Nekadašnji automobilistički as i Račanova zvijezda kontrovernih privatizacija Goran Štrok autor je pisma kojim, vjerovali ili ne, ovih dana poziva svoje "obeshrabrene antifašističke suborce" na NNOB (Novu narodno-oslobodilačku borbu) "protiv neofašista i neoustaša u Hrvatskoj".

Bez obzira što SOA u svom godišnjem javnom izvješću tvrdi da su huliganizam unutar navijačkih skupina i jačanje četničkih elemenata u Republici Hrvatskoj jedini oblici ekstremizma kojih ima u današnjoj Hrvatskoj, sin partizanskog generala Izidora Štroka, sa svoje britanske adrese najavljuje "novu narodno-oslobodilačku borbu". Upravo s tim ciljem uz pismo prilaže “antifašističku povelju i pristupnicu” te naravno – uplatnicu.

No, kako bi sagledali o čemu se zapravo radi, potrebno je u osnovnim crticama pojasniti tko je zapravo Goran Štrok, i još važnije, čiji je on sin.

Sin "španjolskog borca" i načelnika XII. uprave SSNO-a

Naime, otac "revolucionara" Gorana je Izidor Štrok, nekadašnji jugoslavenski general i svojevremeno načelnik XII. uprave, jedan od upravitelja posebnih fondova iz kojih se financirao i KOS JNA, koji je zajedno s UDBA-om bio ključna represivna kralježnica komunističke partije i nesvrstane Jugoslavije. Kao načelnik posebnih fondova JNA-e, i osoba samostalno nadležna glede prodaje naoružanja državama, revolucionarnim pokretima i terorističkim organizacijama iz trećeg svijeta, u opisu poslova generala Štroka bila je i prodaja bojnih otrova čiju je proizvodnju nekadašnja JNA, uz pomoć jugoslavenski znanstvenika, bila usvojila.

Pojednostavljeno kazano, general Štrok je odlučivao i upravljao tolikim novcem i utjecajem kakvog si ni danas najutjecajniji svjetski milijarderi ne mogu zamisliti. Njegovo ime dovodi se u kontekst s kontrolom šverca zlata i srebra, ali i bakra, proizvedenog u rudniku Bor u Srbiji, te izvozom olova, čije je najpoznatije nalazište bio rudnik Trepča kod Kosovske Mitrovice.

Bolje upućeni u prilike u nekadašnjoj JNA tvrde da je tzv. XII. uprava tadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu SFRJ, na čelu sa generalom Štrokom, nadgledala i šverc opijuma i heroina čija je distribucija navodno išla preko farmaceutske tvrtke “Alkaloid” u Skopju. Upravo ime Izidora Štroka u dobro obavještajnim krugovima spominje se i u kontekstu iznošenje Seusovog blaga iz Hrvatske. Riječ je o srebrenom posuđu iz doba kasne antike, iskopanom u okolici Barbarige, koje su osobe na visokim državnim, vojnim i diplomatskim dužnostima u bivšoj državi ilegalno iznijele u inozemstvo. Blago je zaplijenjeno u Švicarskoj 1981., a kako je cijela afera politički zataškana, počinitelji nikad nisu otkriveni.

Nedvojbeno, aktivnosti Izidora Štroka jasan su pokazatelj postupaka najviših partijskih, vojnih, obavještajnih i diplomatskih dužnosnika jugoslavenskog komunističkog sustava, već viđenih na primjeru izvlačenja novca iz INA-e i drugih jugoslavenskih državnih tvrtki, o čemu se pred zemaljskim sudom u Munchenu, ali i u nekim drugim istragama, malo po malo slaže mozaik.

Sina čekalo bogatstvo

Goran Štrok, rođen je 1947. u Zagrebu, kao sin «narodnog heroja», Izidora Štroka, rodom iz Podgore kod Krapine, predratnog člana KPJ i «španjolskog dobrovoljca. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu te se kratko nakon završetka studija zaposlio u vanjsko-trgovačkom sektoru u poduzeću «Velebit», koje se također spominje kao jedan od servisa preko koga su jugoslavenske tajne službe izvlačile novac iz tadašnje države.

Dostupni pokazatelji vezani za životopis Gorana Štroka kazuju da je on kao tadašnji automobilistički as odselio u London 1977. kako bi tamo nastavio športsku karijeru. Oni drugi, javnosti još nedovoljno poznati izvori tvrde nešto drugačije od toga. Sudeći prema tim izvorima, razlozi odlaska Gorana Štroka u London identični su razlozima zbog kojih je u britansku prijestolnicu odselio i Vanja Špiljak, sin nekadašnjeg jugoslavenskog komunističkog prvaka Mike Špiljaka, čije se ime sve otvorenije spominje kao nalogodavca u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića. I jedan i drugi, čini se, u inozemstvo su otišli upravljati novcima, preko poreznih oaza, izvučenim iz bivše Jugoslavije

U Londonu se Goran Štrok bavio raznim posredničkim poslovima, a u jednoj se fazi specijalizirao za upravljanje i osiguravanje naftnih platformi.

