Istraživač povijesti ne smije zanemariti genetsko naslijeđe u anksioznim poremećajima na području bivše Jugoslavije gdje su ratni vihori od pradavnih vremena izazivali stresove u stanovnika. Psihotraume i emocije  (mržnja, osveta, krivnja, sram) imaju svoje dugo trajanje na prostorima bivše Jugoslavije, a prenosile su se intergeneracijski (E. KLAIN, L. PAVIĆ, 2002.).

Valja napomenuti da su razni manipulatori oživljavali u narodu mitski uvećane tzv. odabrane  traume iz nacionalne povijesti kako bi izazvali instrumentaliziranu agresiju (npr. manipuliranje Kosovskim mitom ili zavjetom). Na duševni života pojedinaca uvijek su  utjecale socijalne i kulturne sastavnice njegova društva i postajale su dijelom tog života (G. DEVEREUX, 1990.) . Taj utjecaj je ponajviše nesvjestan, a kako se preko nasljeđivanja roditeljskog superega prenosi na djecu, on postaje nosilac tradicije i vrednovanja (E. FROMM, 1980).

    U međunacionalnim odnosima u bivšoj Jugoslaviji postojala je jaka emocija mržnje koju su stvarali intenzivni negetivni osjećaji poput odbojnosti i prijezira. Mržnja između Srba i Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji proistjecala je iz povijesnoga naslijeđa i živih uspomena iz Drugog svjetskog rata te srpske dominacije u društvenom životu koju se može protumačiti kao poseban iritirajući oblik etnokorupcije. Srbi su pak imali svoje priče o genocidnosti Hrvata. Mržnju su poticali komunisti za vrijeme Drugoga rata i po njegovu završetku. U tom smislu poučno je izvješće sekretara KPH XII. proleterske udarne brigade upućenog sekretaru Divizijskog komiteta KPH XII. udarne divizije o partijskom radu i odnosu prema zarobljenicima u svibnju 1945. U izvješću između ostaloga, doslovno čitamo:

..... Prilikom praćenja zarobljenika opazilo se je da naši borci ne znaju mrziti zarobljenog neprijatelja. Oni su sa zarobljenicima suviše blago postupali... Objašnjavajući borcima tko su ti zarobljenici i što su napravili našem narodu, borci su počeli drukčije gledati na zarobljenike i znali su ih mrziti. Mržnja prema neprijatelju se je osjetila kod kažjavanja ustaških i četničkih zločinaca gdje borci nisu iste ubijali zbog naređenja, već zato što ih mrze...

Smrt Fašizmu - Sloboda Narodu

Sekretar:

N. Bjelajac

Mnoge smrtne presude popraćene sloganom   „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, ali i monoga masovna grobišta svjedoče o brutalnosti masovnih komunističkih zločina koje danas znansvenici intezivno obrađuju (V.GEIGER, Z. DIZDAR, B. MATKOVIĆ, J. DUKIĆ i dr.). Istina je poznata i više je nitko ne može prikriti. No valja napomenuti da su se pod geslom „Smrt fašizmu - sloboda narodu“ osim surovih ubijanja događali morbodni anticivilizacijski zločini poput uklanjanja neprijeteljkih grobalja. O tome svjedoči Ministarstvo unutrašnjih poslova FD Hrvatske koje izvješćuje oblasne i okružne NOO-e o svojoj odluci o uklanjanju vojničkih grobalja okupatora (6. srpnja 1945):

... Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja...

SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU

MINISTARV. Krstulović

    Komunisti su za vrijeme rata učvršćivali svoju vlast i konačno su ju uspostavili poslje rata. No, pri tome je trebalo likvidirati sve eventualne protivnike. O tome svjedoči Izvješće orazlozima likvidacije domobranskih časnika i vojnika koji su se odazvali amnestiji, od strane pripadnika OZN-e VI. korpusa NOV i PO Jugoslavije, u razdoblju od 15. rujna 1944. do 1. siječnja 1945.:

... Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas....

    Što ovi kratki navodi govore o sloganu “Smrt fašizmu - sloboda narodu”? Smrću se prijeti fašistima. Tko prijeti? Prijete komunisti koji su tijekom rata uspostavili svoju diktaturu za razliku od Zapada koji je boreći se protiv fašizma uspostavio demokraciju. Tko može biti optužen za pripadanje fašizmu? To određuju komunisti. Stoga svatko tko je njima u osvajanju vlasti i pošto ona bude osvojena na bilo koji način opasan,  može biti optužen kao fašist i ubijen bez suđenja pošto je upisan u “crnu knjigu”. To mogu biti svećenici, bleiburške žrtve i mnogi ubijeni za vrijeme rata i kasnije. Stoga je prava istina da se u sloganu “Smrt fašizmu - sloboda narodu” zapravo skriva veličanje masovnih komunističkih zločina nad “narodnim neprijeteljima”. Smrtne presude obično završavaju sloganom “Smrt fašizmu - sloboda narodu”. Pametnome dosta! Ovome nekrofilskom sloganu poškropljenom krvlju nevinih nije mjesto u demokratskoj Hrvatskoj. Slogan “Za dom spremni” može se braniti s mnogim argumentima (vidjeti: I. RENDIĆ – MIOČEVIĆ, HRSVIJET, 23.X. 2017.), a onaj “Smrt fašizmu sloboda narodu”, pak, niti s jedim valjanim i u suprotnosti je s europskom rezolucijama o osudi svih totalitarizama.

Tko brani ovaj slogan a time i komunizam? To su ljudi koji su u komunističkoj Jugoslaviji stekli po partijskoj podobnosti a ne po sposobnosti materijalne i društvene privilegije. Oni, bojeći se lustracije i uspješno ju sprečavajući, uspijeveju zadržati stečene privilegije i u postkomunističkoj Hrvatskoj. Ali to su i mnogi ljudi koji pate od jugonostalgije usvojivši potpuno kriva mišljenje o boljem životu u Titovo vrijeme. To je npr. priča o potpunoj zaposlenosti koju su zapravo pokrivali gastarbajteri i nominalno zaposleni ali neproduktivni tehnološki višak. Krivo je mišljenje i o industrijskome napretku a radilo se zapravo o neefikasnosti i gospodarskim promašajima poput sada zagađivača tvornice gllinice u  Obrovcu. No, prešućuje se činjenica o zaduženosti Jugoslavije čije su dogove naslijedile nove države.

   Danas živući slogan “Smrt fašizmu – sloboda narodu” jasno dokazuje koliko je demokratska Hrvatska još uvijek rob starih komunističkih struktura i njihova mentaliteta koji su se održali u društvu i posebno, u političkim strankama.

 

Ivo Rendić – Miočević