Kada je svojedobno Dejan Jović u ulozi  glavnog savjetnika predsjednika Ive Josipovića izjavio da i dalje smatra da je Jugoslavija bila najbolje rješenje za male narode, Josipović je odgovorio da njegovim kritičarima u prvom redu smeta što je Jović po nacionalnosti Srbin. I to jedan od deset najmoćnijih u svijetu, kako su ga tada rangirali srpski mediji.

Nekadašnjem mladoboljševičkom čuvaru „tekovina revolucije“ sredinom osamdesetih godina u omladinskom tisku, a današnjem profesoru  politologije koji i dalje Hrvatskom širi ideje propalog jugoslavenstva, najveći je trn u oku obrambeni i oslobodilački Domovinski rat. Mit o njemu, prema Joviću, najveća je prijetnja slobodi Hrvatske jer etničku homogenost, kako tvrdi, Hrvati nikad ne bi postigli bez rata. Valjda zato danas javno sve čini ne bi li tu homogenost i  razbio, dok istovremeno zagovara bezuvjetni ulazak svih zemalja Zapadnog Balkana u Europsku Uniju. Tom britanskom đaku koji danas predaje hrvatskim studentima i budućim diplomatima nitko u Hrvatskoj, kako je to u svom stilu podmetao bivši predsjednik, nije brojio krvna zrnca, nego antihrvatske političke stavove kojima je izazivao zgražanje hrvatske javnosti.

Podjednako kao i Milorad Pupovac, kada u ulozi etnobiznismena štiti Srbe od zločestih, nacionalističkih i ustašoidnih Hrvata, pa ih onda popisuje  kao i ovaj tjedan u godišnjem SNV biltenu o navodnom ugrožavanju srpske manjine u Hrvatskoj za 2017. godinu. Šteta da površnim Hrvatima nikada nije palo na pamet napraviti godišnji popis tekstova kojima se u Novostima ugrožavaju prava hrvatske većine u Hrvatskoj. Izdavač Novosti je isti taj SNV kojega obilato i u potpunosti financira država – koju oni sustavno blate. Dosadašnje opravdane primjedbe zbog blaćenja Hrvatske, naroda i institucija u Novostima Pupovac je redovito okarakterizirao kao pokušaj ograničavanja novinarskih sloboda. Zato bez obzira na to što se može očekivati njegova burna reakcija – takav popis negativnih tekstova objavljenih u Novostima, baš po uzoru i kriterijima SNV-a treba napraviti.

Uz brojanje primjera govora mržnje, Pupovčevo Srpsko nacionalno vijeće preuzelo je u Hrvatskoj ulogu i čuvara komunističke, jugoslavenske povijesti od 1941. do 1990.  godine. Preimenujući je u antifašističku povijest, kao samozvani baštinici  tih tekovina revolucije, krovna  organizacija srpske manjine u Hrvatskoj počela je bilježiti i historijske revizionizme. Pupovčeve istrage širokih su razmjera, od istraživanja medija, terenskog rada i pretraživanja društvenih mreža. A i popisi nacionalista su opsežni. Ništa se nije propustilo zabilježiti jer što je srpska budnost veća to će valjda i hrvatsko domoljublje biti sputanije, upravo u skladu i na razini svojedobne izjave Milorada Pupovca da je nedopustivo da djeca slušaju Thompsona u autobusima prilikom posjeta spomen obilježjima.

A o tome što srpska djeca slušaju Baju Malog Knindžu, protiv kojih se Thompson i borio, Pupovac se nije izjasnio. Kad danas slušamo hadezeovog koalicijskog partnera koji govori da je u vladajućoj koaliciji zato da ublaži ili odgodi veće zlo, misleći na HDZ iz 2016.godine, onda valja utvrditi da Pupovac zapravo  izražava  mržnju  prema  onima koji su ga s Plenkovićem doveli na vlast. A dok takvu politiku bude vodio, spiskovi nepodobnih Hrvata i ugroženih Srba mogli bi biti sve veći i veći.

