Prošli tjedan je glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić na upit o aferi skupine Borg u Agrokoru izjavio da „netransparentnost nije bitno obilježje nijednog kaznenog djela“. Izjava glavnog tužitelja je naišla na otvoreno čuđenje i svojevrsnu zatečenost među domaćim stručnjacima za područje kaznenog prava.

Prilažemo samo jednu od brojnih odluka Vrhovnog suda iz koje je jasno da Jelenićeva izjava nije točna (Kzz 57/16).

Eksperti s područja kaznenog prava smatraju, suprotno Jeleniću, da većina kaznenih djela iz područja korupcije i gospodarskog kriminala ima bitno obilježje netransparentnosti. U prikazanoj odluci radi se o kaznenom djelu trgovanja utjecajem (čl. 295. KZ) kojeg može počiniti npr. neki dužnosnik koji bi svojim utjecajem kroz pisanje zakona nastojao nekome pribaviti nezakonitu imovinsku korist.

Pravni stručnjaci također naglašavaju da je Jelenićeva izjava suprotna i europskoj Direktivi o povlaštenim informacijama radi koje je 2011. godine izmijenjeno naše kazneno djelo zlouporabe povlaštenih informacija (259. KZ). Naime, radi se o kaznenom djelu koje sankcionira dojavu informacija o okolnostima koje će utjecati na cijene vrijednosnih papira (insiderske informacije), npr. informacija o mogućnosti naplate obveznica za koje svi ostali misle da se neće moći naplatiti.

Glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić je u svojoj karijeri kao zamjenik glavnog državnog odvjetnika nadležan za gospodarski kriminal bio član skupine za izradu Strategije za suzbijanje korupcije 2015.-2020. godine.

To je dokument na otprilike dvadeset stranica u čijem tekstu je pojam „transparentnost“ napisan čak 91 puta. Iz toga bi svaki član skupine mogao primijetiti potrebu za transparentnošću u suzbijanju korupcije, osim ako mu je nacrt strategije bio u torbi koju su mu ukrali u poznatoj krađi prije nekoliko godina dok je ručao u poznatom zagrebačkom restoranu.

Nitko upućen u ovu problematiku nije uopće siguran bi li Dražen Jelenić u državno odvjetništvo primio kandidata koji bi na razgovoru za zapošljavanje iznio takvo tumačenje, ali bi neki odvjetnički ured koji brani optužene sigurno htio.

Izjave poput njegove se, naime, dosta često mogu čuti od nekih odvjetnika koji nastoje medijima prikazati da je njihov klijent nedužan. Branitelji okrivljenika, također, u izjavama za javnost često netočno prikazuju pojedine odluke Suda.

Međutim, analizirajući ovu Jelenićevu izjavu teško je vjerovati u varijantu da se glavni državni odvjetnik priprema za odvjetnički poziv nakon što mu prestane mandat, pa preostaje jedino logično objašnjenje da je, možda, zagubio svoju zbirku kaznenih zakona.

U tom slučaju bi trebao pokrenuti njenu rekonstrukciju a od ove bi zaista imao stručne, i svake druge, koristi.

 

H.Krmpotić