hrvatske!

Međutim ako se analizira ovogodišnja proslava proboja jasenovačkih logoraša, zapravo sva takva slavlja i veličanje komunizma pod maskom antifašizma u posljednih petnaest godina detuđmanizacije, postaje očito da detuđmanizacija zapravo znači restauraciju i povratak komunizma u Hrvatsku. Da je Ivo Josipović osvojio još jedan predsjednički mandat, velikosrpska agresija i Domovinski rat ne bi se smijeli spominjati isto kao nekad Križni put i komunističke likvidacije u poraću. Od kad su komunisti preuzeli logor u Jasenovcu 1945., on do danas nije prestao s radom. Do 1948. tamo su ubijani neprijatelji komunizma, a poslije je Jasenovac postao stroj za proizvodnju mržnje za sve hrvatsko.

Samo su nacifašizam i boljševizam (sve njihove izvedenice) gradili koncetracijske logore i tamo se masovno rješavali protivnika režima. Građanske države i društva to nikad u svojoj povijesti nisu radili. Nacifašizam i komunizam su jedan drugome izvedenice i poticaj. Ustaški Jasenovac poslužio je nakon 1945. Titovoj komunističkoj diktaturi za obračun sa svojim neprijateljima; nakon zatvaranja 1948. poslužio je pak komunističkom režimu i srpskoj manjini u Hrvatskoj da zauvijek stigmatizira hrvatski narod proglašavajući ga genocidnim i genetski predisponiranim za genocid. To je Srbima u Hrvatskoj bilo uporište da se u Ustav SRH nametnu kao konstitutivni narod SRH. Da bi se hrvatska genocidnost potkrijepila povijesnim činjenicama, broju ustaških žrtava pridodane su žrtve komunističke diktature, osobe koje je komunistički režim imenom i prezimenom pobio u poratnom teroru, i onda je tako dobivenom broju žrtava dodana jedna nula.

Uspostavom Hrvatske države 1991., antihrvatske snage poražene u Domovinskom ratu – četnici, veliko i malo Srbi, SKH/SDP, orjunaši, SDSS – pod krinkom antifašizma istim su pečatom hrvatske genocidnosti nastavili stigmatizirati Hrvatsku i Hrvate. Ta se teza o hrvatskoj genocidnosti učila na satu povijesti, isticala u svakoj prigodi, u školama, neprestano od 1945. do 1991. godine. Hrvat je izjednačen s ustašom, a kad su izabrana dva hrvatska predsjednika-izdajnika, Mesić i Josipović, pojavili su se mladi povjesničari-jurišnici poput Tvrka Jakovine naslonjeni na vrlo konjukturni tzv. komunistički antifašizam i u procesu detuđmanizacije obnovljena je jasenovačka stigma o hrvatskoj kongenitalnoj genocidnosti.

Komunistički antifašizam je običan crveni fašizam. Sedam dana nakon uspostave NDH, dakle 17. travnja 1941., Pavelić i Tito potpisali su sporazum o nenapadanju i suradnji, dapače novoosnovana KPH će javno djelovati na teritoriju NDH i učestvovati u ustaškoj vlasti. Od strane NDH dokument su potpisali Mladen Lorković i Mile Budak, Tito je pak poslao Andriju Hebranga i Vladimira Bakarića da u ime Vrhovnog štaba potpišu ugovor. Nije to ništa neobično koliko god se komunistička historiografija upinjala sakriti taj ugovor, jer ustaše i komunisti su stari prijatelji i suradnici. Oni jedni druge zovu drugovi, jer su robijali zajedno se boreći protiv fašističke kraljevine Jugoslavije i Karađorđevića. Ustaše i komunisti su saveznici jednako kao nacisti i boljševici, jer su Hitler i Staljiin još 1939. potpisali pakt. Ustaše i komunisti su te 1941. još na istoj strani. Dakle ustaše i komunisti isto su kao i njihovi „gazde“ potpisali pakt – 17/4/1941. Taj je ugovor samo donekle razvrgnut kad je Njemačka napala SSSR 22. lipnja 1941., ali nisu pokidane sve veze između ustaša i komunista.

U Hrvatskoj nema jednog ustaše, nema fašizma i temelj hrvatske državnosti stoji na antifašizmu, ali ne i na komunizmu. Na antifašizmu poput De Gaulova i antifašizmu anglosaksonaca koji su se iskrcali na Normandiju ginući za demokratsku Europu. Komunistički antifašizam samo je maska, nekad se iza maska krila izgradnja komunističke tiranije, sada je lažna komunistička zastava tj. krinka za tzv. region, pokušaj da se na svaki način Hrvatska zadrži u balkanskoj krčmi. Da je Hrvatska posve čista od fašizma govori i podatak o broju Hrvata-nekomunista, partizana u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Hrvatska je pokazala svoju opredjeljenost demokraciji i to dokazuje svojim članstvom u najuglednijim svjetskim organizacijama: UN, NATO-u i EU, a to smeta poraženima u Domovinskom ratu: SDPartiji kao sljedniku SKH (koji nije nikad glasao za hrvatsku samostalnost), srbo-četnicima, orjunašima i svim protivnicima suverene Hrvatske. Ostaje nejasno protiv kojeg fašizma se to komunistički antifašizam bori, gdje ga to gleda i vidi? Možda u Putinovu crvenom fašizmu ili je to vekovna borba srpske nejači protivNikole Šubića Zrinjskog i njegovog ustaškog pozdrava: Za dom?

Sva ta antifašističa dernjava samo je alibi SDPartiji da može ustrašiti pučanstvo i pojačati politički i svaki drugi teror do konca ovog mandata te najavi oružani sukob. Jer Partija neće mirno i demokratski predati vlast novim pobjednicima, ustaškom i klerofašističkom HDZ-u! SDPartija i njeni saveznici vole demokraciju samo kad pobijeđuju. Da je Zoran Milanović političar od kalibra, on bi kao predsjednik vlade jedne države članice EU osudio zločine totalitarnih režima, i komunističkog čiji je SDP slijednik, jer je takva i Rezolucija Europskog parlamenta iz 2009. godine. Ovakvom agitpropovskom retorikom i s uzdignutom šakom Zoran Milanović želi samo sa sebe sprati sumnju da je od prvog dana HDZ-ova krtica. Teško, više podsjeća na prištavog skojevca.

Takozvani komunistički antifašizam u Hrvatskoj samo je drugo ime za komunizam i pokušaj da se Hrvatska proglasi ustaškom tvorevinom genocidnog i zločinačkog hrvatskog naroda. A onda su tu falange srpske nejači predvođeniSDPartijomspremne podnijeti žrtvu i krenuti prema trećoj Jugoslaviji.

 

L. C.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.