"Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili sa ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt! Jer davno već u onom svijetu postoji jedan divni stih jednog velikog pjesnika koji kaže 'U Navarri se umiralo od srama'. Mi Hrvati kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi umirali od srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi.

Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.

(…) Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače, vaše je! Vi to plaćate! Vi za to radite!

(…) Ono što oni žele…zapamtite dobro: Žele nas izjednačiti sa sobom! Žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde!

(Iz govora Vlade Gotovca pred zgradom "Komande 5. vojne oblasti" ("JNA") u Zagrebu, 30. kolovoza 1991.; Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=1i1o-d-4NSQ&ab_channel=VladoGotovacorg; stranica posjećena 12. 8. 2021.)

Ovo je, među ostalim, izgovorio Vlado Gotovac, tadašnji predsjednik Matice hrvatske, 30. kolovoza 1991. godine na prosvjednom skupu koji su pred tadašnjom "Komandom 5. vojne oblasti" okupatorske "JNA" organizirali građani Zagreba u vrijeme kad je agresija na Hrvatsku već uzimala maha, a istočna Slavonija i Baranja se etnički čistili zajedničkim nastupanjem iste te vojske, četnika iz Srbije i terorista iz redova Srba u Hrvatskoj, uz masovne zločine, razaranja, pljačku, palež, silovanja i progone civila. Inicijatori okupljanja bili su majke, članovi obitelji i rodbina onih vojnih obveznika koje je "JNA" još uvijek zadržavala u svojim postrojbama ne dopuštajući im povratak kućama.

S obzirom na našu kratku pamet, još kraće pamćenje i mijene kroz koje prolazimo (čast onima koji ne podliježu tom sindromu), da je ove riječi izgovorio bilo koji "desničar" ili konzervativac, a ne liberal, one zacijelo ne bi i danas bile shvaćane kao izljev emocija uzrokovan opravdanim i sasvim razumljivim gnjevom, nego bi nadobudni moralni "čistunci" u njima vrlo lako pronašli elemente "govora mržnje" - jer sve ono što se u stopostotnom omjeru ne uklapa u njihov ideološki i svjetonazorski okvir, mržnja je.

I nije to jedini "izljev nacionalizma" što ga je esejist, pjesnik, filozof i političar Vlado Gotovac imao. Svoju je "antijugoslavensku orijentaciju" pokazao davno prije, pa i u vrijeme Hrvatskog proljeća, pa, moglo bi se čak reći kako je po vokaciji bilo "hrvatski nacionalist" (ako se pitanje slobode i dostojanstva hrvatskoga naroda tumači kao nacionalizam).

U to vrijeme bio je glavni urednik Hrvatskog tjednika, ali krajem 1971. godine primoran je odstupiti s ovog mjesta. Njegov neobjavljeni Oproštajni uvodnik napisan za 34. broj Hrvatskog tjednika (10. prosinca 1971.) rječito govori o slomu hrvatskog nacionalnog pokreta i konfuziji koju je u njemu uspjela izazvati komunistička propaganda, ali i o naivnom uvjerenju naših vodećih "proljećara" kako se u okviru takve Jugoslavije i u sustavu čija ideologija počiva na negaciji i grubom gaženju temeljnih ljudskih, građanskih i nacionalnih prava i sloboda može napraviti bilo kakav iskorak i demokratski pomak:

"Više ništa ne možemo reći. Svaka naša izjava povećava već postojeći ili započinje novi nesporazum. Pred tom iracionalnom činjenicom mi smo potpuno nemoćni. Povijesni vjetar pomutio je jezike! Iste riječi imaju mnoga i različita značenja, o kojima mi uopće ne odlučujemo. Mi znamo što govorimo, ali ne znamo što će drugi u tome čuti: ne postoji način da svoje riječi učinimo jednoznačnim, da ih jednoznačnosti približimo toliko da spriječimo radikalne nesporazume.

Nije nam pomogla ni očiglednost, ni banalnost: uvijek je netko izvrtao smisao naših programa! Nisu nam pomagali ni dokazi ni objašnjenja: uvijek je netko obrnuo njihov sadržaj i svrhu. I nema tako jednostavnih misli, tako priprostih želja koje ne bi postale subverzivne već zato što ih mi zastupamo!

