Razrada ciljeva i zadataka nastave povijesti kao važnoga nacionalnog predmeta treba svakako biti utemeljena na prihvaćanju zapadne demokracije, ali sama orijentacija prema Zapadu ne znači mnogo ako ne razradimo i naše nacionalne ciljeve.

Zamagljeni ciljevi nastave povijesti

Prešućeni hrvatski pedagog S. Matičević (1936.) zalagao se da školski sustav bude utemeljen u domaćem tlu iz kojeg "se individuum u klici izdiže, po njemu se kultura formira, u nj se relativno gotov i formiran konačno i vraća, njemu ostavlja svoju baštinu" Za S. Matičevića (1935.) tradicija je značajna sastavnica odgoja, te on smatra da na temelju svoje nacionalne kulture i njenih dobara i tekovina možemo vršiti blagotvornu kritiku i refleksiju, dopunu i ispravak u smjeru daljeg i narodnog i vlastitog razvitka.   Njemački pedagog Erwin Hufnagel (1991.) sugerira da se krene mukotrpnim i dugotrajnim putem onih znanosti koje analiziraju ljudsko ponašanje kako bi se otkrile odgovornosti. Isti autor smatra da je zanemaren položaj humanističkih znanosti u društvu i u školi spriječio shvaćanje prvobitne odgovornosti svakog čovjeka za sebe, a posljedica je nespoznavanje odgovornosti naspram svijetu, bližnjima i potomstvu. Konačno, Hufnagel zaključuje da odgajanik koji ne provede tu višeslojnu analizu, ostaje u svojoj nutrini nehuman te ne može otkriti sam za sebe namijenjenu odgovornost.

Pokušaji Ministarstva obrazovanja i športa da uz pomoć povjesničara, kojima nedostaje potrebno pedagogijsko - filozofsko i psihološko znanje, postavi nove ciljeve nastave povijesti nisu uspjeli,2004. godine Ministarstvo je objavilo Katalog znanja, vještina i sposobnosti po razredima osnovne škole. Autori Kataloga uvodno su razradili svrhu i ciljeve nastave povijesti, ali svojim verbalizmom i frazeologijom zamaglili su osnovnu problematiku te nisu uspjeli postaviti suvisli cilj. Katalozi su žestoko kritizirani i proglašeni su rekvijemom za nastavu povijesti (I. Rendić – Miočević, 2004.) ali su ipak ubrzo pretvoreni u Hrvatski nacionalni obrazovni standard (objavljeno 20. VI. 2005.) Na temelju standarda (bivšeg Kataloga) uz Naredbu Ministra od 20 IX. 2005. godine (kada je školska godina već započela) objavljen je Eksperimentalni program za osnovne škole. Taj program, što se tiče povijesti, uz male izmjene slijedi frazeološki razrađenu svrhu i ciljeve nastave povijesti premaKatalogu znanja, vještina i sposobnosti. Poslije razrade Katloga znanja Ministarstvo je pristupilo razradi Nacionalnog okvirnog kurikuluma (NOK) koji je predstavljen 2. XII. 2008. godine, a konačno objavljen u rujnu 2010. godine. NOK bi trebao biti polazište za izradbu nastavnih planova temeljenih na razrađenim postignućima odgojno obrazovnih područja. Već 2006. godine objavljen je nastavni plan i program za osnovne škole koji je utemeljen na načelima NOK-a. Što se tiče povijesti, kurikul slijedi gotovo u potpunosti stari program i stare narrative. Žurba koja karakterizira put od Katloga do NOK-a svjedoči o pedagogijskoj neozbiljnosti i, rekli bismo, prosvjetno – političkoj shizofreniji. Osmišljavanje procesa spoznaje u nastavi uopće, pa i u nastavi povijesti valja utemeljiti u filozofiji koja je prisutna u nastavi odredbom njenih ciljeva, zadataka i načina provedbe (J. Marinković, 1981.). O filozofskom svjetonazoru ovisi izbor nastavnih sadržaja i načela prema kojima se taj sadržaj izlaže. Nažalost filozofiju u ovoj složenoj problematici često potiskuje politika (S. Mesić, I. Josipović i dr.) nanoseći tako veliku štetu odgojno - obrazovnom sustavu, a posebno nastavi povijesti.

