Twerkanje Dodikovog pijanista Ive Josipovića

Hrvatska politička i javna scena prepuna je ekshibicionista, hipohondra, voajera, foliranata, pokvarenjaka, prevrtljivaca, smutljivaca, karijerista, mediokriteta, muftadžija, blefera, beskičmenjaka, ulizica, kameleona, luđaka, imbecila, diletanata ...a ima tu bogme podosta i kriminalaca, svodnika, lopova, vucibatina, bitangi, kamatara, polusvijeta svih fela...ako sam koju pasminu preskočio nije bilo namjerno, časna riječ – nek' pripadnici čopora ne zamjere.

Najmanje je, čini se, onih poštenih, dobronamjernih, hrabrih, časnih i pametnih koji su pripravni raditi za opći interes, moralno, čestito i držeći se etičkih normi. Ili je barem moja percepcija takva – dopuštam da sam zastranio i da nisam u pravu i iskreno...jako, jako bih volio da griješim.

„Toga ima svugdje“ – reći će mnogi. I ja ću se odmah složiti s time. U potpunosti i bez dvojbe. Točno. Manje-više, toga ima i u SAD-u, Engleskoj, Njemačkoj, Danskoj, Norveškoj, Australiji...Kanadi, na Malti...u Africi, Aziji...u svim zemljama i na svih 5-6 ili 7 kontinenata (koliko li ih već ima), susjede da ne spominjemo. Samo što mene ipak najviše zanima ono što se događa u Hrvatskoj u kojoj živim; koliko god to možda (s kozmopolitske i apatridske točke gledišta) izgledalo „konzervativno“,“zaostalo“, „uskogrudo“, „ognjištarski“, „talibanski“, „ksenofobično“ i sl. – nedostaje li još koja etiketa, nek slobodno dodaju oni koji se time bave, dapače.

Promatrajući ovako sa strane taj opskurni cirkus koji me okružuje i koji, htio ja to sebi (i drugima) priznati ili ne utječe i na moj život nasušni i svagdanji, kao i svaki drugi prosječni građanin, nastojim proniknuti u njegov pokretački mehanizam.

Pokušavam analizirati stranke, pojedince, formalne i neformalne skupine, udruge, „nezavisne“ i zavisne intelektualce i proniknuti u njihovu ideologiju, svjetonazor, pa čak i mentalni sklop, ne bih li tako dokučio razloge zbog koji se ponašaju ovako ili onako. I nije to lako, a i kako bi moglo biti, kad se šljama toliko nakupilo da bi se svi ostali koji su se našli izvan tog kruga – ili barem misle da jesu, poput mene – morali baviti time 24 sata dnevno, ne radeći ništa drugo. I onda čovjek htio-ne htio pravi selekciju i iz mase primjeraka izdvaja one za koje mu se čini da nose najveći dio zajedničkih osobina skupine kojoj pripadaju (sjećate se, sličnu metodu primjenjivao je Darwin proučavajući podrijetlo vrsta – samo što je on te jedinke promatrao s prirodoslovnog i biološkog aspekta, a ovdje je stvar daleko složenija).

Naravno da uvijek postoji mogućnost pogrješke i s time se svatko tko se upušta u ovako rizičan pothvat mora unaprijed pomiriti. Unatoč svemu, nastavljam, dakako, u mjeri u kojoj sam to kao nesavršen stvor, sa svim svojim manama, ograničenjima, zabludama i neminovnim naslijeđenim teretom predrasuda u stanju, javno i otvoreno, pa kud puklo.

Postoji jedna, čini mi se, sasvim umjesna i primjerena usporedba kad je riječ o pojavama koje se ne mogu racionalno objasniti niti zdravorazumski i logički shvatiti, odnosno, kad one unatoč svim našim nastojanjima da proniknemo u njihov mehanizam i odgonetnemo zakonitosti kojima su uvjetovane, tvrdoglavo odolijevaju svim analizama...a to je teatar apsurda – pri čemu, naravno, ne mislim na onaj pokret unutar kazališta, djelomice i književnosti iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, nego na naš, domaći, svakodnevni, ovozemaljski teatar apsurda od kojega je većini nas već odavno pozlilo.

I nema tu kraja ni konca i koliko god vikali „Zaustavite Zemlju silazim...“ vrteška nastavlja dalje, a tko preživi pričat će kako je bilo.

U tom životnom teatru apsurda okrenuto je sve naglavce – pa ono što bi u svakodnevnim „normalnim“ okolnostima bilo logično ovdje nije, i obrnuto.

