Logo

Na poziv predsjednice Republike o potrebi prevladavanja dubokih društvenih podjela uzrokovanih različitim pogledima na događaje iz (ne)davne prošlosti pristojno se odazvati. Ovaj tekst predstavlja samo iskren pokušaj, iako vjerojatno ne i najbolji, da se iznađe rješenje tog pitanja po složenosti nalik poznatom matematičkom problemu kvadrature kruga kojem dokazano nema rješenja.

Iako na prvi pogled to izgleda nemoguće, možda ipak postoji način kako da vuk bude sit i ovce ostanu na broju, drugim riječima da se "skupi i cviće i drače iz našeg đardina". Bit ideje je u tome da donedavni vlastodršci i njihovi pomagači nastave raditi to što sada rade i što jedino znaju raditi, a da to ipak bude na korist a ne na štetu hrvatskog naroda. To vrijedi i za one u novoj vlasti koji rade isto što i spomenuti im prethodnici.

Naime, kao rijetko koja zemlja Hrvatska ima priliku kapitalizirati znatnu komparativnu prednost što joj se komunistički totalitarizam u svojoj pomalo grotesknoj, doduše neformalnoj i nevješto prikrivenoj inačici u zadnjih šesnaest godina ponavlja. Koristeći činjenicu da vremenskog odmaka od replike izvornog totalitarizma nema, na valu suvremenih trendova u šoubiznisu zacijelo bi i tržišno opravdano bilo pokrenuti projekt tematskog muzeja s "Reality Show" sastavnicom. Ona bi putem suvremenih tehnologija zainteresiranima bila dostupna uživo, 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu.

Klasičnim muzejskim konceptima teško je, skoro nemoguće, današnjim posjetiteljima predočiti duh prošlih vremena. Nikakav postav muzejskih artefakata, niti ispričana priča najvještijeg pripovjedača, ni video zapis koliko god potresan bio, pa niti interaktivne radionice ne mogu ni približno tako uvjerljivo dočarati fosiliziranu svijest i mentalni sklop komunističkog totalitarizma kao što bi to mogao "Reality Show" s njegovim autentičnim protagonistima. Kao glavni favorit i prirodni ambijent za održavanje jedne takve predstave, nameće se maleno zagorsko selo Kumrovec, rodno mjesto identiteta u koji se "ulogirao" "najveći sin naših naroda i narodnosti". Kandidaturu ovog pitoresknog mjestašca poznatog i po zapuštenom zdanju "prosvjetiteljske" namjene (evo dobrog razloga da se obnovi) samo je još pojačala velikodušna i očito dalekovidna donacija muzejske građe od strane predsjednice Republike na samom početku njezina mandata. Nadajmo se da će i ministar kulture Zlatko Hasanbegović imati sluha za ovu inicijativu i financijski je poduprijeti budući se radi o jedinstvenom živom spomeniku, ali i opomeni za nove naraštaje u jednom.

Kako ekskluzivno doznajemo, prema zamisli arhitekata muzejski bi kompleks trebao imati devet etaža - možda ih je prikladnije nazvati krugovima - jednu u prizemlju, a preostalih osam ispod površine zemlje. Kako je u komunističkom totalitarizmu sve, a ponajprije laž i istina, izokrenuto naglavačke, u skladu s time se glava ove čudnovate tvorbe, kao što ćemo vidjeti, nalazi na samome dnu (lokacijski, ne hijerarhijski), dok se pipci prostiru na prethodnih osam etaža.

