Malo tko bi u Republici Hrvatskoj znao odgovoriti na pitanje što je Rezolucija UN-a 73/195 od 19. prosinca 2018., a radi se o dokumentu izrazito bitnim, ne samo po sigurnost svakog hrvatskog građanina, već i po budućnost sviju koji žive, rade i borave u Hrvatskoj.

Zapravo se radi o dokumentu poznatom svakom prosječnom medijskom konzumentu, jer je tom rezolucijom Ujedinjenih naroda usvojen t.zv. Marakeški sporazum, odnosno Globalni kompakt za sigurne, uredne i regularne migracije.

Sjećamo se velike medijske galame i histerije uoči marakeške konferencije koja se održavala 10. i 11. prosinca 2018. godine. Cijela je propagandna mašinerija upregnuta ne bi li nas, mahom napismene, zatucane, krezube i zadrte ognjištare uvjerili da taj sporazum, kompakt ili što već, nije (pravno) obvezujuć. Ministri Božinović i Pejčinović Burić, predsjednik vlade Plenković, sve su nas uvjeravali da odlazak u Marakeš ne će za Hrvatsku značiti nekakav gubitak suvereniteta po pitanju migrantske politike, da ne ćemo morati graditi prihvatilišta za migrante, da ne ćemo uvoziti strane radnike (iz zemalja trećeg svijeta), jer Marakeški sporazum ne regulira samo ove što dolaze iz Afrike i bliskog istoka, već iz cijeloga svijeta, pa tako iz Indije, Pakistana, JI Azije…

I danas se na stranicama MVEP-a može pročitati da Marakeški kompakt ne obvezuje, a istovremeno, svakodnevno se susrećemo sa svjedočanstvima hrvatskih građana o provalama i razbojstvima po, primjerice, Gorskome kotaru, gradi se migrantski centar u Maloj Gorici nedaleko Petrinje, ukidaju se kvote za dovođenje radnika iz inozemstva… S druge strane, demografske mjere su nikakve, nikoga nije briga za odlazak hrvatske pameti i snage u bijeli svijet, Božinović se diči „nepropusnom“ granicom, no opovrgava ga svatko tko ima oči i naposljetku, zašto se gradi spomenuti veliki migrantski centar?

Sve ovo ukazuje da Republika Hrvatska možda ipak jest preuzela neke obveze po pitanju migracija, pa čak i odlazeće Hrvate možemo smatrati migrantima jer odlaze trbuhom za kruhom, samo tamo gdje dođu ne će paliti i rušiti crkve te uspostavljati šerijat, no pustimo sad to.

 Vratimo se radije pitanju obvezuje li (pravno) Marakeški kompakt Republiku Hrvatsku ili ne? Svatko tko je tvrdio da obvezuje proglašen je filonacistom, fašistom, ekstremnim desničarem i t.d. Zato ukazujemo na jedan dokument koji će baciti novo svjetlo po pitanju Marakeškog kompakta, čiji ćemo najrelevantniji segment obraditi u nastavku te ujedno prevesti s engleskoga jezika.

Radi se o Mišljenju Pravne službe Europske komisije od 01. veljače 2019. godine (dalje: Mišljenje), a kao predmet Mišljenja je naveden: „Pravni učinci usvajanja Globalnog kompakta za sigurnu, urednu i regularnu migraciju“.

U toč. 17 Mišljenja, nakon uvodnog razmatranja i kraćeg historijata, se navodi: „Globalni kompakt je stvorio pravne učinke unutar europskoga pravnoga poretka samo nakon usvajanja na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda.“ Pojašnjenja radi, u rujnu 2016. godine je GS UN-a usvojila Njujoršku deklaraciju za izbjeglice i migrante, čime su se države obvezale započeti međudržavne pregovore koji će kulminirati u Marakešu 10. i 11. prosinca, kad je usvojen samo tekst Globalnog kompakta, a koji je potom usvojen gore spomenutom rezolucijom. Dakle, kad su nam političari poručivali da nas Marakeški kompakt ne obvezuje, skoro pa su govorili istinu.

Dalje se navodi čl. 4. st. 3. Ugovora o Europskoj Uniji (dalje: UEU): „Države članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovorâ ili akata institucija Unije. Države članice olakšavaju ostvarivanje zadaća Unije i suzdržavaju se od svake mjere koja bi mogla ugroziti postizanje ciljeva Unije.“

Pritom slijedi navod iz čl. 21. st. 1 UEU-a: „Unija nastoji razvijati odnose i graditi partnerstva s trećim zemljama i međunarodnim, regionalnim ili globalnim organizacijama s kojima dijeli načela iz prvog podstavka. Ona promiče multilateralna rješenja zajedničkih problema, osobito u okviru Ujedinjenih naroda.“

Drugi temeljni akt Europske unije je Ugovor o funkcioniranju EU (u žargonu poznat kao Lisabonski ugovor), a njegov čl. 208. st. 2. glasi: „Unija i države članice poštuju (na engleskom: shall comply with) preuzete obveze i vode računa o ciljevima koje su odobrile u okviru Ujedinjenih naroda i ostalih nadležnih međunarodnih organizacija.“

Dakle, Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o funkcioniranju Europske unije jesu temeljni akti EU, skoro poput ustava, a njihove odredbe itekako obvezuju, i ako se u njima navodi da države članice poštuju (shall comply with) obveze odobrene (usvojene) u okviru UN-a te su iste postavljene kao ciljevi Unije, onda ih države članice, pa tako i Hrvatska – mora izvršavati.

