Da bi prigrabili svu vlast u državi, i mast koja uz to ide, hrvatski političari u javnosti produciraju političko beznađe uništavajući sve ono i sve one koji bi ih mogli ugroziti, pa i vlastite stranke. Namjesto demokratskih izbora po pravednom i u Saboru izglasanom Zakonu o izborima neprestano se forsira izborni inžinjering prije, za vrijeme i poslije izbora, a personalizacija državnih institucija ide uz pomoć mreže vlastitih uljeba.

Dozvoljava se predizborno koaliranje kako bi strančice bez ikakvog izbornog kapaciteta, tj. njihove umišljene poglavice ušle u Hrvatski sabor i sudjelovale u podjeli državne vlasti. Najbolji primjer su tzv. Amstedramska grupa i HNS, svi zajedno jedva prelaze 5%, a pojedinačno im se izborni kapacitet mjeri u promilima. Volja birača se na taj način godinama izigrava, a državna vlast personalizira vlastitim „nećaštvom“, uhljebima i privatizira uslugama i protuuslugama.

U Hrvatskoj se već itekako osjeti političko manipuliranje USKOK-om, SOA-om, policijom i pravosuđem, pa parlamentarni i lokalni izbori, referendumi isto kao i funkcioniranje pravne države postaju samo farsa demokracije, igrokaz za javnost u režiji umrežene tzv. političke elite, a uz pomoć strogo kontroliranih medija koji sebe više ne doživljavaju kao javne presuditelje već kao bitnog sukreatora izvršne vlasti. U Titovoj Jugoslaviji ni „Komunist“ ni „Borba“ nisu imali takav status.

Represivno-sigurnosni aparat i pravosuđe služe za diskvalifikaciju političkih protivnika i svih koji se usude iskreno i naglas razmišljati o društveno-političkoj situaciji. Love se i procesuiraju niskobudžetske krađe i prevare, obijanje kioska i sitne pronevjere, a uz veliku pompu selektivno se privode oni koji političkim poglavicama smetaju ili su im se na bilo koji način zamjerili. Sjetimo se tko je sve uz veliku medijsku pompu bio u Remetincu i tko sve nije bez obzira na počinjeno djelo.

Je li ljudima jasno korelacija između privođenja Milana Bandića i fermentacije SDP-a u Zagrebu?

Upravo ta selektivnost itekako podsjeća na tiraniju jednoumlja. „Tito je rekao pakirati“ ili „Tito je rekao ne pakirati“. To smo već jednom imali u bivšoj Jugoslaviji da bi danas ista matrica istog mentalnog ustroja žarila i palila političkim prostorom. Ključni su USKOK i DORH, tj. politička odluka “vođe“ na vlasti koga će se procesuirati i pravno goniti, a kome će se „predmet“ držati u ladici do zastare, i s vremenom odlučiti kako tretirati osobe kojima se predmeti hlade u ladicama.

Stranke se izjednačavaju u političkom predznaku, postaju pravocrtno bezlične, pa se lijevo i desno ni programski, ni deklarativno ne razlikuju. Izbori postaju farsa i višak, tek puko odrađivanje izbornog termina i Ustava.

Po čemu je HDZ danas sličan onom HDZ-u koji je pobjedonosno vodio Domovinski rat i hrvatskom narodu osigurao vlastitu suverenu hrvatsku državu? Postoji li uopće programska razlika između HDZ-a i SDP-a, ili HNS-a i SDS-a, HDZ-ovih koalicijskog partnera?

Nema je, isto kao što ne postoji oporba. HDZ nema koalicijskog kapaciteta pa pabirči svaku raspoloživu ruku u Hrvatskom saboru: HSS je ukradena stranka koja ide svome kraju, MOST se nije nikad razvio u demokršćansku stranku, Živi zid je dijagnoza dijela hrvatskog biračkog tijela, a Milan Bandić skuplja političke očajnike koji po svaku cijenu žele ostati u sedlu i slikovito dokazuje da u Hrvatskoj ne postoji ni pozicija ni opozicija, samo politikanti željni sinekure na svaki (ne)mogući način. Ovo je daleko gore od velike koalicije, jer nije drugo nego političko umrežavanje interesnih skupina. Svi su oni sve više pernari ili marasi, isti i jednaki, samo manje ili više iskreni u pokazivanju svojih dijagnoza i katastrofalnog obrazovanja.

