Nakon incidenta notornog četnika Šešelja, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je u vrijeme agresije bio pripadnik Šešeljevih radikala zažalio je što je nanesena šteta Srbiji i iskoristio priliku pa ponovno napao Hrvatsku. Srpska veleposlanica čak nije htjela primiti ni prosvjednu notu hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Vojislav Šešelj jednodušno je osuđen od strane hrvatskih političara kao izoliran slučaj u duhu naših europejskih težnji za dobrosusjedskim odnosima sa Srbijom, premda se susjed uporno ponaša suprotno.

Dapače, što vrijeme više prolazi to službeni Beograd svim raspoloživim političkim i diplomatskim snagama, ne samo relativizira nego i opravdava svoju agresiju na Hrvatsku. Zato na tragu te službene srpske politike ne čudi izjava Milorada Pupovca, nakon divljaštva u Narodnoj Skupštini, da je bezumno da se uzajamno gazimo.

Pupovčeva izjava, međutim, morala bi duboko zabrinuti hrvatsku politiku, jer o uzajamnom gaženju govori po povratku u Zagreb član saborske delegacije u Beogradu, koalicijski partner hrvatske vlade i vođa Srba u Hrvatskoj. Vojislav Šešelj je u ovom međunarodnom skandalu najmanje važan, daleko je važnije da nam je incident u Narodnoj Skupštini pokazao kako smo još vrlo daleko od dobrosusjedskih odnosa, ali i od suživota u Hrvatskoj bude li ga i dalje na ovakav način vodio Milorad Pupovac i njegov SDSS.

Valja se prisjetiti riječi koje je ovoga tjedna u Sisku izgovorio kardinal Bozanić uoči postavljanja spomenika blaženom Alojziju Stepincu: “Brzo zaboravljamo, a ne smijemo zaboraviti, jer oni koji padnu u zaborav, stvaraju mogućnost da se nešto, što nije bilo dobro, opet ponovi“.

Plenkovićev petak trinaesti

Petak trinaesti bio je sretan dan u životu premijera Andreja Plenkovića, zapisao je Robert Bajruši u Jutarnjem listu dan nakon usvajanja Istanbulske konvencije. Unatoč činjenici da je šefu HDZ-a toga dana prvi put u povijesti te stranke poslušnost otkazalo gotovo tridest posto njegovih zastupnika. Tko je bio tog dana sretniji još je teško utvrditi. Plenković, kojemu ostaju duboke pukotine u stranačkim redovima ili Bajruši koji je slavio pobjedu hadezeovih umjerenjaka nad “nacionalno-vjerskim fundamentalistima”, priznajući napokon da se ipak velika koalicija nameće kao optimalna opcija. Pridružila mu se i kolegica Slavica Lukić, inače bliska koalicijskom partneru Miloradu Pupovcu, tvrdeći da je potvrda Istanbulske konvencije najhrabriji potez dosada poslovično opreznog Plenkovića, uz konstataciju da mu neće biti lako.

Dirljivi iskazi potpore novinara koji su nestankom Zorana Milanovića s političke scene zamjenski obožavani lik pronašli u Andreju Plenkoviću, samo su još dodatna potvrda novog smjera hadezeove politike. SDP-ov gromoglasni pljesak u noći saborskog usvajanja kontroverzne konvencije možda je i najslikovitiji odmak od Tuđmanove ostavštine koja je posve ostala po strani u aktualnim okršajima Sanaderovih i Karamarkovih kadrova, među kojima Plenković sada razvrstava sebi lojalne i odane partnere uoči unutarstranačkih izbora. Riskantnim zaokretom stožerne hrvatske stranke ulijevo premijer je marginalizirao njezine utemeljitelje, što mu i ne bi bio toliki problem da je prije toga u opasnoj misiji promjene svjetonazorskih temelja pridobio članstvo i izbornu bazu. Medijska mu podrška pri tome naravno nije nevažna, ali da nije i presudna najbolje pokazuju velike Tuđmanove pobjede uz gotovo potpunu sotonizaciju tadašnjih novinarskih perjanica.

Kolinda njih demografijom – Vlada nju Jokićem

Više i nije važno tko je prvi počeo. Za Hrvatsku je daleko važnije to što rat između Banskih dvora i Pantovčaka ne prestaje. Sitne čarke i protokolarni nesporazumi prerastaju u sve otvoreniji sukob Vlade i Predsjedničinog ureda. I pri tome se sredstva ne biraju, od prikrivenih medijskih spinova do otvorenih prozivki. Tako se ovoga tjedna pojavila kao glavna vijest da je Kolinda Grabar Kitarović za ministra obrazovanja svojedobno postavila Borisa Jokića.