Ideološki sporovi i gubitak prosvjetnoga suvereniteta  

Nastavu povijesti u Hrvatskoj obilježavaju ideološki obojeni sporovi naročito oko interpretacije zbivanja u Drugom svjetskom ratu, dok se u nekim tumačenjima Domovinskog rata jasno izražava tendencija prešućivenja srpske agresije i izjednačavanja žrtve i agresora. Veliku polemiku izazvao je Dodatak udžbenicima za najnoviju povijestčiji su autori T. Jakovina, S. Koren i M. Najbar – Agičić (2005.) Dodatak je naručilo Ministarstvo prosvjete i športa u svezi s mirnom reintegracijom Podunavlja, ali je uradak na temelju negativnih recenzija konačno odbačen. Dodatak s raspravama objavljen je 2007. u izdanju udruge Documenta pod naslovom Jedna povijest više historija.(urednica M. Dubljević). Osnovna značajka Dodatka je pokušaj izjednačavanja krivnje Srba i Hrvata u Domovinskom ratu uz prešućivanje pojmova "velikosrpska agresija", “Domovinski rat”, “okupacija”, “oslobođenje”,, “agresor”, “branitelj”. Ni Ovčara se ne spominje!2009. godine promovirana je knjiga R. Skenderovića, M. Jareba i M. Artukovića Multiperspektivnost ili relativiziranje? u kojoj se argumentirano pobija pristup materiji o Domovinskom ratu u Dodatku .

Hrvatski povjesničari koji slijede liberalni svjetonazor lišen argumenata inspirirani su uputama sa stručnih skupova Vijeća Europe i metodičkom literaturom tog istog Vijeća te utjecajem raznih nevladinih organizacija i raznih država. Kao primjer navodimo projekt iz 2007. Nastava povijesti Jugoistočne Europe - Dodatni nastavni materijali koji je rezultirao objavljivanjem četiriju čitanki (Osmansko Carstvo, Nacije i države u Jugoistočnoj Europi, Balkanski ratovi, Drugi svjetski rat). Urednica projekta je Christina Koulouri, a urednik hrvatskog izdanja je Krešimir Erdelja. Izdavači su Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi i Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava. Sponzori projekta su Agencija SAD-a za međunarodni razvoj ( United State Agency for International Development, USAID) i Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke. Projekt su podržali Ministarstvo vanjskih poslova Velike Britanije i Pakt za stabilnost jugoistočne Europe. U nas se, uz rijetka suprostavljanja, slični projekti prihvaćaju iako nisu popraćeni nikakvim podacima o znanstvenim istraživanjima njihove učinkovitosti u nastavnoj praksi niti nam je poznata historiografska razina autorâ. Ti su projekti često potpomognuti direktno od nekih europskih država što se može okarakterizirati kao poništavanje prosvjetnoga suvereniteta Hrvatske. Konačno, iskazujući kolonijalni mentalitet, hrvatske prosvjetne vlasti novi kurikul hrvatske nastave povijesti tajnovito su 2017., uz protivljenje mnogih povjesničara, predali na recenziju inozemnim povjesničarima. Jedinstven slučaj u svijetu! Autori koji se toliko zalažu za multiperspektivnost često nam serviraju crno-bijele slike iz repertoara komunističke historiografije. Nema npr. multiperspektivnih mišljenja o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u kojoj je, to nije sporno, režim počinio zločin. Multiperspektivan pristup toj problematici proglašava se ustašonostalgijom. Uza sve primjedbe glede materijala koji dolaze iz vana, valja kazati da u njima nalazimo mnoge vrijedne sugestije i izvore koji mogu obogatiti nastavu povijesti.

