Jure Vujić: Duhovna jugoslavenština i podaničko-štićenički duh koče razvoj društva i gospodarstva

Fascinacija socijalizmom, jugoslavenskim partijskim samoupravljanjem ostaje i dalje prisutna u ponekim segmentima društva, pogotovo kod liberalno-lijeve intelektualne, kulturne i akademske sveučilišne scene. O tome kako na domaćem terenu stojimo s egalitarizmom, ali i socijalističkim mentalitetom, je li on prošlo svršeno vrijeme ili u nekoj mjeri i danas postoji, za Glas Slavonije, prokomentirao je mr. sc. Jure Vujić, pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske i voditelj Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja iz Zagreba.

Koliko je nasljeđe socijalizma u nas još više-manje izraženo?

- Naravno da još uvijek postoje negativne posljedice socijalističkog mentalnog habitusa, a dodao bih da je riječ i o “duhovnoj jugoslavenštini” i podaničko-štićeničkom duhu, koji koče razvoj društva i gospodarstva. U tom pogledu u svim postkomunsitičkim zemljama postoje određeni relikti i sedimenti bivšeg totalitarnog sustava pod nazivom “path dependency”. Ralf Dahrendorf upozorava na problem “dekalaže” - pomaknutosti u vremenskom tijeku političkih, gospodarskih i društvenih reformi u postkomunističkim državama. On drži da je u području legalnih i ustavnih reformi potrebno šest mjeseci, u gospodarstvu šest godina, a u načinu života, vrednotama, mentalitetu, odnosno izgradnji modernog civilnog društva više naraštaja da bi se dostigli procesi koji su drugdje na djelu već više godina. Teorija opaža i razne iracionalne čimbenike kao zapreke tranziciji - psihološke barijere, povijesne fikcije, prekide modernizacije, ostatke predmodernih elemenata i struktura društva. Nakon pobjede i stupanja na vlast novih demokratskih elita u postkomunističkim zemljama, događa se mimetična pojava “dvostrukih institucija” - osnivaju se, zapravo uvoze, institucije prema uzoru na Zapad, ali bez prethodnih strukturalnih i mentalnih promjena. Međutim, danas treba imati na umu da porast i velik uspjeh stranaka populističke desnice u Europi, a i pojava Trumpa kao populistički fenomen, proizlaze iz pružanja otpora protiv sustavne demontaže socijalne suverene države. I ako se na deklarativnoj razini ideološki znatno razlikuju, vladajuće stranke liberalne ljevice i liberalne desnice u svim zemljama EU-a sudjeluju u provođenju neoliberalnoga projekta demontaže socijalne države. Unatoč ideološkim razlikama u pogledu unutarnjega društvenog uređenja, obje sastavnice političkog mainstreama zagovaraju provođenje istovjetne gospodarske politike: monetarizam, daljnju tržišnu deregulaciju, rezanje javnih dugova, povećanje poreza i rezanje plaća, mjere koje neizbježno povećavaju jaz između većinskoga dijela pučanstva, koji snosi najveći teret krize, i povlaštenog sloja vladajućih (korporativnog i bankarskog sektora), koji se znatno obogatio zahvaljujući krizi koju je sam proizveo.

Kada je zapravo počelo urušavanje socijalne države?

- Sustavno rastvaranje socijalne države započelo je još kasnih 70-ih godina preko reformi europske socijaldemokracije, kao i liberalne desnice. Riječ je o reformama koje se uklapaju u globalni plan “demontiranja države blagostanja” likvidacijom radničkih stečevina i pravnih regulativa koje su štitile radnike i za koje su se oni izborili u drugoj polovini 20. stoljeća. Obje su političke opcije odgovorne za ulazak i prodor financijskih špekulacija u realnu ekonomiju. Rezultati su poznati: takav model omogućuje rastvaranje nacionalnih gospodarstava i privatizaciju javnih poduzeća, koja su javnosti prikazana kao deficitarna, što omogućuje privatnim investitorima da preuzmu kontrolu nad ključnim i strateškim sektorima gospodarstva. S lijevog i desnog spektra današnji liberali brane društveni i gospodarski model koji sliči ideološkom koktelu monetarističkih i socioloških teza Miltona Friedmana, Friedricha Hayeka i Mandevillea. Zapravo takva ideološka mješavina omogućuje uništenje javnih dobara i oligarhijski model upravljanja te daljnju koncentraciju kapitala u rukama privatnih grupa.

