HAZU se po običaju mudrijaški ušutila i ne očituje se ima li fašizma u Republici Hrvatskoj. Akademija nije nikad opovrgla srpsko-srbijanske optužbe o restauraciji NDH, nego je intelektualnim kompromiserstvom i u dobro uhodanoj maniri hrvatske šutnje još jednom potvrdila da nije nikad prihvatila hrvatsku suverenost i razlaz s Beogradom, nikad se odrekla svog južnoslavenstva i sveslavenskog bratstva sa Srbima.

Akademija je svojom šutnjom i nečinjenem tiho odratovala na strani srbijanskog agresora i srpske pobune, ali da ispravi pogrešku sada se odlučila na nemali znanstveni iskorak. HAZU želi proširiti svoj znanstveni doseg i aktivno se uključiti u unapređenje hrvatskog gospodarstva.

Nakon godina odvagivanja i oklijevanja naša najuglednija ustanova u znanosti i kulturi želi osvježiti svoje članstvo i proširiti aktivnosti ne samo novim mladićima u poznim godinama nego i otvaranjem novih akademijinih Razreda. Ovim proširenjem prirodne i društvene znanosti dobivaju okvir koji ih povezuje u novi sadržaj: Razred za turizam, ugostiteljstvo i gastronomske znanosti.

Zato Akademija priprema svježe snage, nove buduće akademike, vrhunske stručnjake i referentne osobe u turističkoj, ugostiteljskoj i gastronomskoj znanosti. Takvom politikom širenja HAZU ulazi u trendove hrvatskog gospodarstva s obzirom na činjenicu da ugostiteljstvo i turizam ostvaruju preko 20 posto hrvatskog BDP-a, a vrhunska gastronomija uspješno sljubljuje znanost o namirnicama i ljepotu hrane. Upravo ta vrhunska gastronomija može biti kruna elitnog turizma i ugostiteljstva pa je širenje HAZU-a prema kuhinji i kulinarstvu logična i očekivana. U kuhinji se Akademija uvijek dobro snalazila. Mnogi su uvjereni da će intelektualna javnost objeručke podržati osnivanje novog akademijinog Razreda.

Ugledni urednik i nakladnik, autoritet za kulinarske naslove, a usput i autor knjiga o numizmatici, prof. Bože Mimica, u najužem je izboru za člana HAZU i predsjednika spomenutog Razreda za turizam, ugostiteljstvo i kulinarstvo. Do sada je taj na daleko poznati kulturnjak tiskao čitav niz gastronomskih edicija: na primjer „100 vodećih restorana i njihovi recepti“ i sličnih naslova koji uvjerljivo govore o njegovoj nakladničkoj spretnosti i selektorskom oku kad je riječ o tome tko ulazi, a tko ne među prvih stotinu restorana u Hrvatskoj. On odlučuje kome se dodjeljuje plaketa i naljepnica „Restaurant Croatika“, a tko se mora strpiti jer to odličje još nije zaslužio. Taj ugledni meštar za besplatno jelo i piće stekao je dobar uvid tko je tko u hrvatskom ugostiteljskom biznisu, gdje je tko tanak te koga se može i koliko utjerivačkim reketom iscijediti. Profesor Bože Mimica i njegova bulumenta izjelica osobno poznaju ponajbolje jelovnike i vlasnike restorana. Ima profesor dobar pregled igre na nacionalnoj razini, i svoje favorite naravno, jer nije riječ o tome da se tek tako napravi lista top 100 najboljih restorana, samo onako na riječ i s prijateljskom preporukom, nego se prof. Bože Mimica i osobno (uvijek s pratećom ekipom) potrudio „izisti“ birana jela i tako, da ne bi bilo pogreške, nekoliko puta provjeriti kakvoću.

Tehnologija restoranske mužnje prilično je jednostavna i u krim-miljeu poznata je pod imenom „reket“, naime ulazak u Mimičin vodič plaća se u gotovini i besplatnim ručkovima i večerama. I tako karavana Mimičinih izjelica iz godinu u godinu, već 24 godine, pod okriljem žirija-muktaroša „100 vodećih restorana i njihovi recepti“, od restorana do restorana harači hrvatskim krčmama podjednako računajući na krčmarsku taštinu i njihovu ambiciju da budu uvršteni u Mimičinu elitu „najboljih 100“. Ostaje nepoznato koja je korelacija Mimičine liste prvih stotinu i Michelinovih zvijezdica za gastronomsku izvrsnost, ali je mnogim krčmarima drago da i mi svog Mischelina u Hrvatskoj imamo, pa kad se već ne mogu domoći francuskih zvijezdica i profesor Mimica sa svojim plaketama je dobrodošao. Očigledno da je ovaj put HAZU pokazao svoje umijeće u prepoznavanju pravih kandidata za svoj novi akademijin Razred.

Sve bi to bilo prevaranstki komično, čak zabavno da nije tužno i tragično, jer je prof. Bože Mimica preko svog briselskog prezimenjaka i starih veza s dubokom državom već izlobirao svoj ulazak u HAZU. Kulinar-numizmatičar na pragu je ulaska u Akademiju i samo čeka „balotažu“. U toj raboti odobrovoljavanja akademske senilije dobro su poslužili restorani pod Mimičinim reketom, uvijek na usluzi kada god se ukaže potreba za dobrom i jeftinom (čitaj: besplatnom) hranom i pićem. A hrana je akademicima važna, pogotovo dobra i besplatna s snishodljivim gostioničarom koji im pridržava kapute. Nakon takvog tretmana u njihovim očima prof. Bože Mimica postaje doista moćna figura i znalac s dobrim vezama „po svijetu“.

Koliko god se trudio sa svojim knjigama o numizmatici sebi osigurati ime i ugled, čak je i Akademija bila sunakladnik nekih naslova, Bože Mimica do sada nije imao previše sreće i nije uspio obmanuti akademsku seniliju. Čak i oni znaju da je u pitanju i za njihov ukus pretjerana prepisivačina i sumnjiva Mimičina ljubav prema starome novcu. Isto je tako poznato da u numizmatičkim krugovima profesor nije dobrodošla osoba, mnogi su se opekli sumnjom u određene mađioničarske trikove Bože Mimice. U Zagrebu Mimicu ne pripuštaju numizmatičkim kolekcijama ili ponekad, ali samo uz uvijet da u prostoriji gdje su izloženi numizmatički eksponati profesor neprestano plješće rukama. Tako su donekle sigurni da će eksponati ostati tamo gdje su postavljeni.

Zato hrvatska javnost treba zapljeskati gastronomskom uspjehu Bože Mimice i akademskoj kuhinji koja je prepoznala njegovu izvrsnost. Tamo gdje nije uspio stari novac, uspjela je stara dobra kuhinja.

 

F. Perić