Logo

Obdukcija Stepinčevih posmrtnih ostataka i njegove odjeće, obavljena u na Sapienzi u Rimu nakon 1990. godine, nedvosmisleno je dokazala da kardinal i Zagrebački nadbiskup za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne nije umro od policitenije (dijagnosticirana 1953. godine) već od posljedica sustavnog i dugogodišnjeg trovanja. U kostima i na odjeći nađen je arsen, živa i teški metali u nimalo fiziološkim količinama.

Nadbiskup Alojzije Stepinac uhićen je 18. rujna 1946. godine i odmah je nakon izricanja presude (16 godina robije) 19. listopada iste godine prebačen u kaznionicu Lepoglavu na izdržavanje kazne. Osobno ga je sproveo i u zatvor smjestio Josip Manolić, do danas neosuđeni udbaški zločinac. Tu je Alojzije Stepinac smješten u posebno krilo, izdvojen od ostalih kažnjenika. U Lepoglavi je izdržavao kaznu do 5. prosinca 1951. godine kad je internitan u Krašić, tj. smješten kod župnika Vranekovića pod stalni nadzor policije, zapravo smješten u kućni pritvor.

Titov trovač za posebne namjene

Tone Vidas , lokalni paški brodar iz Novalje, nije partizanskom rekviracijom i ekspropiracijom ostao bez svog drvenog broda, nego je u poraću u dogovoru s komunističkim vlastima prevozio zaplijenjeno žito i pšenicu u priručne hambare. I rabski su hoteli jedno vrijeme služili takvoj svrsi. No, dogodilo se, ili je tako od samog trenutka Luka Čemeljić planirao, da je kapetan i vlasnik broda uhvaćen u pronevjeri. U hitnom sudskom postupku u kolovozu 1951 Tone Vidas je osuđen na smrt, no susretljivošću tadašnjeg sekretara unutrašnjih poslova Hrvatske, Luke Čemeljića takodje iz Novalje, kazna je  preinačena na višegodišnje odsluženje teške robije u Lepoglavskoj kaznionici.

Dogovorom Luke Čemeljića i Jože Manolića – tada Manolić već nadzornik svih zatvorskih sustava u FNRJ i osoba od najvećeg partijskog povjerenja – robijaš Tone Vidas služi kaznu baš u Lepoglavi, i baš u istom, izdvojenom zatvorskom krilu kao i nadabiskup Alojzije Stepinac. Na neki je način dodijeljen kao ispomoć, tj. posluga nadbiskupu u svakodnevnim poslovima pospremanja ćelije i održavanja prostora zatvorske kapelice, smještene u tom istom zatvorskom krilu. Tone Vidas je dobro znao s čijom mu je pomoći smrtna kazna preinačena u zatvorsku i što se od njega očekuje. Upute i sredstvo dobijao je posredstvom zatvorskog čuvara, s time da ni čuvar nije znao o čemu je riječ i što je isporučio Vidasu. Kad je nadbiskup interniran u kućni zatvor u Krašiću, Vidas mu je i dalje bio neprestano pri ruci i s punim je povjerenjem i dalje služio Stepinca.

Kad je Stepinac 1953 teško obolio prestala je i Vidasova posilna služba trovača. Vraćena mu je sloboda, imovina i brod, i sve što je mislio da mu pripada po učinjenom zločinu i doživotno zakupljenoj šutnji. Ali uvijek netko zna; nije li Mitija Ribičić, najveći slovenski komunistički krvnik, kad su „drugovi“ pokazali zabrinutost zbog pritiska međunarodne javnosti, nonšalantno izjavio: ma ostavite se Stepinca, on će ionako brzo umrijeti.

Danas Novaljci uživaju u šetnici Luke Čemeljića otvorenoj 2009., šetnici barba Luke kako su ga mještani podstarost od milja zvali. I to mu je imponiralo, uspevši se visoko na partijskoj ljestvici mogao je dosta učiniti za svoj zavičaj, i učinio je. Negdašnji glavni tamničar, Joža Manolić, još uporno služi komunističko-udbaškoj nomeklaturi, odavno je popustio željama rođenim u griješnoj znatiželji i podao se užicima koje nudi tama; već se čuje glazba prokletih i ostao mu je samo inat i on se više ničemu ne nada. Shvatio je da svijet nije s njim rođen niti će s njim propasti.

Teško se uspeti na nebo, ili makar se nadati nebeskom usponu, ako se čovjek ne olakša za iskreno svjedočenje i (pisanu) ispovijed. Slično je bilo i s Tonom Vidasom , nije izdržao, strah jači od ateističkog prkosa i užitaka griješnog drhtanja priveo ga je ispovijedi i klecalu.

Ulazak Manolića i sličnih u SDPartijsku predizbornu kampanju za Sabor samo pokazuje tko je SDPartiji prirodni saveznik i iz kojeg je legla Zoran Milanović.

 

L. C.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.