   Glavnu riječ u reformiranju nastave povijesti danas ima mala grupa zagrebačkih povjesničara sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.Ti samozvani reformatori, koji se prikazuju kao promicatelji akcija Vijeća Europe i sebi neopravdano priskrbljuju zaštitu autoriteta tog Vijeća zalažu se za promicanje demokracije i snošljivosti u nastavi povijesti. No čim se pojave suprotna mišljenja, njihova demokratičnost i tolerantnost prestaju. U izvještaju Vijeća Europe o seminaru o nastavi povijesti održanom u Zagrebu 2003. (History teaching in Croatia) u popisu sudionika jasno se navodi aktivnost ovih reformatora koji su se monopolistički uključili u rad seminara. Glavni referenti bili su profesori Filozofskoga fakulteta u Zagrebu koji su ujedno autori udžbenika za izdavačku kuću Profil. Sukob interesa ovdje je očigledan.

“Uravnoteženi” pojmovnik kao trojanski konj

   Pred povjesničare postavlja se problem restrukturiranja povijesnog gradiva za nastavu povijesti. Ovaj složeni posao valja ostvariti interdisciplinarno. Suvremena povijesna znanost danas se usmjerava prema povijesnoj antropologiji koja se bavi svim područjima ljudskog života i stvaralaštva povezujući se pri tom s mnogim znanostima (sociobiologija, genetika, biološka psihologija, etnopsihologija, socijalna psihologija, psihijatrija i dr.;). I školski predmet povijest valjalo bi transformirati u predmet koji bio se zvao povijesna antropologija Nažalost, naša povijesna znanost slabo sudjeluje u oblikovanju nastave povijesti što joj ne služi na čast.  

Naša intelektualna elita olako prihvaća zapadnu znanstvenu korupciju koja je kreirana u dogovoru gospodarâ svjetonazorâ. Pri tome se zanemaruje oblikovanje novoga hrvatskog narodnog identiteta, koji je danas očito rasčinjen zbog mnogih centrifugalnih sila od komunističkog antifašizma preko liberalizma do etničkog nacionalizma i konzumizma. Nastava povijesti ne može biti dirigirana odozgo. Istinski reformatori moraju voditi računa o bogatom pozitivnom nasljeđu hrvatskog naroda, a uspjeh reformi i put prema demokraciji ovisit će o susretu tradicije i modernizacije. Bez ovog susreta narodni napredak je nemoguć.

   . “Peketi” kojima se iz vana želi “obogatiti” hrvatska nastava povijesti usmjereni su, bez ikakva ozbiljnog promišljanja, prema prostom nametanju pomirenja i razvoja demokracije. Pri tome se izjednačavaju agresor i žrtve u Domovinskom ratu, a hrvatska nacionalna nastojanja poput “proljeća” 1971. zapadni znanstvenici opterećeni tobožnjim ukorijenjenim hrvatskim ustaštvom, označuju atributom “nacionalistički” i nastojanjem da se ruši na Zapadu voljena Jugoslavija. Zadatak je reformatora hrvatske nastave povijesti da učenicima objasne izvore krvoprolića tijekom XX. stoljeća.. Usto je potrebno tumačiti interdisciplinarno i multiperspektivno zločine ustaša, četnika i komunista te pogubnost svih totalitarizama. No, Hrvati ostaju glavni krivci za sve tragedije. Oni i dalje, otrgnuti iz srednjeeuropskoga konteksta, ostaju žrtveni jarci i remetilački faktor u “regiji” To je sadržaj liberalnih “paketa” koji, bez argumenata i nepoštivajući istinu, našu djecu osuđuju na zaborav.