U SVAKOJ ŠALI POLA ISTINE OSIM KADA JE RIJEČ O MACANU: MACAN PR – NUDIMO USLUGE SIGURNOG I BRZOG PADA REJTINGA I GUBLJENJA IZBORA NA SVIM RAZINAMA

Vjerojatno nitko bolje od Andreja Plenkovića nije ovih dana shvatio vrijednost obitelji, one stranačke. Ozbiljno uzdrman na polovici mandata ponašanjem njegove najbliže suradnice Martine Dalić, pa i osobnim udjelom u borgovski osmišljenom planu enormnog bogaćenja na lex Agrokoru, barem po zapovjednoj odgovornosti, premijer je bio prisiljen  glavu skloniti pod okrilje vlastite stranke. A od svoje se stranke opasno udaljio već na početku mandata kada je izabrao  najbliže suradnike, koji su mogli predstavljati sve što je  tada  njemu bilo važno, ali ne i HDZ-u i njegovim biračima. Izborom Martine Dalić i Nine Obuljen bez izbornog legitimiteta, a koje su bile njegove osobne akvizicije stvorio je brojne oponente u stranci. Usto, brzopleto i agresivno inzistiranje na usvajanju ozloglašene Istanbulske konvencije bila je ključna prekretnica koja ga je posve osamila, ali i udaljila od tradicionalno vjernog biračkog tijela.

Stoga danas u brzoj akciji spašavanja svog ranjenog predsjednika i premijera,  HDZ uoči izvještajnog Sabora spašava i sebe i svoje iznevjerene birače i članove koji traže povratak Tuđmanovoj suverenističkoj i domoljubnoj politici. Nakon povratka iz Bruxellesa, preuzimajući mandat Plenković je  najavio da će mijenjati HDZ. I doista ga je toliko promijenio da ga ni vlastito članstvo više ne može prepoznati. Dojučerašnji suverenisti proglašeni su nazadnjacima koje treba ušutkati ili ukloniti, kako bi stranka otišla u centar, a koalicijski vladini partneri kao što su Kosor, Pupovac Radin ili Vrdoljak bili zadovoljeni. Zato zagriženi koalicijski detuđmanizatori i naglašavaju svoje partnerstvo s Plenkovićem, ali ne i s HDZ-om. Tako Darinko Kosor na vrhuncu afere s odvjetničkim uredima upozorava da će biti u koaliciji samo ako Plenković ostane premijer, svoje suho zlato neće ostaviti ni Pupovac, premda HDZ drži zlom, kao što Plenkoviću neće otkazati povjerenje ni mnogi drugi u strahu od nadolazećeg pernarizma. U svakom slučaju Plenković je uvelike sam kriv za svoju trenutnu poziciju.

I prije otvaranja dosad najveće financijske političke i pravne afere s lex Agrokorom udaljio se od stranke, odlučivao bez konzultacija s njom i donosio odluke isključivo u najužem krugu ljudi od njegova osobnog povjerenja. Izborom Darka Horvata za ministra gospodarstva s kojim dosad nije gotovo ni razgovarao i unapređenjem Tomislava Tolušića na potpredsjedničku funkciju u Vladi, Plenković je pokazao ne samo  da nije  ovladao i promijenio  HDZ, već da ubuduće bez  njega više neće moći ništa.

Ne iskrsne li još koji kompromitirajući mail, koji minuciozno vođenom medijskom strategijom sve više vodi izravno prema njemu, Andrej Plenković bi još neko vrijeme mogao ostati na čelu vlade. Ali uz drukčiji, mnogo kooperativniji stil vladanja i potpuno novi PR angažman. Na društvenim mrežama ovoga se tjedna širi oglas s fotografijom Krešimira Macana, koji se kao svojedobno žestoki protivnik HDZ-a iznenada našao u ulozi glavnog Plenkovićevog medijskog savjetnika.

U duhovitoj objavi piše: „Nudimo usluge gubitaka izbora svih razina od načelnika općine do predsjednika RH. Za siguran, brz i strmoglav pad rejtinga, Macan PR-usluge“. Kaže poslovica, u svakoj šali ima pola istine, osim kada je riječ o Macanovu znanju i profesionalizmu. Tada se radi o istinitoj šali! Stoga je dobro i poučno još jednom podsjetiti na znamenitu grotesku Alfreda Jarryja, a koja na trenutke podsjeća na hrvatsku svakidašnjicu, u kojoj od naroda neshvaćeni, pohlepni kralj Ubu uzvikne – Neću ovaj narod, dajte mi neki drugi.