I kako onda uopće pokušati razumjeti ono što se u njemu (tom teatru apsurda, odnosno cirkusu) događa?

Nikako – ako se i sami ne umočimo u kaljugu i ne prihvatimo pravila igre.

Pa da pokušamo. I to na primjeru bivšeg predsjednika Republike Hrvatske, kojega mnogi „od milja“ zovu „Dodikov pijanist“, „Lignja“, „Lignjun“ – ili kako sve već ne (varijanti ima više, narod je narod, zar ne?). On se evo opet, upravo ovih dana svojim twerkanjem (brzopotezno, kao i u nekim drugim slučajevima) ni kriv ni dužan, poput nekog „slučajnog junaka“ iz našeg teatra apsurda preselio na naslovnice tiska i portala.

Taj lik, dakle, opet twerka (ovo nemojte doslovno shvatiti – kao mrdanje ili trešnju guzom, nego u alegoričnom – prenesenom značenju, što će biti objašnjeno usput).

A zašto twerka?

Zato što bi se bez toga utopio u svojoj anonimnosti, bezličnosti i ništavilu. Ostao bi tamo gdje ustvari po svemu spada. No, budući da bi to za njega (s obzirom na ambicije) bilo mnogo gore od obične biološke smrti – pogotovu od kad je osjetio slast stolovanja na Pantovčaku (i tu sinekuru izgubio bez nade da će je ikad više povratiti), ostaje mu samo to: twerkanje.

A ima li publike? „Klika“ li tko na twerkanje?

Jašta! Barem sudeći (kako već rekoh) po tomu kako mnogi portali „vrište“ na njegove twerk-seanse koje nam svako malo upriliči. Radi on to, radi, javno i bez srama, a kako i ne bi kad je sram za njega čista apstrakcija i metafizika u koju kao agnostik materijalističke provenijencije očito ne vjeruje.

Od Sarajeva preko Banja Luke i Jeruzalema do braniteljskog šatora

Postoje individue ispražnjene od svakog sadržaja, bezlični tipovi koji imaju manjak sposobnosti i višak ambicija, a karijera i materijalni probici su jedino što ih zanima.

Oni obično navlače krinku finih i uglađenih gentlemena, a iza te fasade krije se ostrašćenost, osvetoljubivost, beskrupuloznost i dvoličnost. Takvi su u stanju radi vlastitog interesa i nezdravih ambicija učiniti sve, pa i tračati i opanjkavati vlastitu zemlju i narod i još usput se praviti nevješti i tvrditi kako je to ustvari korisno za sve nas!?

Evo kako to, na nekoliko primjera, izgleda u praksi.

U Sarajevu je 14. travnja 2010. godine, predsjednik Republike Hrvatske dr Ivo Josipović, kao gost, u službenom posjetu Bosni i Hercegovini, u Parlamentarnoj skupštini B i H, na jedan perfidan, sraman i nedostojan način oblatio državu koju predstavlja i svoga prethodnika – prvoga hrvatskog predsjednika dr Franju Tuđmana i na zgražanje svih normalnih ljudi zdrave pameti izjavio:

„Ostajem pri žaljenju zbog pogrešne politike koja je doprinijela stradanju u BiH, a doprinijela je stradanju i hrvatskog naroda. Da je ta politika išta vrijedila, broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen. Ja sam siguran da dolazi vrijeme da će izabrani politički predstavnici svih naroda priznati pogreške koje su bile, a one nisu bile samo jednoga naroda i jedne države već KONGLOMERAT LOŠIH POLITIKA koje su zemlje s područja bivše Jugoslavije uvele u krvavi rat.” (Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Antihrvatska_propaganda_i_Domovinski_rat; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.08.2017.)

Samo 9 dana poslije ove blamaže i skandala u Sarajevu (23. travnja), tadašnji predsjednik SDA, Sulejman Tihić, u Zagrebu je poslije zajedničkog sastanka njegove stranke s HDZ-om, rekao: „U najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini bi bilo i gore i teže da nije bilo Republike Hrvatske koja je prihvatila izbjeglice, pomagala im, a i dijelovi zemlje oslobođeni su na temelju sporazuma Izetbegović-Tuđman.“ (Izvor: https://www.vecernji.hr/vijesti/tihic-bih-bi-u-ratu-jos-gore-prosla-da-nije-bilo-pomoci-hrvatske-130714; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.08.2017.)