Osobe bliske Goranu Štroku u nekoliko su navrata izjavile da je u trenucima dolaska u London, 1977. godine, tadašnjeg jugoslavenskog automobilističkog asa na nekoliko tajnih računa dočekalo milijardu dolara, koje mu je “mukotrpnim” radom navodno priskrbio njegov otac.

Inače, Goran Štrok je, prema javno dostupnom iskazu Radenka Radojčića, dugogodišnji suradnik UDB-e i KOS-a, blisko povezan s Mikom i Vanjom Špiljak, Aleksandrom Mišom Brozom, Vinkom Sindičićem, Slavkom Malobabićem kao i nizom osoba čija se imena spominju u kontekstu KOS-ovih operacija Labrador i Opera.

Početkom 90-ih godina, Štrok junior se vraća u Hrvatsku te se okušava i u novinskom biznisu, U Zagrebu je tada pokrenuo dnevne novine Zapad. Naknadno upitan o tom projektu, rekao je: «Htio sam nešto pokrenuti u svojoj domovini. Dotad sam stvari promatrao s distance.»

Prema vlastitim riječima, Štrok je u «novinski biznis» ušao s Perom Zlatarom, inače poznatim zagrebačko-beogradskim novinarom čije se ime, sudeći prema Radončićevim navodina, također nalazi na više popisa nekadašnjih suradnika jugoslavenskih tajnih službi.

Štrok kao Linić-Račanov hotelijer

Sredinom 90-ih godina Štrok se odlučio za investicije u hrvatsko hotelijerstvo; najprije je kupio hotel „Bonavia“ u Rijeci, a špekuliralo se da je to napravio u dogovoru s prijateljem Slavkom Linićem.

Njihova povezanost ponovno je javno aktualizirana 2000. godine kad je Goran Štrok, unatoč oštrom protivljenju Račanove ministrice turizma Pave Rusković Župan, prilično jeftino – za svega 1,2 milijuna njemačkih maraka kupio dubrovački hotel Excelsior. Slavko Linić je tu kontroverznu odluku Račanove Vlade, kojoj je bio potpredsjednik, pravdao riječima: „Financijska ponuda nije najvažniji kriterij.“

Nakon toga, Štrok je kupio još nekoliko dubrovačkih hotela i udružio ih u grupaciju „Jadranski luksuzni hoteli“.

Godine 2006. na velika vrata u tadašnju Štrokovu hotelijersku grupaciju dolazi Rade Vuk Malobabić, mlađahni "biznismen" iz Banja Luke i sin Slavka Malobabića, prijeratnog Račanovog tajnika i osobe koju Radenko Radojčić vrlo često spominje u svome iskazu.

"Poslovni dnevnik" Malobabićevo je imenovanje generalnim direktorom Štrokovog hotela Bellevuea, popratio s nekoliko podataka iz njegova životopisa.

"Rade Malobabić rođen je 1976. godine u Zagrebu i pripada novoj generaciji mladih menadžera u grupaciji Jadranski luksuzni hoteli koji su se školovali na prestižnim hotelijerskim institutima i s međunarodnim iskustvom u hotelijerstvu», naveo je tada Poslovni dnevnik uz prešućivanje razloga zbog kojih je obitelj Malobabić uopće 1991. preselila u Banja Luku.

No, zbog nakupljenih milijunskih dugova ili zbog partijske odluke, Štrok je sve to bogatstvo, za znatno višu cijenu, prodao obitelji Lukšić iz Čilea 2011. i ponovo odselio iz Hrvatske. Zanimljivo je istaknuti da se dolaskom Zorana Milanovića na vlast, Goran Štrok vratio u Hrvatsku, a za medije je izjavio da je s tadašnjim premijerom i aktualnim predsjednikom SDP-a dobar i blizak prijatelj.

Što želi postići pozivom na "Novu narodno-oslobodilačku borbu"?

Analizirajući dostupne informacije o međunarodnim istragama koje se vode protiv ostataka komunističke mreže i njihovom sudjelovanju u međunarodnom pranju novca i švercu, prilično je lako zaključiti zašto se ovim svojevrsnim pozivom na revoluciju, Štrok obraća svojim istomišljenicima, odnosno "subraći antifašistima".

Naime, uskoro slijedi presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću, koja će biti presuda ne samo ključnim izvršiteljima jugoslavenskog velikodržavnog terora nego i nalogodavcima - Savezu komunista Jugoslavije i njihovoj republičkoj sekciji u SR Hrvatskoj.