Premda su mediji već o tome pisali i u prosincu 2015. godine, kada se nakon završenih parlamentarnih izbora čekalo na mandatara i kada je oformila privremenu nestranačku vladu. Kako je i zašto baš sada plasirana i medijski obilato prihvaćena prijesna vijest stara pune tri godine? Neki su je protumačili kao pokušaj vladajućih u saniranju političke štete nakon splitskih prosvjeda i usvajanja Istanbulske konvencije, s porukom da politička bliskost Borisa Jokića i hrvatske predsjednice upravo pokazuje da nema nikakve specifične razlike između nje i onih koji koji su digli ruku za spomenutu Konvenciju.

Utoliko više što je još nedavno, u vrijeme argentinske turneje, Grabar- Kitarović proglašena i u nekim svjetskim medijima ultradesničarkom. HDZ očito još ne dopušta da itko domoljubno bude desnije od njega. Poznato je, naime, da je predsjednica dala podršku i gorljivoj Jokićevoj zagovornici i nasljednici, aktualnoj ministrici Blaženki Divjak. Tako se ovaj aktualni sukob predsjednice i premijera može shvatiti i kao međusobno pripetavanje u veličinama i širinama njihove inkluzivnosti. Koja doista nije mala, a koja “zadivljuje” naročito hadezeove birače. Isključivost jedino demonstriraju dva ljuta medijska neprijatelja s dva politička brda – Krešimir Macan i Mate Radeljić.

U tom svjetlu treba iščitavati i predsjedničinu kritiku Vladi upućenoj u Šibeniku o izvanrednom demografskom stanju u zemlji koje traži izvanredne mjere i konkretne planove. Nastave li se ovakve tenzije, prije će Andrej Plenković naći zajednički jezik s Davorom Bernardićem nego li s Grabar-Kitarović. Naravno, ne oko velike koalicije koju je prvak SDP-a inače odlučno odbacio već prije oko promjene Ustava i ovlasti Predsjednice koja bi se dvotrećinskom saborskom većinom već na sljedećim izborima iz ustavne pozicije vrhovne zapovjednice mogla lako naći u ulozi vrhovnog fikusa.

Cvitan zaslužuje pohvale, priznanje i nije smijenjen – samo je uklonjen

U najnovijem izboru glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske politika se potrudila da kroz zakonske procedure ne ostavi ni najmanje sumnje u svoje dobre namjere da se DORH-u kao jednoj od najvažnijih institucija – osigura neovisno djelovanje. Nakon HTV-ove emisije Otvoreno s Mislavom Togonalom ostalo je niz nedoumica i pitanja. Zašto se umjesto prije tri mjeseca, kako nalaže procedura, krenulo u izbor novog glavnog državnog odvjetnika ovako iznenada, u posljednji čas?

Zašto u Saboru nije na vrijeme raspravljeno izvješće za 2015. i 2016. godinu, sada već bivšeg šefa DORH-a Dinka Cvitana? Ili pak, zašto je Cvitan uz zahvale i pohvale smijenjen, umjesto, ako ih je stvarno zaslužio – da mu produže mandat? Na sva ta Togonalova pitanja ministar Dražen Bošnjaković davao je toliko nesuvisle odgovore, da je voditelj u potpunosti odustao od dubljih pitanja.

Dinko Cvitan, tvrdi ministar Bošnjaković, nije smijenjen i nema prigovora na njegov rad. Uz sve te pohvale Cvitan će biti elegantno i brzo uklonjen, a na njegovo će mjesto zasjesti njegov prvi zamjenik Dražen Jelenić. Neupitni pravni stručnjak čije imenovanje struka ne dovodi u pitanje. No, način njegova izbora u pet do dvanaest ne ostavlja samo gorak okus u ustima, kako to blagonaklono tvrdi SDP-ov Peđa Grbin, već otvara ozbiljnu sumnju da politika neće tako lako skinuti svoju šapu s DORH-a.

Zato će taj teret kontinuiteta ujedno biti i najveći uteg u budućem mandatu Dražena Jelenića, sve dok javnost ne uvjeri da će baš on započeti proces diskontinuiteta pa i pod cijenu da ubuduće vladajući i izgube pokoju saborsku glasačku ruku kad su pravo i pravda u pitanju.

 

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Share
0