Hrvatska politička scena se pernarizira, marasizira, furionizira – samo Milorad Pupovac zna što mu je činiti i to već uspješno radi trideset godina. Ali on nije političar već srbijanski rezident s hrvatskom adresom. Hrvatskim politikantima je važan ostanak pod saborskim ili državnim kišobranom, dok Eropska Unija ide matricom Emmanuela Macrona i traži političko rješenje s tehnomenadžerima lojalnim najkrupnijem kapitalu. Takvim antidemokratskom prijevarom politički Nitko postaje politički svemoćan Netko, nadripolitičar bez izborne baze zauvijek lojalan svojim zakrilnicima.

Ostanak na vlasti toliko je važan da se zbog njega svakim danom sve više suspendiraju demokratska načela i ustavom zajamčen demokratski sustav. I tu nema razlike u političkom predznaku i orijentaciji bilo da se radi o Tomislavu Karamarku, Stjepanu Mesiću, Budimiru Lončaru, Andreju Plenkoviću ili pritajenim Zoranu Milanoviću, Ivi Josipoviću i Vesni Pusić. Po čemu su razgovjetni i po čemu se razlikuju programi hrvatskih stranaka: u unutarnjoj i vanjskoj politici, odnosu prema migrantima, prema Europskoj Uniji, hrvatskoj obrani, oružanim snagama... Nema tako osmišljenih programa niti ikakvog jamstva da će se isti provoditi.

Nažalost, iste pošasti nije izliječena ni predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kad umjesto da vodi državu smjerom gospodarskog i političkog povezivanja Baltika i Jadrana i integracijom Hrvatske u srednjoevropski kulturološki prostor, bavi se sobom i predizbornom kampanjom, svojim drugim predsjedničkim mandatom. Jer kako drugačije objasniti niz pogrešaka u sukreiranju vanjske politike i smještaja Hrvatske u pravi vanjskopolitički kontekst? Pogotovo njen odlazak „adlimina“ četničkom svešteniku Periću za pravoslavni Božić? Zar državni suveren na noge dolazi lokalnom proti, pjesmopojcu četničkih pjesama i propagatoru svetosavlja, koje nije vjerska nego opaka politička organizacija što je Hrvatska itekako osjetila za vrijeme Domovinskog rata? Ili ima loše savjetnike, ili ne sluša dobre savjetnike ili se šeće nasapunanom daskom? Ništa od toga nije dobro i indicira da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doživjela razinu svoje sposobnosti.

Političari ne žele služiti izbornom tijelu nego svojataju državu i sve njene institucije kao da im je to očevina. Stoga u Hrvatskoj politika nije servis gospodarstva već je gospodarstvo u funkciji državne vlasti; gospodarstvo je sužanj politike i vođe, bilo da se radi o privatnim ili državnim tvrtkama. Za koga glasovati postaje ozbiljno pitanje zato jer su stranke približnih i prepisanih političkih programa, političari slično bezlični, a kad su izbori završeni sve su kombinacije okupljanja i transfera iz jedne stranke u drugu bez ikakvih posljedica posve su izvjesne. Kako bilo tko može postati ministrom, ako nije verificiran izbornom pobjedom za zastupnika u Hrvatskom saboru, ako ne odgovara svojim biračima?

Jedinino riješenje je naći osobu proročki izdržljivu i snažne volje, pronicljivu i smjernu koja će sve njih umočiti u katran, uvaljati u perje, posjesti na gredu i iznijeti daleko izvan Hrvatske; doslovno, da se ta politikantska banda nikad više ne vrati. Lidera sličnog teniskom, nogometnom ili rukometnom selektoru: talentiranog čovjeka samosvjesnog, strogog i pravednog? Pitanje je ima li Hrvatska takvog karizmatika i ako takav postoji, zašto bi to uradio i kome na dobrobit kad su inertni Hrvati poraća izborilili žgadiju za svoje političare. Svi oni što psuju po vlasti i mudruju o političkoj korektnosti, bili bi gori kad bi jednog dana došli u priliku da zasjednu u fotelje vlasti. I to je najveća hrvatska tragedija, prava dijagnoza javnosti; tisuće i tisuće osoba što sebe vide kao ministre, načelnike, predsjednike i premijera i još više njih što sebe vide časnim pravednicima imunima na svaku korupciju.

Liderstvo je dar kao i svaki drugi, znači rijetkost i dobiva se po nekim akumuliranim zaslugama. U malim narodima takav je dar izuzetno rijedak i zato mali ostaju velike žrtve malih lidera. To je razlog zašto mladost iseljava iz Republike Hrvatske, ne mogu više podnijeti rasprodaju dostojanstva suverene Hrvatske i političku nekorektnost na svim razinama od Pantovčaka do minijaturnih ridikuloznih općina. Postalo je jednostavno nepodnošljivo biti podanikom raznoraznih pernara i ostati normalan. Bijeg i put pod noge za sada je jedino rješenje.

 

Josip Gajski