   Nastava povijesti u Hrvatskoj kreira se po diktatu “velikih” uz obilnu pomoć nekih hrvatskih povjesničara. Ti povjesničari – “reformatori” dobivaju velike pohvale iz Europe jer oni u svojim udžbenocoma “treće generacije” napuštaju nacionalni pojmovnik, a usmjeravaju se prema neutralnom “uravnoteženom” pojmovniku”. To se očituje u napuštanju izričitih antijugoslavenskih poruka (S. Petrungaro, 2009.), a umjesto “velikosrpske hegemonije” uvode se izrazi “centralistička”, “unitaristička” politika ili “prevlast srpskih političkih i vojnih krugova” Upravo taj neutralni “uravnoteženi pojmovnik” konačno smijera k poništavanju istine i brisanju nacionalne memorije. U ovom kontekstu valja spomenuti udžbenik S. Koren Povijest 8. u izdanju Profila. Udžbenik je od prvoga izdanja doživio više izdanja i promjena te se od 2007. vodi kao novo prvo izdanje. Autorica u novom izdanju dosljedno rabi “uravnoteženi pojmovnik”, a čisti ostake “nacionalnog pojmovnika” koji su eventualno ostali u kasnijim izdanjima. Tako u izdanju 2004.4 ispod slike kralja Aleksandra piše da je “bio jedan od glavnih nositelja velikosrpske i unitarističke politike” (str. 50). U izdanju 2007. uz istu sliku nema ni traga velikosrpskom atributu Navodi se da je kao regent vladao “umjesto svog bolesnog oca i prvog jugoslavenskog kralja Petra. Ubijen je 1934. u atentatu što su ga prigodom njegova državnog posjeta Francuskoj organizirali ustaše” (str. 63). Autorica u udžbeniku historiografski nedopustuvo prešućuje postojanje jakog četničkog pokreta u predratnoj Jugoslaviji te na taj način jasno učenicima sugerira da su ustaše jedini krivci za ratno krvoproliće. U sklopu programiranja cjelovite kurikularne reforme voditeljica radne skupine za izradu kurikula povijesti je upravo Snježana Koren koja nametanjem “uravnoteženoga pojmovnika” u školski program nastave povijesti uvodi opasnoga trojanskog konja koji učenicima umjesto samostalnoga razmišljanja (za što se reformatori tobože zalažu) zamagljuje prošlost i prikriva uzroke i posljedice. Voditeljica radne skupine za kurikul povijesti pripada krugu gore spomenutih povjesničara zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, a kao autorica udžbenika u sukobu je interesa radi mogućegega prilaogođavanja programa tome udžbeniku te materijalne koristi (autorski honorari) u svojoj sadašnjoj aktivnosti.

   Sadašnja kretanja u reformiranju nastave povijesti usmjerena su prema umjetnom ostvarenju suživota i multikulturalnosti na ovim prostorima, ali uz prikrivanja povijesne istine i očita “uštimavanja” što sprečava bilo kakvu samospoznaju i katarzu. Tako utemeljen projekt multikulturalnosti za sada doživljava potpuni neuspjeh (problem ćirilice u Vukovaru, živo četništvo u Srbiji, nacionalne napetosti u Bosni i Hercegovini itd.) te će se strategija u njegovu ostvarivanju morati promijeniti iz temelja. Usto, objašnjenje pogubnosti ideje o velikoj Srbiji kao izvoru svih zala je conditio sine quam non hrvatske (ali i srpske) samospoznaje koja bi trebala biti glavni cilj hrvatske nastave povijesti, a očito nije. Pri tome valja uvažavati borbu “druge” Srbije koja se od S. Markovića do današmkih moralnih srpskih analitičara bori za istinu o svojoj povijesti za koju S. Biserko smatra da je laž. Ta “druga” Srbia mora biti uzor i Hrvatima.