U svome tekstu “Ranciere i nostalgija jednakosti”, u povodu gostovanja francuskoga filozofa Jacquesa Rancierea u Zagrebu, naveli ste kako krajnji radikalni egalitarizam u suvremenom dobu dovodi do apsurdnih situacija i na neki način metastazira u inflaciju prava. Možete li to malo šire pojasniti?

- Egalitarizam se ne poistovjećuje s pojmom jednakost (aequalitas - jednakost) i riječ je o političkoj ideologiji koja u ime načela jednakosti svih ljudskih bića nastoji atomizirati i nivelirati društvo uništavanjem bilo kojih difrenciranih razlika. U tom je pogledu egalitarizam svojevrsna konstrukcija društvene zbilje. Egalitarizam koji je prisutan u komunističkoj ideologije također je razvidan u američkom Ustavu (“Svi su ljudi stvoreni jednaki”), a i u drugim republikanskim ustavima poznaje svoje znanstvene, pravne, sociološke i filozofske oblike. U mom članku o Ranciereu, koji je zajedno s Alainom Badiouom poznat kao teoretičar neomarksizama i teorije emancipacije koje su sada u modi u europskim salonima, upravo naglašavam kako ne treba zaboraviti da su lijevo-prosvjetiteljski projekti radikalne jednakosti često degenerirali u totalitarne i sistemske društvene eksperimente. Naime, načelo egalitarizma razlikuje se od demokratskog načela jednakosti po tome što je egalitarizam posebna ideologija, točnije politička doktrina koja zagovara apsolutnu jednakost građana u političkom, gospodarskom i društvenom području. Međutim, prema kršćanskom nauku, ali i Aristotelovu i Kantovu, jednakost je uvjet za ostvarivanje pravde. Istinska jednakost nije ništa drugo već primjena načela “Suun cuique”: tretirati s jednakošću ono što je jednako i tretirati na diferencirani način ono što je različito. Na drugu stranu, unatoč brojnim ustavima i deklaracijama o ljudskim pravima, društvena zbilja dokazuje koliko su često udaljeni početni uvjeti za ostvarenje takvih prava i same jednakosti. Alexis de Toqueville upozorio je da narodi ponajprije nastoje ostvariti jednakost u uvjetima koji postoje. Naime, “realna jednakost“ nije isto što i pravna jednakost, i često su udaljene jedna do druge.

Što se Hrvatske tiče, kakvo je tu stanje s egalitarizmom? Što je ostalo od beneficija, recimo tako, iz socijalizma?

- Nakon državnog osamostaljenje 90-ih, u Hrvatskoj još uvijek opstaju određene institucionalne, gospodarske i političke nomenklaturske sinekure naslijeđene iz doba bivšeg sustava zbog neprovođenja prikladne lustracije, dok je egalitarizam danas mutirao u liberalnu demokraciju “manjina”, raznih lobija, NGO-a, interesnih klijentelisitičkih skupina koje su jednakije od same većine naroda.

Fascinacija socijalizmom, jugoslavenskim partijskim samoupravljanjem (kao loša kopija Proudhova samoupravljanja) ostaje i dalje prisutna u ponekim segmentima društva, pogotovo kod liberalno-lijeve intelektualne, kulturne i akademske sveučilišne scene, i sada druge generacije bivše jugoslavenske nomenklature, koje su i poslije 90-ih sačuvale poluge vlasti. Nakon 90-ih i demokratizacije društva takve su sinekure i razni klijentilistički institucionalni benefiti ostali netaknuti, a za neke u sektoru gospodarstva i financijama su i povećani kao posljedica divlje privatizacije. Ideološke pojave u hrvatskom društvu zapravo su samo lokalno-parohijalni kontrapunkt zakasnjelog moderniteta, s nepomirenim traumatičnim sjećanjima na jugoslavensko totalitarno iskustvo, koja se paradoksalno rekontekstualiziraju u posttotalitarnom globalnom trenutku.

Što u tom pogledu Hrvatska može poduzeti?

