Postoji jedan veliki nesporazum na području kulture, ne samo u Hrvatskoj. Naime, teza je da se “normalan” život nastavlja na mreži svih mreža, nakon što se zatvore kulturne institucije. Ili drugim riječima, da su svi građani jedva dočekali da mogu besplatno pogledati omiljene predstave na internetu. Pa potom prošetati svjetskim muzejima, otići na dobre koncerte, pročitati knjige koje su odavno željeli pročitati...

To, na žalost, tako ne funkcionira! Svi ljudi vole rutinu, jer je rutina - predvidljiva sigurnost. Vrlo mali broj ljudi sudjeluje u ozbiljnoj kulturi, vrlo mali broj ljudi ima potrebu biti publika u kazalištu.

Što to znači?

To znači da ja, koji sam često obilazio zagrebačke muzeje i galerije - naročito Arheološki, Povijesni, Mimaru, Strossmayerovu galeriju, Meštrovićevu galeriju, Umjetnički paviljon - i gdje sam često bio priman kao uvaženi gost, vjerojatno sada neću obilaziti iste muzeje virtualno. Predobro ih poznajem. Dakle možda tek na kratko zavirim i zaključim da će njihova obnova potrajati dugo (MUO!) i produžim, bešćutno, dalje. Isto važi i za Louvre, Vatikanske muzeje, Uffizi, Kunsthistorisches Museum u Beču itd. Dakle, mene zanimaju, u ovom trenutku, putovanja, pa uglavnom tražim simpatične, ne odviše pretenciozne dokumentarne filmove o mjestima na kojima sam bio, a koja su mi draga. Ništa ozbiljno, tek malo nostalgično. Isto tako i čitam knjige - one koje sam već čitao, pa si uzmem neko poglavlje koje se tiče npr. Azurne obale, od Nice do Cap Ferrata, recimo “Blaga je noć” Francis Scott Fitzgeralda.

Što se tiče koncerata, prisjetim se Foo Fightersa i vrlo neobične publike ispred Ville Manin u Codroipu. Dakle, ja obnavljam neka svoja sjećanja i idem predvidljivim putem svog prisustva u stvarnoj kulturi.

Što želim reći?

Želim reći da svi oni koji ne čitaju knjige, ne idu u muzeje i na izložbe, ne idu u kazalište i na koncerte - neće to činiti ni u vrijeme korona-karantene. Štoviše, bit će cijelo vrijeme na mobitelu i stalno će tražiti nove vjesti - ili o mrtvima (radujući se što sami nisu dio tih vijesti!) ili o čudesnim izliječenjima, s tek pronađenim ljekovima (nezadovoljni što njima već nisu ponuđeni). I između toga će gledati kratke vijesti o prsatim posvudušama, najave skupih i najskupljih automobila, te općenito kako žive bogati i još bogatiji. Prosječnom čovjeku ne treba kultura, već površna zabava. Banalnost predvidljive, ali ugodne svakodnevice. Prosječnom čovjeku ne trebaju putovanja, već besplatno opijanje uz rub (tuđeg) bazena, ispred (tuđe) vile. Prosječnom čovjeku treba novac, a uvijek mu nedostaje onih zadnjih još 100 EUR-a da dostigne nirvanu (ne mislim na grupu!).

Korona karantena još više će obeznačajiti kulturu, još više će pokazati apsolutnu nezainteresiranost malog čovjeka za takve gluposti kao što su slike, knjige i koncerti. Možda ćemo steći “imunitet krda” na korona virus, ali, na žalost, već odavno imamo imunitet krda na kulturu.

I zato sam ja sretan kad sjedim za muzejskim stolom za kojim je nekad sjedio Glaise von Horstenau, vjerojatno najmoćniji čovjek u NDH. Sretan sam jer sam privilegiran znanjem - koje nije s interneta. Sretan sam jer u stvarnom životu imam privilegiju barem malo sudjelovati u kulturi. I zato me korona-kultura uopće ne zanima.

Isplati se, u trenucima omamljujuće dosade pogledati seriju “Narcos” (Kolumbija, pa Mexico) jer ta serija odražava krajnje ideale malog čovjeka: nasilje, krv, novac, sex (ne nužno tim redom!).

Čudi me da na konceptualnoj šaradi od Europske prijestolnice kulture u Rijeci nisu priredili retrospektivnu izložbu Pabla Escobara. On je poznat samo po jednom umjetničkom djelu, relativno skupom, kojim je upisao svoje ime zlatnim slovima među prevarantima konceptualne umjetnosti. Naime, on je u spavaćoj sobi neko vrijeme držao djelo koje je nazvao: “Mojih prvih milijun dolara”! Ta “slika”, sastojala se od - pravih milijun dolara! Dakle, istovremeno apsolutna umjetnost i apsolutni kič. Dakle, Pablo Escobar jedini je umjetnik kojeg priznaje mali čovjek. Osim toga on je bio i čovjek koji je imao najviše gotovine ikad na ovom planetu. Koji se “mali hrvatski čovjek” može pohvaliti da ima zakopano milijardu dolara u vrtu?  

Nema internet korona kulture za malog čovjeka. On je odviše mali za kulturu! Ali serija Narcos... Hm...

 

F. Perić