U medijima je tiho i onako usput objavljeno da je Zoran Milanović odgodio posjet („zbog drugih obaveza premijera“) američkom nosaču zrakoplova USS Harry Truman, koji je od prošle subote bio usidren pred Splitom. Odgodio do kada i gdje?

Zna li možda Milanović red plovidbe i vojne zadaće 6. flote, pa će prigodno dočekati brod na sljedećem sidrištu, u inozemstvu, u plovidbi kako bi dokazao svoje komandoske vještine i ispravio dojam kad je kao vreća krumpira doskočio s borbenog vozila? Koliko god vješto zapakirana, takva službena vijest diskretno prešućuje razloge zbog kojih Milanović nije kročio na palubu ponosa američke ratne mornarice.

Koliko god se trsili i najavljivali, nosač zrakoplova nisu posjetili ni ministar obrane Ante Kotromanović ni načelinik OSRH, Drago Lovrić. Možda im je poništen NATO-ov certifikat sigurnosne provjere, a onda je doista teško se ukrcati na takav brod. Naime, postoji (ne)izravna uzročno posljedična veza između ljudi i događaja, ali isto tako i jaka američka i NATO-va poruka Zoranu Milanoviću i njegovoj vojno-političkoj kliki na odlasku.

Nije Amerikance briga zašto i kako je sin Mladena plemenitog Pejnovića, predstojnika DUUDI-a – 26-ogodišnji Nikola plemeniti Pejnović – u samo tri godine od pripravnika u HBOR-u postao rukovoditelj u istoj državnoj banci. Možda po kvoti ugroženog srpstva? Vjerojatno je presudila privatna škola u Ukrajini (Kyiv International School)?!

Nisu Amerikanci impresionirani ni što je isti Mladen plemeniti Pejnović 620 djelatnika Ministarstva zaštite okoliša i prirode, Agencije za zaštitu okoliša, Državnog zavoda za zaštitu prirode i Fonda za zaštitu okoliša iz prostorija u državnom vlasništvu preselio u privatni Zagreb Tower što će hrvatske porezne obveznike koštati 6,3 milijuna kuna. Ni činjenica da je Mladen Pejnović ogranak po okrutnosti čuvenih Pejnovića, omladinski aktivist i mladi pretorijanac komunističke diktature, ne nosi previše negativnih bodova – Amerikanci vole komunističke poslušnike, jer ih lakše drže u šaci i računaju na njihovu već uhodanu odanost gospodarima.

Međutim nejasan je Pejnovićev boravak u SSSR-u, kao direktor Astrina predstavništva u Moskvi, a poslije u Rusiji i Ukrajini i to na poslovima upravljanja telekomunikacijama kao generalni direktor i potpredsjednik, GSM i Golden Telecom, tj. Sovintel, međunarodne korporacije Golden Telecoma.

Upravo tu se javlja niz nejasnoća u svezi Pejnovićevih kontakata u Rusiji te naravi njegovih ovlasti i dužnosti u spomenutim ruskim tvrtkama. Ipak, sve bi to spadalo u Pejnovićev CV, da ne bi jedan neobičan manevar Milanovićeve vlade postao kristalno jasan tek Pejnovićevim imenovanjem za ravnatelja DUUDI-a. Kad je na inzistiranje Zorana Milanovića izmjenjen Zakon o sigurnosnim provjerama i Zakon o tajnosti podataka predsjednik vlade je namjerno išao prema snižavanju razine sigurnosne provjere državnih dužnosnika. Svrha takvog manevra bila je da Mladen plemeniti Pejnović ne bi bio podvrgnut provjeri i kako bi Milanovićevom voljom ostao instaliran na mjestu ravnatelja DUUDI-a; Agencije koja upravlja državnom imovinom u vrijednosti od 31,4 milijarde eura (u naravi 362 628 nekretnina) ili 68% BDP-a Hrvatske – minus već zamračenih 16 milijardi kuna prema nalazima Državne revizije za 2014. Godinu! Zoranu Milanoviću je trebao čovjek partijske nomenklature od najvećeg povjerenja – kominternin učenik – i nije se žalilo.

No usprkos velikoj vrijednosti taj državni kapital participira u poračunu samo s 0,7% prihoda. Norveška iz svog državnog kapitala generira 11% svog BDP-a. U Hrvatskoj sva ta državna imovina je „na ugaru“, čuva se za posebne namjene i posebne kupce, a dio je predviđen i za darovnice onim najpodobnijima iz partijske nomenklature, tj. YUTA-e.

Velika vrijednost, ali još uvijek sitnica prema vrijednosti državne imovine SAD i taj dio još ne brine Amerikance. No, dva mjeseca poslije imenovanja za ravnatelja DUUDI-a, Mladen plemeniti Pejnović postao je i članom Skupštine društva INA koji predstavlja Vladu. A to je već vrlo blizu naftnom biznisu, i makar INA ne trguje ISIL-ovom naftom, Mladen Pejnović je u bliskom kontaktu s onima koji se time bave. Kao negdašnji predstojnik kabineta Mika Špiljka blizak je s Vanjom Špiljkom i njegovim naftnim poslovima, jednim od vlasnika Rafinerijskog broja (drugi je Jasminko Umičević) i preko njega upućen je trgovinu ISIL-ovom naftom koja se, kako se neslužbeno može čuti, odvija preko inozemnih tvrki Vanje Špiljka, Jasminka Umičevića i najužeg Milanovićeva zdruga za gospodarstvo.

Ne bi NATO i Amerikance previše mučile Pejnovićeve „moskovske godine“ da u dogovoru i po nalogu Zorana Milanovića, Ranka "Motorole" i ministra obrane Anta Kotromanovića on nije počeo s Rusima dogovarati i trgovati vojne objekte i sigurnosnu strukturu RH na Jadranskoj obali. To su već „svršeni poslovi“ Kupari i Mali Lošinj i Budava kod Pule, a intenzivno rade na viškim vojnim objektima i to nije nimalo u skladu s potpisanim obvezama RH i dobrim uzusima među članicama NATO-u. Nisu samo ti obalni objekti važni, nego dogovori i povjerenje, lojalnost dogovorima, ugovorima, konačno i curenje informacija sa sastanaka u NATO-u.

Stoga, Zoran Milanović i njegova svita nisu niti kročili na američki nosač zrakoplova USS Harry Truman, niti će se na istog, kako su to u šturom priopćenju danas najavili, naknadno moći ukrcari - bilo s kopna, mora ili iz zraka.

 

L. C.