- Ja bih umjesto naslova “kako se riješiti socijalizma” istaknuo da se treba ponaprije riješiti sluganskog mentalnog sklopa koji postoji i unutar liberalne tržišne demokracije, te izgrađivati socijalni suverenizam kao jedinu branu i otpor daljnjoj nacionalnoj desuverenizaciji, raslojavanju društva i marginalizaciji. Riječ je o socijalizmu oslobođenom od internacionalizma (Antifa socijalizam - ukidanja svih granica), znanstvenog marksizma, pseudohumanističkog kozmopolitizma, i ukorijenjenom u vlastitu političku kulturu i nacionalnu zajednicu. Za razliku od ove današnje struje koja sebe naziva “desnom” ili liberalno-patriotskom, ne mislim da je Hrvatska doživjela “apoteozu” i kraj povijesti državnim osamostaljenjem i prihvaćenjem tržišnog liberalnog modela demokracije. Povijest je puna iskustva država koje su skupo platitile svoju neovisnost u ratu i brzo je izgubile u miru. Naime, svi simptomi društvenog raslojavanja, oligarhizacije politike, privatizacije države i sustavne legalizirane pljačke pod krinkom slobodne konkurencije, upućuju da je od 90-ih nadalje Hrvatska izabrala pogrešnu socijalnu i gospodarsku tranzicijsku paradigmu. Pod bilo kojom vladom nastavak parcijalnih reformi neće ništa riješiti, pogotovo kada političke elite isključivo razmišljaju kako ostati na vlasti i opstati do idućih izbora. Koncepcijski zaokret potreban je kako bi se krenulo s primjenom socijalnog suverenizma. Ljevica nema monopol nad socijalističkom tradicijom. Naime, kada sagledavamo povijest političkih ideja trećeg puta, to je idejna težnja koja zagovara politički model između kolektivističkog komunizma i kapitalizma utjelovljen u europskom nacionalizmu i narodnom organskom socijalizmu Proudhonova ili Sorelova tipa, a ta je ideja prisutna i u socijalnom nauku Katoličke Crkve. U praksi i povijesti postoje primjeri socijalnoga “trećeg puta” u bolivarizmu, argentinskom peronizmu, pa i u Nasserovu baasizmu. Povući određene ideološke i političke paralele između mogućeg trećeg puta i ovakvih povijesnih primjera i iskustava značilo bi zadirati u znanstvenu fantastiku, jer u Hrvatskoj još ne postoji tradicija političke kulture trećeg puta ni političke elite koja bi mogla provesti taj model u djelo. U konačnici, kada bismo njihov model trećega puta postavili u današnju situaciju političke, gospodarske i moralne krize hrvatskoga društva, takav bi model trebao ponuditi alternative: direktnu i participativnu demokraciju kao protumodel stranačkoj oligarhiji, uvođenje kontrole nad bankarskim sustavom, nacionaliziranje gospodarskih sektora od nacionalne važnosti, provođenje državotvorne i socijalne politike iznad umjetnih podjela lijevo/desno, prekid s gospodarskim neoliberalizmom, državni intervencionizam i poticaj realnom sektoru, revaloriziranje modela države-nacije nasuprot globalnom internacionalizmu, gospodarsku samostalnost i samodostatnost te uvođenje protekcionizma u skladu s europskim standardima, prekid pogodovanja trgovačkom lobiju, reindustrijalizaciju regija, politiku velikih radova, samostalnu monetarnu politiku.

Znači li to da bi država uskoro mogla izumrijeti?

- Treba istaknuti da bilo u komunizmu ili u najliberalnijem sustavu država neće posve izumrijeti. Država će uvijek imati regulacijsku ulogu, pri čemu mora osigurati jednake početne uvjete za sve svoje građane. I zbog toga liberalni teoretičar poput Hayeka ističe kako je socijalizam zapravo rekacionarni konzervativni fenomen.

Liberalizam se temelji na ciničnom i licemjernom modelu “laissez faire, laissez passer”, društvu u kojem se daje fiktivno formalnopravna individualna sloboda građaninu, ali ga se prepušta sustavnom porobljavnja, dužničkom ropstvu i u konačnici onome što francuski književnik L. F. Celine naziva “smrt na kredit”. Socijalni suverenizam, koji može proizvesti socijalno ravnotežno stanje, plod je usklađivanja ovih imperativa: jake i suverene države sa svim svojim suverenim atributima, neovisnog društva i realne ekonomije organizirane unutar socioprofesionalnih predstavničkih tijela koji bi postupno zamijenili oligarhijski stranački sustav.

M.M.