Logo

Hrvatska su i Srbija, između ostalih, potpisale Ugovor o pitanju sukcesije temeljem kojega Hrvatska može (!) dobiti kompletan arhiv NDH ali i presliku svakog dokumenta JNA, Saveznog SUP-a, KOS-a i SIP-a, MVP i svih drugih zajedničkih institucija iz nekadašnje Jugoslavije.

Pitanje arhiva je obrađeno u Aneksu D, gdje između ostaloga stoji: „Ako su republički ili drugi arhivi bili premješteni iz republike kojoj su pripadali, ili ako su državni arhivi SFRJ bili premješteni s mjesta njihova nastanka, prema odredbama ovoga Aneksa i u skladu s međunarodno prihvaćenim načelom provenijencije, država koja ih trenutačno nadzire što je prije moguće vratit će ih republici kojoj su pripadali ili na mjesto njihova nastanka.“ (čl. 2. Aneksa D Ugovora o pitanju sukcesije)

Nadalje, u čl. 11a Aneksa D piše: „Sadašnji posjednik izvornika bilo kojeg arhivskoga gradiva koje treba biti predano u skladu s ovim Aneksom, može napraviti njegove preslike.“ Dakle, postoje pravni temelji za povrat arhivske građe koja Hrvatskoj pripada, od 1918. do 1991. godine. Isto tako, vidjeli smo da postoji i pravni okvir za stvaranje preslika.

Arhiv iz vukovarske bolnice, koje je doktorica Vesna Bosanac pripremila za međunarodni Crveni križ, je KOS-ova agentura odnijela u Beograd. Upravo su ti dokumenti ključ nestalih, prirode rata, pokolja, i svega što se tamo događalo. Samo su republički dokumenti izuzeti iz obveze vraćanja ili davanja na uvid, dok s druge strane, savezni dokumenti pripadaju svim bivšim socijalističkim republikama, ako ne već držanje izvornika, onda postoji pravo na ovjerenu presliku. Rješavanjem ovog problema Hrvatska rješava i pitanje Jasenovca, velikodržavnog jugoslavenskog terorizma, političkih ubojstava i mnoga druga pitanja koja Srbija potencira kako bi napakostila današnjoj Hrvatskoj.

Međutim, i to ne treba prestati ponavljati kako bi budući naraštaji znali, Jugoslavija je u svojoj biti bila najbolji i najprihvatljiviji oblik velike Srbije, što se beskrajno puta potvrdilo, a ako je postojao i netko tko nije u to vjerovao, napose ovi tvrdi, pravi nesrpski komunisti, uvjerio se u to tijekom Domovinskog rata. Ipak, formalnopravno je riječ o zajedničkim arhivima, stoga je Srbija, ako to Republika Hrvatska zahtijeva, dužna ispuniti svaki zahtjev za povratkom, odnosno preslikom arhivske građe i dokumenata. Ako ništa, barem će se u tom pogledu koncept lažne Jugoslavije, lažne zajedničke države na čelu s lažnim bravarom jednom zauvijek obiti Srbima o glavu, što je ironično, ali pravično.

Upravo na taj način treba pristupiti problemu nestalih, ali i dekodiranju ostataka KOS-ove mreže u Hrvatskoj koju je preuzela srbijanska BIA, budući je BIA nedvosmisleni slijednik KOS-a. Jer, od Aleksandra Vučića ili bilo kojeg srbijanskog dužnosnika ne treba tražiti nikakve osobne isprike nego samo ono što nam pripada. Tako ćemo Vučiću i njegovom glasnogovorniku Pupovcu izbiti većinu aduta iz ruku. Međutim, umjesto takvog pristupa, Pupovac izlazi sa zahtjevima sa novom autonomijom, čime pokušava kapitalizirati svoju ulogu u parlamentarnoj većini i Vladi Andreja Plenkovića.

Hrvatska se mora vratiti tamo odakle je potekla, a potekla je iz uređene Austro-Ugarske monarhije, dakle iz kulturnog prostora srednje Europe. Isto tako, koliko god to bilo teško čuti, najveća šteta učinjena hrvatskom narodu nije iseljavanje, gubitak ognjišta, stradali, mrtvi i nestali, nego mentalitet. Hrvati su stotinu godina politički boravili na Istoku, dakle u drugoj kulturi, onoj bizantskoj, a kad se ta činjenica uveže sa samoupravljanjem i nikad funkcionalnim komunizmom, onda je šteta generacijska, od koje će se Hrvatska teško oporaviti.

Da je mentalna šteta učinjena, vidi se po istupima onih koji prosvjeduju, prozivaju Predsjednicu, traže osobne isprike ili ustrajavaju na pričama o ratnoj odšteti temeljenoj na nepotpisanim sporazumima. Vučić se Hrvatima nema što ispričavati na osobnoj razini, jer nismo više u istoj državi i, osim granice na Dunavu i činjenice da smo susjedi, ništa, ali baš ništa nas ne veže osim otvorenih pitanja iz tragične bivše države.

Hrvati i Srbi nisu posvađani bračni par; „brakorazvodna parnica“ je završila, doduše krvavo, ali je završila. Sporazum o sukcesiji je potpisan i treba ga provesti u djelo. Ako se spomenuta otvorena pitanja nastala nakon okončanja "brakorazvodne parnice", što znači i arhivska građa te dokumenti na koje imamo pravo, ne žele riješiti dobrovoljno, onda za to postoje pravni mehanizmi.

Ako, primjerice, vi susjedu Nijemcu povrijedite njegovo pravo, on ne će vikati, galamiti, busati se o prsa, tražiti ispriku, nego ćete kroz koji tjedan u poštanskom sandučiću dobiti tužbu, pa će se spor rješavati tamo gdje mu je mjesto – na sudu. Tako stvarima treba pristupiti, profesionalno, bez „emocija“, odnosno kako se kaže „sine ira et studio“.

Umjesto da Andrej Plenković i ministrica Obuljen Koržinek insistiraju na tome i takvome postupanju, slušali smo zahtjeve o osobnim isprikama i ratnim odštetama temeljenim na nepotpisanim sporazumima. To nije nimalo u skladu s „dobrim europejstvom“ kojima se Plenković i njegova ekipa toliko diče. To su otvoreni pokušaji stavljanja problema "pod tepih".

 

Damir Nuić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.