Trebalo se pojaviti nešto tako veliko kao Kina da bi se na jednom mjestu našli svi predsjednici vlada država nastalih nakon propasti Jugoslavije. Hrvati, Slovenci, Srbi, Makedonci, Crnogorci i svi narodi iz BiH sjedili su zajedno, ljubazno se smješkali jedni drugima i pristojno dogovarali suradnju s Kinom. Takav skup u Dubrovniku ne bi uspjelo sastaviti ni Europskoj uniji, pa čak ni Amerikancima, što pak govori da je, što se tiče jugoistoka Europe, Kina najveća. Nas i Kineza 1,4 milijarde!

Takvo olimpijsko primirje, naravno, neće potrajati. Proradit će brzo zla krv. Jednima opterećenje predstavlja neraščišćena prošlost, drugima neriješena razgraničenja. Hrvatska sa Slovenijom nema spomena vrijednih povijesnih sporenja, ali ima graničnih. Koliko je to pak realno spomena vrijedan problem dade se razgovarati, no ako postoji već dulje od 27 godina, onda je valjda spomena vrijedan. Razgraničenje u zaljevu koji se prostire između Pirana i Savudrije uspješno truje odnose između Hrvatske i Slovenije. Zbog tog spora sada nema službenih posjeta Plenkovića i Šareca, a ribari u zaljevu rade svoj posao u shizofrenim uvjetima. Zbog spora oko zaljeva Slovenija je blokirala prijam RH u EU barem na dvije godine, što nam je počinilo štetu od nekoliko milijardi eura. Zbog zaljeva Slovenija je sada spremna blokirati i ulazak RH u Schengen, bez obzira na to što bi ona valjda trebala jedva čekati da se problem migrantske opasnosti, krijumčarenja ljudi, droga, oružja, terorista prebaci što prije Hrvatima. No u odnosima dvaju susjeda ionako do danas nije bilo previše racionalnosti. I Sloveniji i RH taj je neproglašeni rat znao dobro doći u političke svrhe, no Hrvatskoj rjeđe.

Ona si, naime, može priuštiti znatno više protivnika nego Slovenija, a efikasniji su i užareniji sporovi sa Srbijom i BiH. Hrvati su ovdje nešto emotivniji od Slovenaca jer teško im je zaboraviti da su oni u svom parlamentu zaljev “sukcesionirali” još u srpnju 1992., dok je Hrvatska bila u ratu, s trećinom okupiranog teritorija i pola milijuna izbjeglica. Oni koji se toga sjećaju i sada osjećaju taj ubod susjedskog noža u leđa kad nam je bilo najteže. To vjerojatno i jest jedan od glavnih razloga za tvrdoglavost Hrvata kada je podjela zaljeva u pitanju. Na kraju, zbog spora oko granica Hrvatska i Slovenija troše efektive obavještajnih službi i na natjecanje u međusobnom prisluškivanju. Kome tu ide bolje, Hrvatima ili Slovencima? Slovenska tajna služba SOVA u mjerkanju s hrvatskom SOA-om najžešće se poskliznula 1998., kada su slovenski agenti, nenaviknuti na zagorske brege, zalutali u Hrvatsku. SOVA je veći uspjeh polučila 2004., kada su snimali nekoliko razgovora hrvatskog premijera Ive Sanadera i bivšeg slovenskog premijera Antona Ropa, ali i razgovor Sanadera koji je iz New Yorka zvao lidera oporbe Janeza Janšu. Tema je, naravno, bilo razgraničenje, ali i svojevrsno dogovaranje oko incidenata u zaljevu, koji bi išli na ruku Janši. Članovi parlamentarnog odbora u Sloveniji mogli su čuti i kako Rop prijeti Sanaderu da “ne radi pizdarije” jer će Slovenija blokirati ulazak RH u EU. Sve je to poslije objavljeno u slovenskim medijima.

Najveći udar na SOVA-u i slovensku politiku dogodio se, međutim, 2015. kada je Večernji list objavio priču i snimke kako su se slovenska agentica Simona Drenik i arbitar Slovenac Jernej Sekolec dogovarali kako će prevariti sud, utjecati na druge suce i podmetati dokumente. Stradala je agentica, a Hrvatska se ekspresno povukla iz arbitraže. Hrvatska SOA nije nikada priznala da je ona tajno snimala te razgovore. Ovih dana Slovenci su pak objavili da imaju dokaze da jest. A sada se zbila i nova afera prisluškivanja. Parlamentarni je odbor izjavom da su snimke autentične ustvari potvrdio da je SOVA tajno prisluškivala telefonski razgovor između belgijskog državljanina s državljaninom RH a da se nijedan od njih nije nalazio u Sloveniji. Kako je Slovenija optužila Hrvatsku da rabi “neeuropske” metode kada tajno snima Slovence, kakve su onda metode koje rabi njezina SOVA kada tajno snima razgovore stranih državljana koji nisu u Sloveniji?

Nova afera je u Sloveniji otvorena radi unutarnjih potreba, vlada je manjinska i lomljiva. Oporba je pritišće i zbog kolapsa zdravstva i jer je NATO borbenu sposobnost slovenske vojske ocijenio katastrofalnom. Refokusiranje kritika na Hrvatsku uvijek se u Ljubljani činilo kao dobar potez pa je to opet učinjeno. Sada se u oporbenim krugovima u Sloveniji opravdano pitaju, ako je SOVA spremna prisluškivati (“neeuropski”) strane državljane, što je sve spremna učiniti liderima oporbe? Tko, dakle, “bolje” prisluškuje, Hrvati ili Slovenci? A što se tiče tajnog snimanja iz 2015., ako je to uradila hrvatska SOA, dobro je radila. Hrvati od nje i očekuju, ako netko ilegalno spletkari protiv RH u arbitraži, da to onda i spriječi, a mi saznamo.

 

Davor Ivanković / Večernji list