Budimir Lončar, kao svjedok obrane Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, svjedočio je video-linkom 3. svibnja 2016. pred Visokim pokrajinskim sudom u Münchenu.

Tom prilikom je izjavio da nikada nije bio član Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka (SSZUP), kao i da nije osobno sudjelovao u njegovu radu, nego da je na sastanke slao svog zamjenika.

Kako je u međuvremenu poznato, taj je Savjet među ostalim donosio konačne odluke o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata.

(Napomena: Oberlandesgericht München /Viši zemaljski sud/, Urteil /Presuda protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača/, poslovni broj: 7 St 5/14-2., 3 BJs 25/05-2-geh., StE 2/14-2-geh., München, 3. kolovoza 2016.)

Zapravo, Lončar je još 2013. godine, dok je u Hrvatskoj trajala bitka oko posebnog zakona, poznatog kao „lex Perković“, kojim se htjelo spriječiti izručenje Perkovića i Mustača u Njemačku, pokušao preko nekolicine bivših ministara zapadno-europskih zemalja utjecati na europsku povjerenicu za pravosuđe Viviane Reding da ne inzistira, kao uvjetu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, na izručenju te dvojice udbaša Njemačkoj. Međutim, od svojih bivših kolega dobio je „košaru“.

Naravno, Lončar je lažno svjedočio u korist Perkovića i Mustača, a usput štiteći jugo-komunistički režim i samoga sebe, jer je SSZUP bio tijelo pri Predsjedništvu SFRJ kojega su, među ostalim, činili članovi po položaju: ministri vanjskih i unutarnjih poslova te obrane. Zakon o SSZUP-u, zbog delikatnosti rada i tajnosti odluka koje je donosio, posebice u slučaju odobravanja „specijalnih akcija“, nije predviđao prijenos obnašanja dužnosti na drugu osobu.

(Vidi: https://sh.wikipedia.org/.../Savezni_savjet_za_za%C5...)

Posebno važnu neistinu Budimir Lončar je izrekao ustvrdivši „kako ništa ne zna o strukturi i radu /jugoslavenskih/ službi sigurnosti jer se nije time bavio“.

Naime, Lončar je početkom 1988. imenovan jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova, a iste godine u kolovozu, dakle nepuna dva mjeseca prije atentata na Nikolu Štedula (20.10.1988.), bio je jedan od supotpisnika, uz ministre unutarnjih poslova i obrane Dobroslava Čulafića i Veljka Kadijevića,“Uputstva o međusobnoj suradnji organa koji vrše poslove državne bezbednosti“.

U tom Uputstvu je načelno opisan djelokrug rada pojedinih jugoslavenskih tajnih službi te detaljno utvrđen protokol njihove međusobne suradnje.

(Vidi privitak: „Uputstva o međusobnoj suradnji organa koji vrše poslove državne bezbednosti“; HDA, signatura 1561, Šifra 3 - Rad Službe, oznaka predmeta 31/105)

Osobno, pored memoarske knjige, zajedno s nekolicinom suradnika pripremam knjigu s radnim naslovom „Mala povijest Udbe“, u kojoj će biti opisana i povijest jugoslavenske civilne obavještajne službe, „Službe za istraživanje i dokumentaciju“ (SID), koja je djelovala pri beogradskom Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove (SSIP), a u kojoj je Budimir Lončar proveo veliki dio svoga radnog vijeka.

Izvadak iz knjige o SID-u:

„Tijekom 1952. iz Udbe (prije OZNA) je izdvojena 'Prva uprava' kojoj je u tom trenutku na čelu bio Veljko Mičunović, te je od nje formirana 'Uprava za istraživanje i dokumentaciju' (UID) kao civilna obavještajna služba pri Državnom sekretarijatu za inostrane poslove (DSIP).

Prvi šef UID-a postao je Slovenac Antun Vratuša, međutim ubrzo je premješten na dužnost šefa kabineta potpredsjednika jugoslavenske vlade Edvarda Kardelja. Na čelu UID-a naslijedio ga je njegov dotadašnji zamjenik Ranko Zec. Njega je 1963. naslijedio Milorad Pešić.

Prvi šef prvog odsjeka UID-a bio je Dragutin Rafaj, drugog Zvonko Grahek (naslijedio ga je Budimir Lončar), trećeg Zvonko Lucić, četvrtog Marica Glumčić, petog Danica Kabiljo i šestog Vedrana Bulat.

Među prvim rezidentima SID-a bili su obavještajci koji su kasnije postigli istaknute političke i diplomatske karijere, poput Vladimira Rolovića, Raifa Dizdarevića, Zvonka Komarice, Jove Kapičića, Veljka Milatovića...

UID je nakon Brijunskog plenuma 1966. promijenio naziv u 'Službu za istraživanje i dokumentaciju' – SID, pod kojim je imenom ta obavještajna služba dočekala raspad komunističke Jugoslavije.

Za prvog šefa SID-a imenovan je Mihajlo Javorski, a njega je 1969. naslijedio Ante Drndić…“.

 

Bože Vukušić / Facebook