POTPISNICI PORUČUJU ELITAMA – SVEGA NAM JE DOSTA

U vrućoj elektronskoj pošti Martine Dalić i partnera, dok se planirao upad u sustav Agrokora ima jedna važna rečenica bivše potpredsjednice vlade. Možda za hrvatsko društvo i razornija od jednokratne otimačine pola milijarde kuna za odvjetničko – savjetničke usluge. Tvrdnja Martine Dalić, sada već bivše visoke vladine dužnosnice da Hrvatska nije SAD i da je ovdje gospodarstvenicima vrlo važno biti u dobrim odnosima s državom, najpogubnija je slika postkomunističke Hrvatske, premrežene klijentelizmom i  interesnim skupinama, u kojoj, uz prekomjerni državni intervencionizam caruje dogovorna ekonomija i raste duboka država.

Upravo su na toj  tranzicijskoj matrici mentalnog komunizma gdje ruka ruku mije, a usluga se uslugom vraća, većinom nastale današnje ekonomske i političke elite, koje pod svaku cijene žele zadržati stečene pozicije. Kupljene dijelom ekonomskom ili političkom korupcijom. I upravo to i jest  jedan od glavnih uzroka sve masovnijeg iseljavanja u potrazi za jednakim šansama za sve. U svijet u kojem slobodna tržišna utakmica uz uređeno pravosuđe omogućava napredak i razvoj, ostvarenje kreativnih i poslovnih potencijala.

Stoga nije slučajno da se na referendumske narodne inicijative digla prava medijska i politička haranga. Tako u svojim „oštrim rezovima“ kolumnist Jutarnjeg lista Boris Vlašić oštri pero na referendumskoj inicijativi Narod odlučuje tvrdeći da obje ideje prikupljanja potpisa, o ukidanju Istanbulske konvencije i promjeni izbornog zakona imaju zajednički cilj, napasti sve koji su u manjini i slabiji. Skupi li se dovoljan broj potpisa, tvrdi novinar, možemo se prozvati zemljom mržnje. Još radikalnije prema referendumu istupa  amsterdamska skupina s Ankom Mrak Taritaš i IDS-ov Boris Miletić zaključujući da je to dio šire europske priče koja desnim radikalizmom želi uzdrmati temelje Europe.

Moguće je da se doista tako o hrvatskom referendumu govori po Amsterdamu. Ovdje, u Hrvatskoj, stvari ipak stoje malo drukčije. Primjerice, da je upravo u trenutku kada je Europa u svoj Ustav odbila unijeti svoje kršćanske korijene sama ugrozila svoje temelje. Ipak najviše kritika na predložene promjene izbornih pravila odnose se na budući status nacionalnih manjina. Dok Furio Radin ističe ksenofobične namjere predlagača, a vladajući s SDP-om tvrde da manjine ne smiju postati građani drugog reda, dotle ustavnopravni stručnjak Mato Palić upozorava  političare da predstavljanje nacionalnih manjina u Saboru u posebnoj izbornoj jedinici nije temeljno pravo.

Davne 2011. godine profesorica Mirjana Kasapović je u vrijeme kada je tadašnja vlada za svoj opstanak zatrebala potporu SDSS-a istaknula da se takvom političkom trgovinom pretvara manjinske zastupnike u nadideološke klijente svake vlasti. Taj se manjinski lobi, ustvrdila je tada, usredotočio na tri cilja – ozakonjenje dvostrukog prava glasa za male nacionalne manjine, ozakonjenje povlaštenog statusa srpske manjine te crpljenje što više proračunskog novca i potpuno autonomno raspolaganje njime. Zbog tadašnje stručne nekompetentnosti i političke panike, HDZ-ove vlade i parlamentarne većine ostvarena su sva ta tri cilja, zaključila je u tekstu pod naslovom „Pupovčeva premija“ profesorica Kasapović. U svakom slučaju, cijela Europa ima nacionalne manjine, ali samo Hrvatska ima ovakav izborni zakon.

Hoće li referendum uz sve opstrukcije na koncu proći i nije toliko presudno za Hrvatsku kao izlazak tisuća potpisnika koji su kao narod svojim elitama jasno poručili – svega nam je dosta!

 

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr