„Liberté, égalité, fraternité“ glasi parola francuske revolucije koju propagiraju ljevičari diljem svijeta no nekako uvijek zaborave spomenuti ostatak tog pokliča: „ou la Mort“, odnosno „ili smrt“.

Demokracija koju danas znamo nastala je u jednom od najvećih krvoprolića, koje se bez suzdržavanja može usporediti s masovnim klanjima tijekom 1. i 2. svjetskog rata. Sve što se postiglo prolijevanjem nevine krvi, ne može uspijeti i opstati. Ipak, cijeli se svijet deklarativno drži nasljednikom tih tekovina iznjedrenih u boli, poniženju i krvi; deklarativno znači samo na papiru. Hoće li ta formalna načela postati materijalna, ne ovisi o državi, vladi, zakonodavcu i t.d., već o samim ljudima.

Postoje slučajevi u Švicarskoj, Švedskoj ili u nekoj drugoj vrlo razvijenoj i osviještenoj zemlji, u kojima su ljudi s „naših prostora“ bespravno sagradili kuću i prošli nekažnjeno, jer odnosna zakonodavstva nisu uopće predviđala kaznu ili lijek za takvu bespravnu gradnju. Takve će slučajeve idealist komentirati na jedan način, a pragmatist na drugi način; no radi li se o relevantnosti pojedinačnog shvaćanja ili o demokratskoj odgojenosti?

Najnovija je vijest da je Ivo Sanader pušten iz istražnog zatvora. Tom se događaju pridaje važnost kao da je sastavljena vlada koja će izbaviti Hrvatsku iz gospodarske, ekonomske i moralne krize. Povest će se također rasprave o tomu imaju li u Ustavnom, Vrhovnom i inim visokim sudovima većinu udbaši iz SDP-a ili „ustaše“ iz HDZ-a? Raspredat će se o tome mjesec dana, opaske će biti zlonamjerne, uvredljive, podmukle i t.d., no bit, odnosno „suština“, kako kažu braća Srbi, stvari ne će biti spomenuta.

Članak 28. Ustava RH glasi: „Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.“ Ustav je temeljni pravni akt svake države na kojem počiva cjelokupni državni aparat, državna politika i akt iz kojega izviru sva (!) prava i sve (!) obveze svih subjekata hrvatskog državnog prava; uključujući i Vladu RH, Sabor RH, sve sudove RH i sve fizičke i pravne osobe podvrgnute pravnom poretku Republike Hrvatske.

No, u slučaju Sanader, a sada i u slučaju Mamića te nedavno i u slučaju Bandića, o taj su se članak Ustava ogriješili svi relevantni mediji, uključujući i „državnu“ radmanoviziju, kao i većina građana, državljana Republike Hrvatske. Nitko ovim putem ne želi „braniti“ Sanadera, niti ovaj tekst to ima za cilj i svrhu, no naglasak je na tomu da svi građani koji imalo drže do demokratskog, građanskog poretka trebaju poštivati zakon, a između ostalog i činjenicu da je Ustavni sud oborio presudu Vrhovnog suda u slučaju Sanadera s učinkom da ta presuda više nije pravomoćna. Ukoliko takvog ponašanja nema od strane Hrvatica i Hrvata, odnosno, kako reče jedan zaboravljeni bivši političar, građanki i građana, onda pravna država naprosto nema smisla jer se neka njezina temeljna načela ne poštuju.

Ukoliko se podigne optužnica protiv nekoga i taj se podatak pojavi u relevantnim, a relevantnim ovdje znači režimskim/partijskim medijima, ta je osoba, protiv koje je podignuta optužnica, ili u najmanju ruku pokrenuta istraga, osuđena prije no što je počeo sudski postupak; to je nedopustivo. Na tu je „kartu“ i igrala Srpska Demokratska Partija kad su se pokrenule istrage protiv Kalmete i Rimac, no nije poražavajuća činjenica to što je politička stranka na vlasti takvo nešto pokrenula jer, što god mislili ili ne, u politici je sve dozvoljeno, već što je hrvatski narod, očito navikao na totalitarizam i srodne režime, takvu konstrukciju i laž bez pogovora prihvatio. Do bezumlja ponavljana Bandićeva izjava: „Neka institucije obave svoj posao“, koliko god se čini ispraznom, jest zaista jedna notorna stvar u demokratskim zemljama.

Kako god, narod je taj koji naposlijetku odlučuje o svemu; ukoliko narod nasjedne na prenapuhavanja odveć nedemokratskih medija o krivnji čovjeka, a da nije donesena pravomoćna sudska odluka, onda isti taj narod zaslužuje boljševičku čizmu kakvu je do sad u posljednje četiri godine imao. Ukoliko je nekomu izlika: „I sudovi su korumpirani!“, onda gospodo – marš na izbore – kad se tako grubo treba izraziti, i odabrati političku opciju za koju smatrate da će iskorijeniti korupciju.

Ljudi poput Sanadera, Mamića, Bandića, Kalmete, Linića, Merzel i t.d., što god se naklapalo, pa čak i znalo o njima, uopće nije važno, dok god se to „znanje“, odnosno dokazi ne ozakone pred nadležnim sudom, jer samo sud može nekoga proglasiti krivim ili nevinim. Nitko od nas nije, ni car, ni kralj, ni knez, ni grof ili takav pravednik da odlučujemo o životima drugih, već živimo u, „načelno“ demokratskoj, pravnoj državi, kojom vladaju zakoni, a ne medijski stvorena mnijenja.

Hrvatice i Hrvati, kako biste dobili državu koju su nam omogućili naši branitelji i dragovoljci, morate se i sami potruditi, pobijediti malograđanštinu i totalitarni način razmišljanja svojih prava i dužnosti, te se podučiti demokraciji i demokratskim procesima, koliko god to teško, naporno i besplodno izgledalo.

 

Josip Gajski