         Današnje nametnuto učenje povijesti u Hrvatskoj očigledno učenike osuđuje na zaborav, a nacionalnu memoriju poništava. Ovdje se valja podsjetiti danas aktualnih razmišljanja zastupnika kršćanskog personalizma i protivnika nacizma, fašizma i komunizma, jednog od najvećih Hrvata XX. stoljeća, kako autori izvan Hrvatske tvrde, Stjepana Tomislava Poglajena kojega ne spominju udžbenici povijesti. On 1938. u svome časopisu Život ovako razmišlja: ”Naš dobri svijet, u dubini još duše – većinom bar – kršćanski, hrvatski. Još, ali dokle? Dok ne pukne i ona zadnja možda još samo podsvjesna povezanost s prošlošću, s baštinjenom duhovnošću. Dok gradska amoralnost i crvena destruktivnost sasvim ne sapnu duša, oko kojih se već tako snažno stežu. Dokle? Možda do slijedeće generacije. A onda? Onda apostazije (otpadništva od Crkve – nap. IRM) u masama, poganski pojas oko zagrebačke katedrale, crveni obruč oko hrvatske metropole.”

 

Ivo Rendić Miočević

 

LITERATURA

ARTUKOVIĆ, Mato (2008.). "Documenta: Nasrtaj na objektivnu povijest. Dodatak je ideološki uradak, a ne udžbenik". Hrvatsko slovo, Zagreb, 1. veljače 2008.

ARTUKOVIĆ, Mato (2008b). “Okrugli stol “Viđenje najnovije hrvatske povijesti”. Scrinia Slavonica 9 (2009.), Slavonski Brod, str. 593 – 614.

DUBLJEVIĆ, Maja (ur.) (2007). Jedna povijest više historija: Dodatak udžbenicima s kronikom objavljivanja, Zagreb. Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću.

HUFNAGEL, Erwin (1991). "O pedagoškom pojmu odgovornosti", Metodički ogledi br. 2, Zagreb, str. 91-1o5.

JAKOVINA, Tvrtko, Snježana KOREN, Magdalena NAJBAR – AGIČIĆ (2005.) Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest. Skripta za raspravu u izdanju MZOŠ. Udruga Documenta objavila je 2008. Dodatak u knjizi Jedna povijest, više historija.

KOULOURI, Christina (ur., 2007). Nastava suvremene povijesti jugoistočne Europe: dodatni nastavni materijal (četiri čitanke: Osmansko Carstvo, Nacije i države u jugoistočnoj Europi, Balkanski ratovi, Drugi svjetski rat). Solun - Zagreeb: Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi, HHO.

KUJUNDŽIĆ, Nedjeljko, Ivan MARIJANOVIĆ (1991). Personalna pedagogija Stjepana Matičevića, Odabrani tekstovi s uvodnom studijom N. KUJUNDŽIĆA, Zagreb: Katehetski salezijanski centar.

MARINKOVIĆ, Josip (1981). Utemeljenost odgoja u filozofiji. Zagreb: Školska knjiga.

MATIČEVIĆ, Stjepan (1935). "Priroda, kultura i odgoj," u: KUJUNDŽIĆ, MARIJANOVIĆ (1991), str. 200-213.

MATIČEVIĆ, Stjepan (1936). "Osnovi nove škole," u: KUJUNDŽIĆ, MARIJANOVIĆ (1991) 124-140.

PETRUNGARO, Stefano (2009). Pisati povijest izniova – Hrvatski udžđbenici povijesti 1918.-2004.godine.Zegreb: Srednja Europa.

POGLAJEN, Stjepan Tomislav (2010). Kršćanski personalizam, govori, članci, studije. Zagreb: Glas Koncila.

RENDIĆ - MIOČEVIĆ, Ivo (2004a). "Katalog znanja, vještina i sposobnosti zagrebačkih autora - requiem za nastavu povijesti".Školske novine, Zagreb, 14. prosinca 2004.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 3. lipnja 2005. godine.

SKENDEROVIĆ, Robert, Mario JAREB, Mato ARTUKOVIĆ (2008). Multiperspektivnost ili relativiziranje? Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.

Share
0