Kažu ljudi da smo kao nacija izdržali i jače iskušenje, misleći naravno na petogodišnji rat 1990.-ih, pa ćemo izdržati i epidemiju koronavirusa i potres u Zagrebu. Osim što smo mi borbu protiv korone nazvali ratom protiv virusa, a tom je nazivu zapravo kumovao premijer Andrej Plenković, ova situacija iz 2020. nema nikakve sličnosti s onim ratom. Naprotiv, ta su dva rata u potpunoj suprotnosti.

U ratu za nacionalnu državu i opstanak 1990. Hrvatskoj je trebao svatko i, što nas se više u tu borbu uključilo, to smo bili jači. U ovom ratu iz 2020. ne da ne treba svatko, nego gotovo svatko smeta. Od svih se traži da ništa ne rade, da se sakriju u stanove, mišje rupe i da svatko misli isključivo na sebe i svoju obitelj, a da se jedino zajedništvo s drugima postiže elektronički, širenjem humora ili crnog humora. U ovom današnjem ratu mjesta ima samo za mjerodavne državne službe.

Jedini dašak ljudskosti pojavio se odmah nakon potresa, kada su ljudi opet pohrlili pomoći drugima, ali su ih ratnici u ratu 2020. brzo stjerali natrag u izolaciju. Rat protiv virusa je neljudski. U takvoj borbi nacija je ipak iskristalizirala nekoliko junaka koji su preuzeli odgovornost i odmah su se snašli. Ministar zdravstva Vili Beroš, javnosti do jučer potpuno anoniman, već je tjednima takav junak.

Drugi koji dobiva pohvale je Andrej Plenković, do jučer jedan od omraženijih hrvatskih političara, a sada političar kojemu naglo raste rejting. Budući da je ovaj novi rat još uvijek u početnoj fazi i da najteža vremena i iskušenja tek dolaze, neophodno je da Beroš i Plenković zadrže status junaka, a upravo im se počinju događati greške u koracima. Beroš je apsolutni medijski junak, ulazi svakodnevno po nekoliko puta u hrvatske domove, prijatelj je svih obitelji, ljudi su ga spremni slušati, vjeruju mu i upravo zato njegove poruke moraju ostati realne, pa i okrutne ako treba.

Naime, znamo brojiti i svi vidimo da u Hrvatskoj snažno raste broj zaraženih, da se virus otima kontroli. Beroš to još uvijek nikako ne može izgovoriti, nego i dalje tvrdi da je slika optimistična. Nećemo se mi preplašiti, nego ćemo se još ozbiljnije postaviti ako nam Beroš kaže da situacija baš i nije dobra. Nacija bi već sada trebala pretpostaviti da će tih 800 respiratora koje imamo biti nedovoljno pa bi se svi jače potrudili nabaviti još nekoliko stotina novih, ustreba li.

Druga stvar koju si Beroš ne smije dopustiti jest da se zaljubi u sliku svoju. Ostavljao nas je do sada bez daha zato što je bio strogo profesionalan, nenapuhan. Nije mu bilo pametno ni slikanje sa svojom gospođom na naslovnici ženskog časopisa, što je fakat došlo prerano i za takve će priče uvijek biti vremena, ali onda kada pobjedonosno završi boj protiv virusa.

I naš drugi junak Plenković posustaje i gubi se u brojkama. Do sada je sve dobro napravio, odlično. No, sada kada svi vide da mora trenutačno donositi odluke za spas u prvom planu realnog sektora, u što uključujemo i turističku infrastrukturu, vraća se onaj stari Plenković. I osniva povjerenstvo koje bi trebalo razglabati kako spašavati gospodarstvo. Ma nema se vremena za povjerenstvo. Kao što se nema vremena ni za osnivanje nekakve vlade nacionalnog jedinstva. Ima se jedino vremena, i to jako malo, za osnivanje kriznog tima koji će dobiti ovlasti i početi djelovati trenutačno.

Ako smo svi za Martinu Dalić svojedobno govorili da je ona “jedino muško u Plenkovićevoj Vladi”, onda nam takvo “muško” valjda i sada treba. Kritike da ona vuče repove iz afere Borg sada su nevažne, kao što je Tuđman u onom ratu, kad su mu prigovarali kakve je to ljude postavio, odgovorio da se “rat ne dobiva s časnim sestrama”.

Pa tako i ovaj rat za spas gospodarstva nećemo dobiti angažiranjem njonjkavih ekonomskih teoretičara koji imaju impresivan CV i potpuno neimpresivnu radnu praksu u odlučivanju. Ako je Martina Dalić ona Tuđmanova “časna sestra” u ovoj situaciji, hajdemo je onda što brže angažirati. Pa i pod cijenu da Bernardić i oporba dobiju gastritis.

Uostalom, takvu poruku upravo daje i friški hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji se i u ovoj dvostrukoj krizi nastavlja ponašati vrlo pragmatično. “Nije vrijeme za knjigovodstvo, nego za vodstvo”, zadnja je njegova uspješnica, uza stav da će se u ovoj situaciji prvi svojih prava i novca morati odreći državni službenici, ne misleći pritom na ove koji ratuju na prvoj koronafronti. Mudro zbori, a mi ćemo to prevesti kao potporu Plenkoviću da preuzme vodstvo i da pred odlučujuću ofenzivu, ako treba, i promijeni generale, odnosno ključne ministre, a za koje svi vide da se u ratu ne snalaze. 

 

Davor Ivanković / Večernji list