Već je u javnost izašlo svjedočenje prema kojemu je Mika Špiljak nalogodavac Đurekovićeva ubojstva, a cijeli će se kriminalni čvor uskoro početi raspetljavati. Krenut će i nove istrage koje će pokušati rasvjetliti i detalje vezane za pranje novca i malverzacije u iznosima teškim milijardama dolara do raznih ubojstava i smaknuća u zemlji i inozemstvu. U tim novonastalim okolnostim za njih neće biti mjesta nigdje u Europi, osim možda u Velikoj Britaniji koja uskoro više neće biti članica EU-a.

Stoga, Goran Štrok i njegovi istomišljenici, igrajući na kartu "antifašizma", pokušavaju pogodovati povratku Zorana Milanovića na vlast, nadajući se kako će u tom slučaju arhivi ostati zatvoreni a informacije o njihovoj prošlosti, i prošlosti njihovih bioloških i obiteljskih otaca, nedostupne istražiteljima i hrvatskoj javnosti.

Čini se da je ovo Štrokovo pismo, upućeno "antifašističkim suborcima", a pročitate li popis, shvatit ćete da su to osobe sa znatnim utjecajem u hrvatskom društvu, zapravo jedan „preemptive strike“ kako bi drugovi i drugarice bili spremni dignuti galamu o "fašistima i ustašama" nakon sve izvjesnijeg skorašnjeg Štrokovog uhićenja, koje se nužno očekuje nakon presude Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj. Jer, koliko god USKOK-om i MUP-om upravljali partijski podobnici, ne će se moći oglušiti na izravne učinke ne hrvatskog, već pravosudnog sustava u drugim državama Europske unije.

U tom smislu treba tumačiti i uplatnicu za financiranje borbe protiv „ustaštva i fašizma“, što se u određenim krugovima već tumači kao financiranje SDP-ove kampanje ali i kampanje za izlazak Hrvatske iz Europske unije, čime bi izvan snage bio stavljen i europski uhidbeni nalog zahvaljujući kojemu se i Josip Perković našao pred porotom Zemaljskog suda u Munchenu. Vjerujući kako će na taj način izbjeći uhićenje, automatsku plijenidbu imovine, čega se drugovi „prvoborci“ najviše boje i na koncu aktiviranja europskog uhidbenog naloga, Goran Štrok je očito odlučio pokrenuti revoluciju, što bi nadležne institucije svakako trebale uzeti u obzir i preventivno djelovati.

Opet treba napomenuti, upravo zbog ovih razloga je Zoran Milanović svojevremeno najavio "pakao" koji se, putem djelovanja medija i nevladinog sektora, pokušao preslikati na ulice. Upravo zbog ovih razloga je SDP ustrajavao na izborima prije objave presude Mustaću i Perkoviću zakazane za 27. srpnja, jer su predvidjeli koliko to može biti pogubno za njih kao pravne slijednike SKH i nasljednike kompletne partijske imovine. S istim ciljem uslijedili su i potezi odvjetnika Ante Nobila koji je iznenada napustio strategiju zagovaranja Perkovićeve obrane šutnjom i sve podredio lobiranjima da svog klijenta Josipa Perkovića privoli na davanje iskaza u čemu mnogi vide grozničave pokušaje prolongiranja presude za konac rujna ili početak listopada, odnosno za razdoblje nakon izbora. Upravo iz ovih razloga u djelu hrvatske javnosti u posljednje se vrijeme pokušava progurati teza o pokretanju inicijative za izlazak Hrvatske iz EU, po uzoru na Veliku Britaniju u kojoj, ako je suditi po rezultatima Brexita, uskoro neće vrjediti europski uhidbeni nalog.

Sagledavajući cijelu ovu stvar oko Gorana Stroka, čini se važnim napomenuti da Milanovićev prijatelj i Linić-Račanova zvijezda kontroverznih privatizacija kao savjetnika i direktora ima najkorumpiranijeg britanskog lorda, Lord Taylor of Blackburn, koji je zastupnik u britanskom Gornjem domu (House of Lords), o kojemu se ovih dana puno govori i piše u britanskim medijima. Na račun lorda Taylora mogu se naime čuti ozbiljne optužbe poput onih za primanje stotina tisuća funti kako bi "pogurao" neka projekte svojih "klijenata".

Uhićenje tajkuna koje je stvorio jugoslavenski komunistički režim, također za sobom povlači i rasvjetljavanje načina funkcioniranja tog sustava ali i pitanje imovine i novca. Poziv Gorana Štroka na "Novu narodno-oslobodilačku borbu" uperenu "protiv neofašista i neoustaša u Hrvatskoj", dakako, može se protumačiti jedino i isključivo kao otvoreni poziv na građanski rat i zaštitu kriminalnih interesa uskog partijskog kruga o čemu bi institucija sustava i te kako morale povesti računa.

 

Mila Marušić