Marko Miljanić, ratni zapovjednik Škabrnje: Nemam odličja kao Fred Matić!
Malo mjesto Škabrnja, nedaleko Zadra, 18. studenoga, ponovno će obilježiti još jednu tužnu obljetnicu, dan kad su srpski teroristi i zločinačka Jugoslavenska narodna armija (JNA), 1991., poubijali, protjerali i zatvorili hrvatske branitelje i civile, a selo u potpunosti razorili, zapalili i opljačkali.
Na čelu junačke obrane Samostalnog bataljuna Škabrnje bio je jedan od junaka Domovinskog rata – Marko Miljanić, koji je zajedno sa svojim suborcima nekoliko mjeseci bio na prvim crtama obrane, sve dok se dalo izdržati.
- Prije svega, i ovog puta moram odati dužno poštovanje svim braniteljima Škabrnje. Bilo nas je malo, borili smo se doslovce do zadnjeg metka, ali protiv takve sile nismo mogli dugo izdržati. Tog 18-tog studenoga 1991. neprijatelj je sasvim raspoloživim vojnim sredstvima krenuo na nas i to iz najmanje dva pravca. Rušili su i ubijali sve pred sobom, a one koje su uhitili tjerali su ispred tenkova kao žive štitove. Kad su došli u središte sela tenkovima su ljude gazili, bacali bombe u podrume gdje su se skrivali civili, nisu štedjeli ni malu djecu. Namjerno su ljudima sjekli uši, glave, lupali po njima, samo da ih ni mrtve najbliži ne mogu prepoznati. Od katoličke crkve ostale su samo – cigle. Takav masakr, takvu mržnju malo je tko doživio. Naše je selo bilo jedno od najrazvijenijih u ovome kraju, a u njemu su živjeli – Hrvati. Zbog toga smo bili na udaru i komunističkoj vlasti. Svake godine, tog 18-.tog studenog, srce hoće iskočiti, toliko je tuge i žalosti u nama. Za ratne zločine u Škabrnji dosad nitko nije odgovarao, a poglavito ne od onih koji su naredili ovaj užas i stravu. Istina, zatvorili su i osudili, pa pustili neku babu koja „ne zna“ voziti ni bicikla, a kamoli tenk. Neke su tobože sudili, ali nikad ih nisu našli. Stoga tvrdim da za zločine u Škabrnji nitko nije i nikada neće odgovarati. Prije mjesec dana ponovno su me zvali na Haaški sud u svezi ratnih zločinaca Simatovića i Stanišića. Činilo mi se kao da govorim u „vjetar“ te sam stekao dojam da ni od toga nikada neće biti ništa. Zločinci će ostati nekažnjeni, a brojne obitelji u Škabrnji i dalje zavijene u crno. Čudi me da već i nas nisu počeli zatvarati, kao što inače osuđuju i zatvaraju hrvatske branitelje.
-Nego, gospodine Miljanić, tko je po vama zakazao, tko je odgovoran što srbijanski i ini agresori i dalje prolaze nekažnjeno?
-Srbi sigurno to nisu. Krivica je na hrvatskom pravosuđu, hrvatskoj državi. Trebalo bi goniti one koji, kao što ste i vi jednom napisali, nisu gonili i ne gone agresorske ratne zločince, odnosno gone ih tako da ih ne nađu. Što znači suđenje u odsustvu? Oni koji su kod nas osuđeni na relativno debele kazne, a žive i rade u Srbiji tamo su narodni heroji. Evo, jedan zlikovac poput Ratka Mladića nije ni optužen za zločine u Škabrnji, a svatko će vam ovdje posvjedočiti koliko je taj zla učinio ovome kraju. Bojim se da ćemo prije umrijeti nego dočekati pravdu. Osim toga, kad mi na ovakve i slične obljetnice oplakujemo svoje mrtve, oni „tamo daleko“ se smiju. I to sve glasnije. A nitko od hrvatske diplomacije ni ne reagira.
- Evo, zatvorili su i Tomislava Merćepa…!
