Mostu je vjerojatno jasno da se srpska manjina, dakle nezaobilazni premazanac Milorad Pupovac i njegovo zajedništvo s „uglednim“ četnicima u Srbiji, obećao SDP-u, i da je i to jedan od sigurnih znakova da se ništa u sljedećem mandatu SDP-a ne bi promijenilo.

I dalje bi se vozilo prema uhodanoj šabloni: neprestanim zaduženjima RH i političkom integracijom s „Regijonom“. I sve one predizborne Milanovićeve predstave i obećanja samo su šuplji urlici o reformama i lupetanje jedne nesuvisle osobe. Niti jednu suštinsku reformu u svom mandatu Zoran Milanović i njegova vlada nisu ni započeli niti dovršili, nego su stalnim zaduživanjem i strahovitim povećanjem javnog duga nastojali zadržati Hrvatsku u okoštalom socijalističkom vrijednosnom sustavu negdašnje i propale Jugoslavije.

Tijekom cijelog mandata samo se nastavilo s povećanjem neučinkovite birokracije u državnoj upravi i javnim poduzećima, s obezvređivanjem Domovinskog rata i silnom nabavkom službenih automobila. Svojstvo režima na umoru je da dopušta miješanje uvjerenja i obećanja, a istodobno stvara iluziju da se trenutak promjena može odlagati u nedogled. Vrijeme je odavno iscurilo.

Cilj ovih parlamentarnih izbora bila je i ostala suštinska reforma dosadašnje politike na unutarnjem i vanjskom planu te izvlačenje Republike Hrvatske iz gospodarske krize, iz zagrljaja „Regijona“ kao i svrstavanje uz europske vrijednosti, bez utjecaja Beograda i Moskve. I napokon smo nakon „plitvičke klauzure“ od Mosta čuli ono što je dvije trećine birača na ovim izborima željelo – vladu rada i reformi, tj. radišnu reformsku Vladu. Nikakvu Vladu nacionalnog jedinstva – jer u ovim zašiljenim političkim uvjetima to bi se ubrzo pretvorilo u politički crno-crveni monopol, a malo potom i jednoumlje koje kontrolira apsolutno sve – nego Vladu koja je već osmislila i spremna je učiniti promjene. Formirati onaj tim koji će ostvariti jedan zbiljski gospodarski rast, društveno-politički i kulturološki zaokret prema EU i kršćanskim vrijednostima Europe.

Sa ovom Milanovićevo-Pusićkinom vladom, Hrvatska ni po čemu nije osjetila da je dio EU; ne samo zato jer nisu iskorišteni europski fondovi, nego su činilo sve kako bi se RH zamjerila Europi. Počelo je od „Lex Perkovića“, a završilo na migrantima. Nije li Milanovićeva politika prema migrantima i susjednim zemljama podigla između nas i Mađarske žicu i ogradu, a nastavak takve politike postavlja žicu i ogradu na hrvatsko-slovenskoj državnoj granici? Nikad lošije odnose s mađarskom i Slovenijom nismo imali. Bez obzira na punopravno članstvo u EU, Hrvatska je na raskrižiju; Europa je zauzeta migracijskom krizom i terorizmom i Hrvatska će se sama morati pobrinuti da izbjegne pad u stari srbo-komunistički zagrljaj. A u Milanovićevoj-Pusićkinoj vladi neprestano je o tome riječ, to je njihov politički smjer kretanja.

I nisu u Hrvatskoj problem bitno različiti gospodarski programi, već je pitanje ima li volje i znanja da se provedu, dovoljno političke sinergije među ljudima koji na sličan način promišljaju građansku Hrvatsku? Ne treba otkrivati toplu vodu, nego se zapitati: imamo li valjan motiv postati ravnopravnim građanima Europe ili ćemo se zadovoljiti kuknjavom i optuživanjem drugih, pa ćemo i dalje živjeti sezonski, od deviznih doznaka onih koje smo potjerali trbuhom za kruhom, od sive ekonomije i sitne furbarije svojstvene neradnicima?

Mogu li, zapravo smiju li, oni koji su osmislili Most kao političku novinu, koji su nesumnjivo nacionalno osvješteni i državotvorni, iskreno okrenuti svojoj domovini i promjenama, izgubiti vjerodostojnost načela i dogovoriti se s onima što su četiri godine odbijali učiniti makar jednu suštinsku reformu i tako doveli Hrvatsku u stanje siromaštva, apatije i beznađa. Mladi i sposobni se ne iseljavaju iz Hrvatske samo iz ekonomskih razloga, motivi su mnogo dublji: razočaranje i nezadovoljstvo. Ne žele živjeti u truleži jednog podgrijanog birokratskog sustava koji ponovno promovira i ostvaruje staro načelo partijske podobnosti, drugarske ravnopravnosti i stranačkog uhljebljenja?

Dobra je vijest da Most želi ostati u jednom komadu; naravno, porušeni most ne služi ničemu i nikome. Događaj s Dragom Prgometom pokazao da Božo Petrov zna i umije, da ima podršku najužeg tima i saborskih zastupnika, i to je doista dobra vijest. Otkinuo je prst da sačuva ruke i zdravlje stranke. I taj Most mora biti proeuropski i po habitusu i nacionalnoj osvještenosti njegovih članova; uostalom riječ je o ljudima u najboljim godinama odgojenim na kršćanskim vrijednostima i građanskoj kulturi. Odricanjem i obezvređivanjem tih vrijednosti dobra bi zamisao počinila izdaju.

U politici je dosta toga moguće, makar smo se mi u Hrvatskoj toga nagledali, ali ipak je nezamislivo da su Mosto-ove koalicijske namjere sa SDP-om ozbiljne, da sebe vide s onima koji nisu nikada promišljali slobodnu Hrvatsku nego su njenu slobodu, neovisnost i državotvornost vidjeli kroz nekakav „Regijon“ i treću Jugoslaviju.

Na Mostu je je hoće li se odreći lažnih dušebrižnika i nimalo bezazlenih mentora te ispuniti povijesnu zadaću pružajući ruku podrške i pomoći onom koji je stvarao Hrvatsku. Političkoj stranci koja je prošla svoju katarzu i sada je spremna i motivirana. HDZ posjeduje ozbiljan i od Njemačke podržan gospodarski program nužnih reformi. Uostalom Most se mora odlučiti želi li se ravnopravno uključiti u projekt stvaranja pravno uređene građanske hrvatske države i dogovoriti sa strankom koja je relativni pobjednik ovih izbora – ili će svatko od saborskih zastupnika Mosta tjerati svoj inat, svoj mali prljavi rat i mjesec dana „slave“ potrošiti na jalove obračune i licitaciju ministarskim foteljama, te povijesnu prigodu pretvoriti u političku i svaku drugu sprdnju?

Mogu kako im se hoće, kako god žele, ali mogu i po savjesti. Može i smije Most sa SDP-om, nitko im ne brani, mogu pljunut u kalež – trgovati sa svojim svjetonazorom i kućnim odgojem – u svom trijumfu mogu sve, osim izbrisati pamćenje javnosti na povijesnu priliku koja im je jednom dana.

 

F. Boci

Share
0