Ili da pojednostavnimo ovaj pravni metajezik: Hrvatska (i sve druge države članice Unije) se obvezala na sve što je određeno Marakeškim kompaktom, jer ta obveza proizlazi ne iz samog kompakta, nego iz temeljnih akata Europske unije. Također, ta obveza nije nastala kad se išlo na „usuglašavanje“ u Marakeš, nego tek tjedan dana kasnije kad je usvojena Rezolucijom UN-a 73/195 od 19. 12. 2018. godine.

 Ima u ovom Mišljenju još dosta zanimljivih stavki iz kojih se dade nedvosmisleno iščitati da su sve te globalne težnje, koristeći pojmove poput razvoja (development) ili stabilnosti, zapravo jedna velika zavjesa iza koji se skrivaju opaki planovi s katastrofalnim posljedicama po Zapad i europsku kulturu kakvu smo poznavali. Tako se u dokumentu naziva „Novi europski konsenzus o razvoju“, a koji se također spominje u ovom Mišljenju, navodi da „dobro vođena migracija i mobilnost (ljudi) može imati pozitivne učinke za inkluzivni rast i održivi razvoj.“

Nemalu su ulogu u ovoj velikoj prijevari i podvali odigrali i mediji (po naputku) jer se nevjerojatna buka i prašina digla kad se išlo u Marakeš, dok se o usvajanju tog Marakeškog kompakta na Glavnoj skupštini UN-a, što, kako nam je lijepo objasnila pravna služba Europske komisije, zaista obvezuje Republiku Hrvatsku – to je tek usput spomenuto kao da se radi o nečemu nevažnom. Najironičnije je što praktički nitko ne zna tko su hrvatski predstavnici na Glavnoj skupštini UN-a koji su digli ruku za usvajanje ovog monstruoznog sporazuma. Poštenja radi, navedimo da na tom (relevantnom) glasanju jedini protiv toga bijahu SAD i Mađarska, na koje se zato taj kompakt ne će odnositi.

I što sad? Kako će nam Plenković, „ministarka“ Pejčinović Burić ili ONOiDSZ-ovac Božinović sad rastumačiti da Globalni kompakt nije obvezujuć kad pravna služba EU tvrdi suprotno? Ili će i njih proglasiti rasistima, ustašama, klerofašistima, ksenofobima?!

Dok smo se mi pola stoljeća koprcali u samoupravnoj anarhiji, zapadni je svijet stvorio obrasce, mehanizme i oruđa, pravnu stečevinu ili "acquis" kako bi rekao „naš“ predsjednik vlade, sukladno kojima države preuzimaju prava i obveze, te bivaju sankcionirane zbog neispunjenja istih. Za potrebe funkcioniranja tog globalnog poretka stvoren je birokratski metajezik, desetljećima su stvarane razne međunarodne organizacije i asocijacije, osnivana su tijela, odbori, sektori, uprave ili povjerenstva s krajnjim ciljem stvaranja nekakve nadnarodne (i odnarođene) mega države, čemu najbolje svjedoči današnja, ova i ovakva Europska unija.

Predsjednik vlade, predsjednik HDZ-a, njegovi najprisniji ministri i suradnici su uhvaćeni u bezočnoj laži, a ujedno su prouzročili golemu štetu koju ćemo, nažalost, iskusiti tek u narednim godinama, ako se nešto ne poduzme na vrijeme. Ne samo da su lagali, već su odredbe Marakeškog sporazuma počeli i sprovoditi, potajice, dok ljudi napuštaju svoju domovinu, ovi birokrati dovode strance s drugog kraja svijeta, a sve po tuđim direktivama, po tuđim nalozima.

 Možemo napokon bez ustezanja zaključiti, glas za ovaj i ovakav HDZ, pod vodstvom Plenkovića, Jandrokovića, Božinovića i Šeksa, glas je za „Mutti“ Merkel, glas je za Europu čije crkve i katedrale gore u plamenu, čijim nekoć prekrasnim gradovima haraju migrantske horde i uspostavljaju šerijat; glas je to i za Hrvatsku ne samo bez Hrvata, nego i bez Srba, Talijana ili Slovenaca, glas je to za Europu bez Europljana, u kojem će ostati tek malobrojna elita na čelu velikih banaka i korporacija s pregršt najjeftinije moguće radne snage iz Afrike, Arabije, Indije, Pakistana, Filipina…

Valjda je svima jasno komu (ne) dati glas na predstojećim euro-parlamentarnim izborima.

 

Josip Gajski