Tihić nije slučajno ovo izgovorio baš tada i u glavnom gradu Republike Hrvatske. Očito je kako ipak nije mogao prijeći preko perfidnih laži i izvrtanja istine u režiji Ive Josipovića koji je s čelne pozicije u državi vlastitu zemlju proglasio agresorom i amnestirao velikosrpsku agresiju!?

Naravno da se bezlični kameleon i destruktivac u narodu inače poznat i kao Lignjun (koji je svim silama nastavio urušavanje Hrvatske i srozavanje institucije predsjednika države što ga je štetočina Stjepan Mesić provodio u dva prethodna mandata) nije ni zacrvenio zbog onoga što je lupetao u Sarajevu, a uskoro je bilo jasno i zašto.

Slijedio je njegov idilični posjet GENOCIDNOJ TVOREVINI („republici srpskoj“) kojoj kao predsjednik Republike Hrvatske dolazi u pohode već 3 mjeseca po stupanju na tu dužnost (krajem svibnja 2010.) pokušavajući pomoći Dodiku i njegovoj guberniji da skinu sa sebe krivnju, izađu iz međunarodne izolacije i operu do ramena krvave ruke i usput ispunjavajući svoju zadaću „strateškog pozicioniranja Hrvatske na Zapadnom Balkanu“. On prolazi ulicama Banja Luke „srdačno pozdravljen od građana“ (kako i ne bi kad je mjesec i pol dana prije toga u Sarajevu javno amnestirao od grijeha upravo njih koji su izvršili genocid i etnički očistili polovicu B i H), a Dodiku i društvu u prepunoj dvorani „vlade 'republike srpske'“ na pijaninu svira Oliverov hit „Moj galebe“, na opću radost i ushićenje nazočnih. Nije poznato s kakvim je emocijama ovo muziciranje i feštu u Banja Luci dočekalo onih 200 tisuća Hrvata protjeranih s područja „republike srpske“ (od kojih se gotovo nijedan nije vratio u svoj dom do dana današnjeg). Nakon što je izrekao hvalospjeve svome pijanistu vezano za „vrlo uspješan prijateljski posjet“, opskurni Milorad Dodik (kojega u širokom luku i dan-danas zaobilazi svatko tko imalo drži do sebe), pobrinuo se da Lignjun ekspresno bude proglašen „čovjekom godine“ u njegovim „Nezavisnim novinama“ – što je ovome, koliko je poznato, jedino „međunarodno“ priznanje što ga je dobio kao „državnik“ u svojoj bezličnoj i gafovima i aferama ispunjenoj (jedno-mandatnoj) predsjedničkoj karijeri.

No, ako je tko pomislio da je tu kraj nepodopštinama kameleona i smutljivca Ive Josipovića, vara se.

U izraelskom je Knessetu (u veljači 2012.) bez trunke srama klevetao Hrvatsku, a hvalio sebe i svoga tatu. Naime, svojim se domaćinima požalio kako u Hrvatskoj još uvijek živi ustaška guja „koja je oslabljena, ali je još uvijek tu“ i dakako, nije propustio pohvaliti se da je on „sin Titovog partizana“ – a „antifašizam“ se, kako je dobro poznato, nasljeđuje poput krvne grupa i (u ovom slučaju) prelazi s oca na sina putem genetskog koda, tako da se oni u Knessetu nisu ni morali pitati kojeg je opredjeljenja i kakvog ideološkog backgrounda njihov gost. Naravno, dr Franjo Tuđman, Andrija Hebrang, Ivo Lola Ribar, Marko Orešković, Većeslav Holjevac, Vladimir Nazor, Dobriša Cesarić i brojni drugi hrvatski antifašisti nisu vrijedni spomena u odnosu na Dodikovog pijanista koji je sve te osobitosti u prirodnom genetskom slijedu poprimio od svoga uvaženog tateka – „prvoborčeka“ za kojega se nikad ne bi ni čulo ni znalo da nije kontroverzi koje prate njegov partizanski ratni put i medijski prepoznatljivog nasljednika „s karizmom smrznute lignje“ – kako zgodno reče jedan (lijevo-liberalni) novinar pokušavajući definirati image (tada predsjedničkog kandidata) dr Ive Josipovića (u finišu njegove izborne kampanje za prvi i jedini predsjednički mandat).

I da ne zaboravimo.

