Sve do Domovinskog rata može se govoriti o relevantnim hrvatsko-srpskim odnosima i sporazumima s povijesnog, političkog ili kulturološkog aspekta. Može se čak razmatrati i nužost istih.

Taj hrvatski suživot sa Srbima i Srbijancima određivali su i opterećivali neprestani nasrtaji na Hrvatsku i Hrvate, prije svega svetosavko prisajedinjenje „zapadnih zemalja“ tj. Hrvatske; zatim solunašenje i sustavna srbizacije Hrvatske nakon uspostave SHS 1918., potom Karađorđevsko i Titovo stvaranje jugoslavenske nacije te na kraju komunističko-četnička okupacija Hrvatske nakon 1945. Nažalost, zbog spomenutih čimbenika Hrvatska i Hrvati bili su prisiljeni čuvati svoj nacionalni identitet i sklapati bolne kompromise sa Srbima (prečanima) i Srbijancima (pripadnicima Srpske države). Srpsko-srbijanska otvorena agresija na Hrvatsku 1991. i obrambeni Domovinski rat početak su kraja beogradskog sužanjstva.

Nakon niza uspješnih vojnih operacija u Domovinskom ratu, HV-a i HVO-a, posebno nakon VRO Bljeska i Oluje 1995., prije spomenuti hrvatsko-srpski odnosi i suživot više ne postoje; Hrvatska je oslobođena i prestali su razlozi pa hrvatska javnost, posebno antifa, mora shvatiti da ništa više nije kao što je bilo niti će se sužanjstvo ikad ponoviti. Hrvatska se konačno oslobodila velikosrpstva. U toj borbi sudjelovalo je i oko osam tisuća boraca srpske nacionalne manjine, onih koji su prepoznali da im je hrvatska domovina ugrožena i njih uvijek treba spomenuti, jer moglo se – da se htjelo.

Srpska etnička manjina u Republici Hrvatskoj samo jedna od 20-ak njih i ništa preko toga. To je politički i kulturološki okvir za sve srpske manjince, pa i najgorljiviju generaciju hrvatskih orjunaša. Nema im u Hrvatskoj više privilegija i pogodovanja. Napokon se može i smije reći puna istina: srpska etnička manjina u Hrvatskoj jedina je manjina koja je digla pobunu protiv legitimno izabrane hrvatske vlasti. Pobunu nisu digle i zločine počinile, npr. slovačka, mađarska ili talijanska manjina – samo srpska, i to nekažnjeno. Samo je to mogući kontekst budućeg odnosa hrvatske države prema srpskoj etničkoj manjini u Hrvatskoj. Dakle samo se jedna etnička manjina od dvadesetak njih, duboko i nesretno urezala u hrvatsku povijest i kulturu, u hrvatsko pamćenje.

Za Hrvate najgore iskustvo, isto kao i za sve hrvatske građane pogođene srpsko-srbijanskom agresijom. I umjesto da se srpska manjinska etnička skupina tretira posebnim zakonskim aktima zakonski – kako u budućnosti ne bi počinila iste ili još gore zločine – sadašnja HDZ-ova vlast srpsku etničku manjinu tretira kao saveznike u borbi protiv... koga, njih samih?

Nakon iskustva stoljetnog srpsko-srbijanskog zla, takva jedna politička restrikcija postaje jedini mogući okvir i prostor političkog djelovanja Milorada Pupovca i njegovih nimalo bezazlenih lakrdijaša. Posipanje pepelom i ništa preko toga, pogotovo ne ovakav Plenkovićev-Pupovčev sporazum te obnavljanje bratstva i jedinstva („bratskih naroda“) po naputcima briselskih birokrata. Nikoga od prečanskih Srba danas ne treba uspoređivati sa Svetozarom Pribičevićem, niti ga tražiti među prečanima, pogotovo ne jer je taj srpski prevrtljivac hrvatske domovine i srbijanske prijetvornosti izrazito loš primjer. U svojoj je političkoj karijeri izdao svoju lojalnost Hrvatskoj, a njegovo zakašnjelo razočaranje i jadikovanje nad samim sobom ne treba nikoga posebno dojmiti: srpska posla, najlakše im je izvoditi predstavu s vlastitim suzama.

Zbog svog odnosa sa svim drugim nacionalnim manjinama, Hrvatska ne smije imati nekakav poseban odnos sa srpskom nacionalnom manjinom. Pogotovo ne zbog stogodišnjeg srpsko-srbijanke hegemonije i zlostavljanja. Dakle ni na koji način srpska etnička manjina ne smije u Republici Hrvatskoj uživati „jednakiji“ status od ostalih manjina, od bilo koga. Prestali su razlozi; za razliku od 1918. i 1945. Hrvatska je ovaj put samostalna, suverena i međunarodno priznata država; nema Karađorđevića, Tita i JNA. Postoje veliki srpsko-srbijanski apetiti, nikad se srpsko-srbijanska glad za tuđim nije zasitila, ali nakon hrvatskih vojnih pobjeda to više nije moguće. Nije srpska nacionalna manjina ni po čemu važnija od drugih, upravo suprotno, i otkud bilo kome pravo da im omogućuje protuustavni status povlaštene nacionalne manjine?

Bez obzira na želje i konkretne političke poteze nekih europskih silnica da tzv. zapadni Balkan uđe u Europsku Uniju, to se ipak neće dogoditi jer granice Europe su ipak granice EU. I to je spas za Hrvatsku. Zapadna Europa ne može širiti svoje granice na područja koja su preskočila pet stotina godina europske povijesti i kulture. Taj tzv. zapadni Balkan politička je tlapnja i eufemizam za područje zatrovano bizantizmom i zapišano osmanlijskom civilizacijom. To je predziđe Istoka i njegova kloaka, (ne)civilizacijski ustroj koji je Europi ostavio u pamćenje nabijanje na kolac i pet stotina godina civilizacijske retardacije. Pogansko srpstvo ostalo je vazalski zasužnjeno i ovisno o svemu protiv čega se kršćanstvo borilo i onda je gorku povijest zamijenilo deseteračkom mitomanijom, a to nije kršćanska Europa već drugi svijet na rubu pameti.

Josip Gajski