Unutarpartijski će izbori iznjedriti novog vođu pravno-političkog slijednika SKJ. Izgledno je da će to biti Davor Bernardić – koji na taj položaj dolazi s 36 godina, dakle čak je mlađi no kad je 2007. godine Zoran Milanović preuzeo SDP s 41 godinom.

To dokazuje samo kontinuitet komunističke politike: “veterani” poput Bude Lončara, Steve Mesića i Jože Manolića ostaju nalogodavci i rukovoditelji, a javnosti se predstavljaju pomladci. Osim toga, odabir Bernardića, kojeg podupiru provjereni boljševici poput Zlatka Komadine i Rajka Ostojića, pokazuje da je ipak projugoslavenska struja u SDP-u nadjačava srbijansku, što je neznatna razlika, jer je jugoslavenstvo samo najprihvatljiviji oblik velikosrbstva, a to pak, hrvatski komunisti nisu htjeli, ili nisu mogli, spoznati.

Što nam to govori o Toninu Piculi, čija se pobjeda iščekivala i najavljivala od strane partijskih (a to znači ogromne većine) medija, a nije ušao ni u drugi krug?

Prvo, Picula je kao predstavnik briselske politike u Hrvatskoj nepotreban, jer je predsjednik vlade Plenković već na vlasti, stoga Europska unija i SAD nemaju potrebe za nekim tko bi zastupao njihove interese.

Drugo, Picula je, dugogodišnjim izbivanjem iz Hrvatske okaljan “zapadnim” vrijednostima: kapitalizmom, stranačkim pluralizmom, vladavinom prava i dalje redom, stoga nije po mjeri Partije, odnosno Beograda i Moskve. Ukoliko bi netko sad ustvrdio da je SDP, za razliku od HDZ-a, imala prave izbore, to bi značilo pretpostavljati formu sadržaju – jer bolje imati (jedinog) kandidata nekomunista nego sedam kandidata neokomunista. Ipak, da se cijelo vrijeme vanjske silnice petljaju u hrvatsku unutarnju politiku pokazuje i činjenica, koju svi zaboravljaju, da je glavni SDP-ov čovjek, odmah iza Zorana Milanovića, bio Neven Mimica, koji je obnašao dužnost povjerenika Europske komisije za za zaštitu potrošača, a sad je povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj. Mimica je početkom 2012. otišao u Europsku komisiju, a Milanović je ostavljen bez nadzora. Trenutak kad je pukla partijsko-briselska ljubav je dobro znani “lex Perković” i ostalo je povijest.

Dakle, Picula je otpao jer vanjske interesne skupine za njim nemaju potrebe. S druge strane, Ranko Ostojić, kao protukandidat Bernardiću u drugom krugu, nema previše izgleda iz jednostavnog razloga; to bi značilo otvoreni preobražaj Partije u inačicu Šešeljeve Srpske radikalne stranke. Iako bi Ostojićeva pobjeda bila za Hrvatsku najbolje rješenje, jer bi time pravni slijednik SKJ prestao postojati, to nije bilo moguće, budući je komunistički “modus operandi” laž, obmana i prijevara. Ostojićeva pobjeda bila bi jasna poruka Hrvatima; kao ministar unutarnjih poslova slao je policiju na invalide, pa čak je i odgovoran za smrt jednog branitelja, a uputio se i u umjetničke vode kad je naredio crtanje svastike na Poljudu te u potpunosti posrbio policijske kadrove, a da njegovu ulogu u uhićenju generala Ante Gotovine i ne spominjemo. Ranko Ostojić je zapravo reinkarnacija Aleksandra Rankovića; oboje srbijanski milicajci, neotesani, brutalni i primitivni. A ne treba ni smetnuti s uma da postoji mnogo hrvatskih komunista, koji jugoslavenstvo pretpostavljaju svakoj narodnosti, pa tako i srpskoj.

Naposljetku, treba kazati i nekoliko riječi o novom, izglednom, mladom šefu starih partijaca. Bernardić je primjer svjetonazorske zadojenosti, odnosno predstavlja ideološku abominaciju. Jer, treba razumjeti sve one suradnike raznih jugoslavenskih službi te pripadnike komiteta i inih jugoslavenskih tijela; oni su dobro živjeli (na tuđoj nesreći) u jednopartijskoj državnoj tvorevini stoga ne čudi da čeznu za tim vremenima.

Treba naravno razumijeti i sve Srbe koji su bili povlašteni “nebeski” narod u zemlji koja se prostirala "od Vardara pa do Triglava", no kako razumjeti čovjeka, rođenog 1980. godine, koji nije kušao ni omirisao te otvorevine, a zagovara boljševičke ideje? Kako razumijeti čovjeka u finom odijelu, s dobrim automobilom koji boravi u zaista europskom Zagrebu, a protiv je promjene imena trga J.B. Tita? No dobro je u svakom smislu, jer će Bernardićev dolazak na čelo Partije biti pomak unaprijed, kad se uzme u obzir tko je sve mogao doći, ali se tu i očituje tužna hrvatska politička zbilja – bivamo zadovoljni kad se dogodi manje od dva ili više zala…

Dugo će Hrvatska čekati na svoju ljevicu, dok sve ljude koji okusiše Jugoslavije vrijeme ne pregazi, a sudeći po mlađim naraštajima i dulje.

          

Josip Gajski

Share
0