Njegov posjet Knessetu imao je i jednu sasvim pragmatičnu dimenziju. On je tamo, naime, zavapio, da se „obeštete sve žrtve Holokausta“ u Hrvatskoj, odnosno, da se Židovima vrati sva imovina koja im je oduzeta u vrijeme NDH, računajući na kratko pamćenje Izraelaca koji bi (valjda) trebali zaboraviti kako je i Partija Ivinog tateka (i „Titovog partizana“) također nemilice otimala tu imovinu, ne samo Židovima, nego i Hrvatima, Nijemcima, Česima i drugima, dakle, svima koji su je imali – redom. I naravno, Partija je uglavnom pobila bivše vlasnike, dok su (preživjeli) Židovi morali čak komunističkim vlastima Titove Jugoslavije potpisati da se svega što je oduzeto „odriču u korist DFJ/FNRJ“ i to tako da ni njihovi potomci ne mogu više steći pravo na povrat iste niti bilo kakvo obeštećenje.

Znanstvenica, povjesničarka s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr sc Naida Mihal Brandl (docent na Odsjeku za hungarologiju, turkologiju i judaistiku), upravo je na tu temu napisala svoju doktorsku disertaciju, o čemu su ima nešto više od godinu dana (sramežljivo i usput) izvijestili čak i neki od hrvatskih medija (primjerice, jedan „desni“ portal: http://direktno.hr/direkt/povijesni-kontekst-kako-se-i-kada-oduzimala-zidovska-imovina-44850/). Uz dopuštenje autorice, možda bi bilo zgodno primjerak njezine disertacije proslijediti u Knesset? Tek toliko da ljudi dobiju kompletnu sliku o „Titovim partizanima“.

„Ustaška guja“ ovdje je očito bila u funkciji maskiranja tih notornih činjenica, jer za naše „antife“ zadržavanje imovine (prije svega luksuznih kuća i stanova) koju su njihovi tateki, dedeki, stričeki, ujčeki i ostala rodbina – komunisti i „prvoborčeki“ oteli od pobijenih i protjeranih „narodnih neprijatelja“ u vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata, pitanje je života i smrti i cilj vrijedan svega, pa i blaćenja vlastite države. Oni je ionako nikad nisu željeli niti se mire s njezinim postojanjem.

Tako bi ovaj, a i većina drugih twerkova koje „sin Titovog partizana“ s vremena na vrijeme pušta u medijski prostor, trebali pokriti i potisnuti iz sjećanja (i medija! – što je jako važno) istinu masovnim zločinima, teroru, represiji, pljački i otimačini što su ih „antifašisti“ na koje se poziva i za čiju se bolju prošlost bore on i njegove pristaše počinili u mračnim godinama beščašća, kad se nije smjelo slobodno niti govoriti, pisati i misliti, a kamo li što drugo.

Dodikov pijanist (ili ako vam je draže „sin Titovog partizana“) ostat će zapamćen i po nenajavljenom upadu u šator branitelja – stopostotnih invalida Domovinskog rata, petog dana njihova prosvjeda pred Savskom 66 u Zagrebu, u večernjim satima (24. listopada 2014.). Točnije, ostat će zapamćena njegova blijeda i zbunjena baby-face koja je bila posve u neskladu s ambijentom i gotovo nalik nekom bizarnom nadrealnom performansu, posebice uzme li se u obzir tragikomičan pokušaj dokazivanja vlastite „ljubavi prema Hrvatskoj“ („Nemojte molim Vas tako...da se čak govori da netko ne voli Domovinu...“ – tako ili nešto slično – pišem po sjećanju – bubnu tada on...i ostade živ).

Dakle, ako još niste znali, sve ovo na što sam Vas podsjetio u tekstu koji ste upravo pročitali, ustvari je „izraz ljubavi prema Domovini“, jer on je očito „voli“ na svoj način, a sad...što to mnogi od nas ne razumiju...tko nam je kriv!? Ima raznih ljubavi – od platonskih preko sanjarskih, romantičnih, posesivnih, do patoloških, incestuoznih i perverznih, pa i onih s primjenama sado-mazo tehnike...E, sad, koja i kakva je u pitanju u ovom slučaju, stvar je (subjektivne) procjene svakoga od nas.

Ne mogu se sad baviti i svim drugim aspektima opsežne kronologije akcidenata i bizarnosti kojima je obilovala karijera Dodikovog pijanista prije i u vrijeme obnašanja dužnosti predsjednika države (poput: afere ZAMP, one vezano za „hrestomatiju“ što ju je u nekom zagrebačkom parku tajno gurao u torbu srbijanskog veleposlanika – i to slučajno baš u vrijeme dok je bio zadužen za izradu materijala vezano za haaški Sud – , prljave i perfidne kampanje vođene protiv protukandidata na izborima, primitivnih uvreda na račun akademskih građana koji nisu njegovi istomišljenici – što je izašlo na vidjelo samo zahvaljujući tajnoj snimci koju je netko od građana napravio mobitelom i potom objavio u medijima, podržavanja one sramotne, nasilničke, primitivne kampanje protiv prvog općenarodnog referenduma – o braku – kad se otvoreno stavio na stranu manjine, a protiv volje dvije trećine građana Republike Hrvatske čiji je predsjednik tada bio, itd., itd.), jer to bi me odvelo tko zna kud...zato ovdje stajem.

Ako već volite twerk, birajte originalni!

Ustvari, kad sve zbrojim i oduzmem, ono što Dodikov pijanist (Lignja, Lignjun ili „sin Titovog partizana“) govori, za mene stvarno ima taman toliki značaj koliko twerkanja izvjesnih dama – naime, toliko je to ozbiljno, važno, kompetentno i uvjerljivo...ili, ako mi je dopuštena još jedna usporedba po prilici, sve je to u rangu onog imbecilnog spota snimljenog za potrebe izborne kampanje njegove nepostojeće „stranke“ koju je – kakve li ironije, nazvao „Naprijed Hrvatska – Progresivni savez“; MAŠALA! Na takvu bedastoću nisu ostali imuni čak ni njegovi „antife“, pa su ga se polako počeli odricati...

I što mu je drugo preostalo nego da twerka?

Da Dodikov pijanist ne twerka, tko bi ga ikad zapazio i znao da postoji? Ekshibicionist poput njega (s karizmom smrznute lignje), još samo tako može doći u medije i zato malo-malo pa zatwerka...pa tko nasjedne, nasjedne...

„Josipović napada Crkvu!“; „Zašto Josipović mrzi katolike?“, „Josipović opet protiv Katoličke crkve“. „Zašto Josipović ne voli vjernike?“... itd., itd...itd.

Ama dosta, ako za Boga znate!

Ma hajte, molim vas!

Ako naša Crkva od takvih mora strahovati, na pomolu je sumrak kršćanstva, krah civilizacije, smak svijeta.

Jedino je rješenje (po meni) uskratiti mu „klikove“...i njemu i svim drugim hipohondrima i smutljivcima koji na sličan način twerkaju, jer oni to rade upravo s namjerom izazivanja takvih reakcija. Jedini suvisli komentar (s malo riječi a da se sve kaže) kad su u pitanju ovakve rabote može svojom karikaturom dati NIK TITANIK, nitko drugi – što čekaš, NIK!?

Dok se NIK ne sjeti reagirati, odoh pogledati originalni twerk ( sa za sada 4.127.985 prikaza) i vjerujte na riječ, neusporedivo je bolji od svih dosadašnjih simulacija Dodikovog pijanista.

No, budući da svi imamo demokratsko pravo na izbor (što poštujem), za ljubitelje još većih bizarnosti i bedastoća, podsjećanje na (već spomenuti) imbecilni predizborni uradak naše „antifašističke“ dike („sina Titovog partizana“, Dodikovog pijanista, Lignjuna), dr Ive Josipovića još uvijek se nalazi na netu.

Zar ćemo dopustiti da tako „uvažena persona“ na svome twerkanju za 2 godine skupi samo jadnih i mizernih 18.587 klikova!? SRAMOTA!

Ajmo, miševe u ruke! Što se čeka!?

Ako i nakon toga (vi koji imate želudac kliknuti i do kraja odgledati tih 20'' – pod uvjetom da do sada niste) još uvijek mislite da se radi o osobi koja zaslužuje bilo kakav respekt i poštovanje, onda s vama sasvim sigurno nešto nije u redu.

I to ozbiljno. Na časnu riječ.

P.S. Upravo čujem vijest koja me udarila posred čela – break news. Veli Hajdaš Dončić, da „Josipović ne zaslužuje podršku SDP – a“ (na budućim predsjedničkim izborima) i još dodaje kako „on treba ostati na razini dnevnog komentatora“.

>>Hajdaš Dončić o SDP-ovom predsjedničkom kandidatu: Ivo Josipović definitivno nema nikakve šanse

Eto ti ga na...Dakle, ni ovaj posljednji u nizu – žestoki, sotonistički – twerk nije upalio...'bem mu miša... Što li je sljedeće na redu?

Zlatko Pinter