-I ne samo njega. Stječe se dojam da se Hrvatska srami svoje heroje. S Merćepom sam imao prigode i ratovati i dobro znam što je sve učinio za hrvatsku državu. Nikada države ne bi bilo da nije bilo takvih i sličnih ljudi. Da nije bilo Merćepa pao bi i Paški most. Koga to briga? Ima li još neke države u svijetu koja toliko progoni svoje branitelje, pa čak i generale? Još malo i kod nas će žrtva i agresor biti jedno te isto. Na groblju u Škabrnji sve je puno grobova iz 1991., ali branitelji umiru i dalje, relativno mladi. Uz to se relativno „masovno“ i ubijaju. Vjerujem da će general Tomo Medved, koji je na čelu Ministarstva hrvatskih branitelja, ipak učiniti mnogo više nego svi njegovi prethodnici. Nadam se.
- Je li Škabrnju ikada posjetio „borac za pravdu i pravicu“ Srbin po zanimanju, kako ga zovu – Milorad Pupovac, koji je i rođen nedaleko ovoga kraja?
- Koliko ja znam taj se ovdje nije pojavio. A bolje da i ne dođe. Njegova braća, kako su mi pričali, navodno su i ratovali protiv nas. Tko bi trebao to ispitati? Čudim se našoj Vladi da s njim ima i želi imati posla. Znam relativno dosta Srba koji su se, za razliku od njega borili za Hrvatsku, a takvih nigdje nema u javnom životu. Stalno gledamo Pupovca i Stanimirovića u prvim redovima kako nam drže lekcije, a uhićuje se one koji su se borili pod oznakom HOS-a.
- U Hrvatskoj su dosad podijeljena mnoga odličja za zasluge u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Koliko ste ih dobili vi kao zapovjednik obrane Škabrnje, a koliko vaši branitelji s prvih crta obrane?
- Ne, ja nemam odličja iz Domovinskoga rata, a poglavito ne toliko koliko ima recimo jedan Predrag Matić-Fred. On na svojoj odori ima odličja kao sovjetski general i zapovjednik maršal – Žukov! Ali, nije on jedino, takvih matića ima „koliko hoćeš“. Poginuli, odnosno stradali hrvatski branitelji dobili su zaslužena odličja, neadekvatna, ali oni koji su ostali živi u Škabrnji ni „značku Crvenog križa“. Mene se poglavito svih ovih godina gazi.
- Zbog čega, zašto?
. Oni na vlasti, bilo lijevi ili desni, ne vole one koji otvoreno govore o nepravdama, a ja sam jedan od takvih. Obično u vrijeme obilježavanja obljetnice u Škabrnji mediji uzmu neku moju izjavu, onda je prilagode, pa od svega ništa ne ispadne. Kad ste me zadnji puta vidjeli u nekoj političkoj emisiji? A imao bih puno toga za reći. Inače, kod nas su i djeca poslije rata ginula od srpskih mina. Masovna grobnica je nedaleko Osnovne škole. Druga djeca kraj škole imaju igralište, zabavni park, fontane i bazene, a mi – masovnu grobnicu.
- No, ta Osnovna škola nosi naziv po Vladimiru Nazoru!
- Svi dobro znamo tko je bio Nazor. Nemojte mi pričati o njegovim pjesmama, pričajte mi o onome što je radio nakon II. svjetskog rata, pa do smrti. Dakle, ni škola kod nas ne može nositi ime po nekom od heroja obrane Škabrnje! Sramotno, ali je tako.
- Međutim, ne može se reći da Škabrnja nije relativno dobro obnovljena!
- Tu ste u pravu. Svaka čast hrvatskoj državi što nam je pomogla. Ali, moglo se i puno, puno više samo da smo imali pravo političko vodstvo. Škabrnja je danas trebala biti grad, a ne da je ostala – selo.
- Dolaze li i ekskurzije, kao u Vukovar?
-Da,dolaze ljudi, ali i djeca. Često ih dočekam, pričam im o tim teškim danima, a onda odemo i u crkvu, gdje se pokraj oltara nalazi i sjekira s kojom su ubijali i masakrirali naše ljude.
- Što se niste odselili iz ovog mjesta?
- Mogao sam, kao i neki drugi, ali netko ipak treba ostati i svjedočiti o danima ponosa i slave – kazao je Marko Miljanić.
-
Razgovarao: Mladen Pavković