Otkako je završio prvi krug predsjedničkih izbora počele su kružiti glasine o tomu tko će u slučaju Milanovićeve pobjede biti njegovi savjetnici. Iako se iz objektivnih razloga taj podatak skriva, procurio je svojevrstan konačni draft, a prema kojemu će savjetnici biti kako slijedi:

1. DRAGO PILSEL - savjetnik za medije i društvene mreže

2. ŽELJKO JOVANOVIĆ - savjetnik za kulturu i sport

3. RANKO OSTOJIĆ - savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost

4. NENAD STAZIĆ - savjetnik za odnose sa Saborom i Vladom

5. STIPE MESIĆ - savjetnik za vanjsku politiku

6. BOJAN GLAVAŠEVIĆ - savjetnik za unutarnju politiku

Ovakav kadrovski odabir zabrinut će ne samo SDP-ovu vrhušku, nego bi dobrano morao upaliti alarm svima onima koji iz razočaranja, inata, prkosa, osvetoljubivosti, naivnosti ili čega već ne žele poduprijeti Kolindu Grabar-Kitarović, a u prvom su krugu dali glas Miroslavu Škori.

Možemo konstruktivno kritizirati aktualnu predsjednicu koliko god hoćemo, zamjerati joj nečinjenje i ine propuste, možemo smatrati Andreja Plenkovića i njegovu kliku grobarima HDZ-a i hrvatske države, ali ništa od toga ne mijenja činjenicu da je pred svima nama odabir, takav kakav jest, između dva spomenuta kandidata. Također, ma koliko bili razočarani, posvađani ili zavađeni zbog kojekakvih razilaženja u mišljenjima i metodama, prisiljeni smo priznati da je nedopustivo zbog povrijeđene taštine, sujete ili srdžbe omogućiti gore navedenim ljudima dolazak na vlast. Podsjetimo ukratko o kome se radi.

Drago Pilsel je prije svega lažni svjedok, lažni ustaša, a naposljetku i lažni antifašist, neformalni glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve i Pupovčevih Srba, zapravo duševno nestabilna osoba, istovremeno zagovaratelj ekumenizma i ekstremnog četništva (svetosavlja), a o njegovim civilizacijskim dosezima najviše govori njegov rječnik kojima od Josipovićeva poraza krsti aktualnu predsjednicu: „glupača“, „krava“, „kuja“, „gadura“, „kokoš“…

Bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović, odnosno "Mali Milošević", je pokušao „isušiti močvaru“, istu onu močvaru koja je prošle godine na svjetskom nogometnom prvenstvu osvojila srebro zlatnoga sjaja. Započeo je kurikularnu školsku reformu koje se ni sam Šuvar ne bi posramio te je udžbenike iz povijesti nosio ondašnjem srbijanskom predsjedniku „Grobaru“ Tomislavu Nikoliću koji je je trebao dati „recenziju“ je li u tim udžbenicima na pravi način obrađena tema „Domovinskog rata“, odnosno „građanskoga rata“ koji je doveo do raspada nikad prežaljene Jugoslavije.

Također bivši ministar, Ranko Ostojić, usporediv jedino s tek neznatno zloglasnijim Aleksandrom Rankovićem, zbog čega je i dobio nadimak Ostoja Ranković, prvi pendrek Milanovićeve vlade, čovjek odgovoran za smrt hrvatskog dragovoljca Darka Pajičića, što je utvrđeno zasad nepravomoćnom presudom, čovjek za čijeg je mandata policija upala u Crkvu svetog Marka, što se čak ni u doba olovnog boljševizma nije događalo, prilikom fizičkog nasrtaja na ratne invalide Domovinskog rata, koji trenutno predsjeda saborskim Odborom za nacionalnu sigurnost, nalogodavac crtanja poljudske svastike za potrebe „isušivanja močvare“ u tandemu s gore opisanim Jovanovićem.

Nenad Neša Stazić, vjerojatno jedina osoba koja na „Brionima“ uspije ljetovati za 7 kuna, saborski zastupnik koji smatra da 300 000 mrtvih protivnika komunizma, mahom Hrvata, u poraću Drugog svjetskog rata predstavlja „nedovršen i traljavo obavljen posao“. Ako bi njegov lik i djelo trebali sažeti u jednu rečenicu, onda bi ona glasila – čovjek čiji je kategorički imperativ – in vino veritas. Kako drukčije objasniti njegovu izjavu da „Svi u kockastim dresovima navijaju za jugoslavensku reprezentaciju“?!

Dvostruka predsjednička sramota, dokazani i prokazani suradnik UDB-e i haški krivokletnik, osoba koja je pokušala preuzeti vlast dok je trećina hrvatskoga teritorija bila okupirana 1994. godine, zasad nepravomoćnom presudom utvrđen kao lopov (australski čekovi), glavni lobist i zagovaratelj arapske, kineske i ruske geopolitike, vicmaher koji se srami svojih ciganskih predaka – Stjepan Mesić – malo ustaša, malo antifašist – nesumnjivo najbolji odabir za savjetnika za vanjsku politiku što ga Partija u ovom trenutku nudi.

Najzad, nesretni Bojan Glavašević, tek sjena još nesretnijeg oca koji je unatoč općem mnijenju sigurno ponosan na svoga sina i na njegov doprinos hrvatskom društvu, napose na njegov senzibilitet spram hrvatskih branitelja, pogotovo invalida („Busovača halo!“), što ne treba čuditi jer je jedan od najzaslužnijih za objavu registra branitelja, objavljenog isključivo kako bi Republika Srbija i tzv. Republika Srpska mogle lakše procesuirati podrivatelje jugoslavenskog poretka.

Sudeći prema odabiru ovih i ovakvih savjetnika, kratica SDP i dalje znači „Srpska demokratska partija“ unatoč nastojanjima Davora Bernardića i njegovih kol'ko tol'ko hrvatski nastrojenih komunista. No, oni su manje važni; svi ljudi prohrvatski orijentirani, ma u koji politički spektar sami sebe svrstavali moraju postaviti pitanje – treba li izaći na izbore i komu dati glas? Ako nakon ovoga i dalje smatraju da nema razlike između Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović, neka na glasačkom listiću dopišu broj 3 i odaberu „hrvatski narod“, neka prekriže listić ili neka uopće ne izađu.

Ako je to prava volja hrvatskoga puka, da Pilsel, Stazić, Ostojić, Jovanović, Mesić i Glavašević dođu na vlast, onda se nema što drugo reći nego – neka tako bude.

 

Mila Marušić