Logo

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti "hajdaši i dončići" redom i na preskok usijane boljševičke glave, "ušutkani stazići i drčni marasi", "krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel" – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska "kasica-prasica".

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja - želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

>>YUTA, Yugoslovenska tajna armija (I.dio)

>>YUTA, Yugoslovenska tajna armija (II.dio)

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika "duboke države" koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić... neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći "grijeh". Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

 

L. C.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.