Za razliku od izložaka u ostalim krugovima koji bi bili stalni, prvi krug bi karakterizirao rotirajući postav, što znači da bi se s vremena na vrijeme obnavljao. Statisti bi bili pomno izabrani, uglavnom iz redova onih koji su za tri mandata ona dva čudna svata prodefilirali Pantovčakom ispijajući kave i čavrljajući s tim neumornim kavopijama. Uzmanjka li ih kojim slučajem, zalihe bi se mogle popuniti dobrovoljcima regrutiranim među stanarima oronulih, sumornih, betonskih zdanja kojima je komunistički totalitarizam nagrdio vizure hrvatskih gradova. Za vrijeme spokojne šetnje muzejskim prostorom sa zidova će ih motriti zarazni osmijeh Ive Lole i Murtićeve slikarije, a duh im krijepiti revolucionarne misli Moše i ranog Đilasa i stihovi Ivana Gorana koje će recitirati pomno odabrani pioniri. Aktere u ovom krugu karakterizirat će nemogućnost suočavanja s odgovornošću koju iznenada stečena sloboda nosi, budući su navikli vegetirati u naizgled besplatnoj sigurnosti ropske ovisnosti o Partiji i državi. Da ta sigurnost košta i uvijek je plaća netko drugi, nisu im rekli. Ali to nikog nisu ni pitali, jer ih zato jednostavno nije bilo briga. Pa evo im prilike da spoje ugodno s korisnim i šetajući se ne samo rekreiraju, već i napokon pošteno zarade ili otplate mirovinu.

U drugome bi krugu, prvom s fiksnim postavom, svoje mjesto našli špiclovi i provokatori. Tu bi se, dakle, ugnijezdili uhode susjeda, kolega na poslu, nogometnih navijača, studenata kao i onih reakcionara koji idu u crkvu i šalju djecu na vjeronauk i promicatelja svih drugih unutarnjih "devijacija" koje su u "idealnom" društvu jednostavno nepotrebne, a mogu biti i štetne. U susjednom, trećem od devet (kozaračkih) kola, koliko ih se igra u ovoj "antifašističkoj ligi", susreli bismo vašar raznih neobičnih donedavno provladinih elemenata. Tu "second hand" robu prodaju navrat-nanos sklepani domalo provladini (a sad opet nevladini) prosvjednici, čak i do jučer provladini (sad isto nevladini) pankeri i narkomani. Topli je to, ako ne i vruć dom raznih "sado-mazo" igračaka u istom vlasništvu zaduženih za preodgoj tvrdoglavog naroda i zatiranje njegovog, stoljećima očuvanog identiteta.

U muzeju živih fosila ni kulturni život ne bi bio zanemaren. Voditelj dramskog ansambla "Vinko Sindičić" raskošno smještenog u četvrtom krugu muzeja bio bi, sad već bivši intendant državnog kazališta u Rijeci kojem je često, makar simbolično, mijenjao naziv. Naziv ansambla ne će, jer za to nema potrebe. Kako bi i bilo, kad je tako savršen! U neposrednoj blizini polaznici Centra za usmjereno dramsko obrazovanje "Vili i Urša" marljivo bi uvježbavali bazične glumačke tehnike - hukanje, histerično bacakanje po podu i padanje u nesvijest. Rame uz rame, stajali bi im i razni čelnici, glasnogovornici i aktivisti strukovnih udruženja, poput onih novinara ili pisaca. A ima li što prirodnije nego da ubojicama istine društvo prave ubojice i mučitelji onih ljudi koji su život posvetili borbi za istinu? Zato bismo tu zatekli i profesionalne ubojice, čuvare u kazamatima i druge sadiste u službi One države, a danas, pod stare dane, tek korisnike proračuna Republike Hrvatske.

Muzej bi se mogao pohvaliti i bogatstvom, te raznolikošću medijske scene. Doduše samo brojem i vrstom, jer tonom bi i sadržajem svi k'o jedan puhali u isti rog pod trorogom kapom s petokrakom. Peti bi krug, dakle, nastanjivali kontrolori misli i ispirači mozgova. Bilo bi tu svega, od internet portala i pisanih izdanja novina što bespogovornim služenjem i blaćenjem pomno odabranih meta otplaćuju ciljano im oprošten neplaćeni porez, do televizijskih kuća – jedne javne i isto tako financirane, i dvije "komercijalne". Da bi opsjena bila potpuna, televizijskim kućama sekundirale bi i "komercijalne" agencije za kreiranje javnog mnijenja, a ne njegovo ispitivanje kako se predstavljaju. Istina, osim najstrože kontroliranih medija glas bi ovdje u eter puštao i jedan "nezavisni" - Radio SKOJ 1 pod budnom paskom bivše savjetnice za kulturu bivšeg predsjednika Republike.

Već duboko u utrobi zemlje, u šestom krugu, "nečastivog" ditirambom časte blagoglagoljivi "nezavisni" intelektualci opće prakse, kad zatreba i profesionalni sudski svjedoci, potom razni dežurni sveznadari, obično sveučilišni profesori na fakultetima društvenog usmjerenja. Našao bi se tu i jedan Milorad koji prosvjedujući s žutom vrpcom na rukavu i selotejpom zalijepljenim preko usta uvrijeđeno šmrca i jeca. Tko zna zašto, jer hladno mu ovdje sigurno nije. Društvo mu čine i svakim danom sve nervozniji nadripovjesničari koji krvavo crveno nastoje prikazati ružičastim, ali i svi oni koji koristeći svoj akademski status, zavodljive laži pakiraju u prozirni znanstveni celofan.

U vrelini sedmog kruga, daleko od sunčeve svjetlosti ali sasvim blizu onoj Svjetlonošinoj, našli bi se oni koji su digli ruke za krimogeni zakonski okvir kao i oni koji su ga operativno primijenili – zastupnici saborske većine, ministri i drugi Vladini dužnosnici. K'o prst i nokat s njima je srasla, pa tako i zasluženo dijeli društvo u muzeju, i produžena ruka "pravde" - isljednici koji fabriciraju dokaze i ucjenama navode svjedoke na lažne iskaze, odvjetnici koji potiču svjedoke da svaljuju krivnju na pravednike, konačno i korumpirani sudci-lutci, svi redom slabo vidljivim ali čvrstim nitima vezani uz strukture naslijeđene iz komunizma. Ta je neman ozakonila zlo kao dobro i obrnuto pa od nemila do nedraga sudi najboljim preživjelim hrvatskim sinovima za djela iz vremena ponosa i slave u muci i krvi stvorene države Hrvatske.

Osmi krug je rezerviran za nalogodavce koji - obično iz sjene, iako neki u zadnje vrijeme i obasjani svjetlima reflektora - upravljaju krugovima nižeg rednog broja i određuju smjer i tempo njihovog djelovanja. A matrica tog djelovanja se iz pokoljenja u pokoljenje iznova ponavlja. Za osobnu se korist u službi tuđinca rastaču temelji hrvatske države i društva, ponajprije obitelj, ta temeljna stanica društva. Bešćutno se i s prezirom odnosi prema onima koji su osobnim poniženjem, zdravljem, životom i gubitkom najbližih platili njezino stvaranje. Ovdje je i sjedište kovačnice u kojoj se cijelom narodu "svastika" na čelo utiskuje. U tom žigosanju ističe se jedna mračna prilika koja se svijetu predstavlja s 'maj nejm iz Ranko'. Tu se konačno, hinjenim nemarom, a zapravo planirano i s nasladom, oslabljuje imunitet Hrvatske razaranjem nekad moćnih institucija poput vojske, policije i obavještajne zajednice bez kojih državnost ostaje tek mrtvo slovo na papiru.

Deveti krug ovog "antifašističkog raja" ima religijski karakter. Tamo, naime, u šarmantnoj pozi jedan moderni poganac, ali i samoproglašeni svjetlonosac bljedunjava, gotovo voštana lica, drži vječnu stražu pred bistom kumira, otpravljenom iz istog onog prostora kojeg je i sam morao napustiti tek koji mjesec ranije.

Ipak, u svemu tome nešto fali. Za održavanje ovog zahtjevnog pogona nužna je hrana, a baš nje nedostaje. Naime, nema fašizma kojim se stanari hrane a još je manje hrvatstva koje naprosto obožavaju ... hm ... proždirati. Logično je pretpostaviti kako će u nedostatku tih poslastica na koje su navikli nezajažljivi sladokusci takvog kalibra prionuti kanibalizmu. Senzibilizirani na miris nepoćudnih pojava nanjušit će i diferencirati nedovoljno pravovjerne sustanare, one s mrljama u karijeri, bez obzira na bespogovornu poslušnost koju bi kasnije iskazivali. Prvi bi se na "jelovniku" mogli naći oni "koji su samo otvarali usta" kad su se pjevale nepoćudne pjesme. Neki bi se mogli suočiti i s optužbama za uništavanje narodne imovine u vidu materijalno-tehničkih sredstava kumirove armije. Kako bi se takvi branili, možda i nije tako teško predvidjeti ("Nisam, nisam, nisam ja! Ma kakvih devet, nijedan tenk nisam uništio! Prisilili su me, bježao sam, nisam ja, vjerujte mi, ..., 80%, 50%, ma 100% nisam ..."). A nije sasvim isključeno ni da bi se u dane obilježavanja nekog važnog događaja uslijed pomanjkanja bakalara posluživao svježi baldasar .

Uz živi postav muzej bi imao i svoj klasični odjel u kojem bi bila prezentirana i ostavština, svojevrsna bilanca rezultata vladavine vrednota, stanja duha i svijesti koji bi živi postav tako plastično dočaravao. Našlo bi se tu predmeta iz idiličnog života diktatora bonvivana koje su mu za brojnih putovanja darovali kolege - imitatori diljem zemaljske kugle, od tradicionalnih rukotvorina, preko kompleta porculanskih servisa sve do sasvim neobičnih predmeta iz zabačenih kutaka svijeta. Jedan od takvih zacijelo je polirana slonova kljova koju je jedan "zver" (koji se na kljovu potpisao kao Mobutu) kao trofej poklonio svom uzoru, "zveru nad zverovima". Potonjeg je upravo tim riječima istančanom preciznošću okarakterizirao odvažni pjesnik tek što se "nasmiješeni" diktator trajno "ućutao".

Iznenada, idila prestaje. Put posjetitelja vodi u prostor u kojem se jeza može doslovno opipati. Izmjenjuju se ovdje sprave za torturu široko primjenjivane u mučilištima u Staroj i na Golom, fotografije neugodnih prizora - smrskanih lubanja sjekirama i koječim drugim, masovnih grobnica ljudi živih zazidanih u rudarsko okno, bačenih u jame ili tenkovske rovove - potom pletenice djevojaka ubijenih na pragu punoljetnosti, križić čvrsto stisnut u rukama umirućih mladića iste dobi, krunice, satovi, kopče, vjenčani prsteni i brojni drugi osobni predmeti koji su pripadali onima koji su morali biti žrtvovani "molohu" da bi njegova satrapija mogla živjeti. Postav ne bi bio uskraćen ni za priznanja neposrednih počinitelja, ali ni za dokumente iz kojih je vidljivo tko je poticao na masovni zločin u miru, kao i one koji svjedoče kako se naredbodavci i poticatelji vlastitim nedjelima hvale. A bome ni za svjedočenja i dokumente koji opisuju maliciozne tehnike prikrivanja zločina od strane djece i unuka zločinaca, ali i njihova izrugivanja žrtvama i tjeranja na kolektivni zaborav. Konačno, svoje bi mjesto ovdje našli i razni maligni "Lexovi", ali i prikazi posljedica njihovih primjena na nebrojene pojedinačne ljudske sudbine, ali i na narod u cjelini...

Uzme li se sve navedeno u obzir, teško se oteti dojmu kako bi ovom zdanju savršeno pristajao samo jedan naziv, naziv vidljiv posjetiteljima na ulazu i potpuno im razumljiv tek nakon izlaska iz njega, a nevidljiv i jednostavno neshvatljiv njegovim živim izlošcima - MUZEJ KOMUNISTIČKOG UŽASA!

 

Grgur S.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.