Jedino pravo u kojem smo se mogli osjećati sigurni bilo je pravo na zadnja pitanja. Svemir nam je prepušten za meditaciju, bez ikakvih nesporazuma. Mogli smo se slobodno diviti veličini drugih i postupati mazohistički prema sebi! Sav prostor nestvarnog prepušten nam je na upotrebu i za prijateljske susrete. Mi smo dobili ona prava koja ni od koga ništa ne traže! Hrvatski idealizam mogao se razmahati do samoubojstva, do rasapa u izmaglici! Ali beskraj je odviše hladan dar za tijelo! U njegovoj čistoći ono je osuđeno na očaj. Zemlja nije samo mjesto našeg podrijetla: Ona je materija cijelog našeg života, njegova mjera, jedini prostor po kojem stvarno postoji. I ma koliko bili veličanstveni prizori neba što nam je naklonjeno, nas uvijek održava jedan prisni predjel i prava što ih na njemu imamo! A to je Hrvatska. Iz nje počinje povijest našeg srca i naše duše, prve pouke zemlje i svijeta. Jer čim opazi nebo, čovjek pripadne i univerzalnom! I uzaludan je svaki pokušaj da se ono ukloni: svaki od nas može samo unakaziti beskraj u sebi! Mi smo već zato svoju domovinu uvijek vidjeli i uvijek zamišljali – i u svojim sanjarijama, i u svojim utopijama sa svima: kao pitanje cijele zemlje! U tom obzoru Jugoslavija je prva činjenica naših modernih povijesnih ciljeva. Ali ne slučajno, ne iz sentimentalnosti nego zbog očiglednih državnih i društvenih imperativa i njihove djelotvornosti.

Ponavljali smo to u svojim programima, ispitivali smo to u svojim kritičkim tekstovima. Ništa drugo nismo činili nego na jednostavan i otvoren način pretraživali jednostavne činjenice. Nesporazumi što su zbog toga nastali nisu u našim pitanjima, nisu u materijalu kojim smo se bavili. Oni su posljedica jednog stajališta u kojem smo mi zamišljani samo kao krivci! Zato i nije bilo dijaloga, zato je naš monolog razbijan u fragmente opremljene interpretacijom koja nas optužuje.

Jedini grijeh što ga u sebi možemo otkriti, to je Hrvatska! Jer samo ona ne pokriva na svakom mjestu iste interese. Sve drugo – od slobode do samoupravljanja i napretka socijalizma svi jednako prihvaćamo; ako jednako vjerujemo svačijim riječima! Bez Hrvatske i nije bilo nesporazuma! Iz odnosa prema njoj počinje svaka naša zabluda u svim optužbama izrečenima protiv nas.

A mi znamo da smo tražili novo, da smo zastupali njegove razloge; razloge koje smo neprestano smatrali i razlozima za druge: u našoj zajednici i u svijetu. 'Duh Sveti puše, naime, gdje hoće', kaže Sveto pismo. To je za nas metafora u kojoj se objašnjava naše uvjerenje da radimo za budućnost svih. Ali što je misao veća, to više laži izaziva!

Tako su mjeseci i mjeseci zlobe prema nama i krivotvorenje naših stajališta postali napokon uvjerljiviji i djelotvorniji od svih naših izjava, od svih naših dokaza: Naš rad doživio je političku osudu s najvišeg mjesta naše federativne zajednice. A mi se na drugi način ne znamo zauzimati za one programe koje smatramo novošću i napretkom za cijelo naše društvo i za našu domovinu: slobodu i pravdu samoupravnog socijalizma. Zato smo podnijeli ostavku izdavaču našeg lista. Prihvativši tu ostavku, Izvršni odbor Matice hrvatske odlučio je nastaviti izdavanje lista s drugom redakcijom.

Napuštajući 'Hrvatski tjednik' mi ne napuštamo nadu koja nas je u njemu okupila. Uvjereni smo da je ona zajednička svima koji budućnost naše zemlje i budućnost svijeta zamišljaju kao doba slobode i pravde, jedino doba koje može osigurati smisao čovjekovih snova, čovjekove povijesti: od prvog dodira s materijom do posljednjeg pogleda u svjetlost neba. Jer: niti smrt ušutkava sve mrtve, niti šutnja ukida svaku nadu!

                                                                                                     Vlado Gotovac, urednik"

(Vidi: https://archive.is/20121225220319/vladogotovac.wordpress.com/iz-medija/umjesto-uvoda-cuvanje-nade-hrvatski-tjednik-10-12-1971/; stranica posjećena 12. 8. 2021.)

Naši današnji samozvani liberali koji se farizejski kunu i "liberalne stečevine čovječanstva" mogli bi ponekad pročitati i ove redove i uvjeriti se kako u Jugoslaviji koju mnogi od njih danas još uvijek glorificiraju, nije moglo biti čak niti društvenog dijaloga kao temeljnog preduvjeta bilo kakvih demokratskih procesa. Nakaznost i degeneriranost "socijalističkog raja" u kojem se zbog pogrešne riječi ili ispričanog vica odlazilo u logor i gdje je bilo zabranjeno ne samo pisati i govoriti nego i slobodno misliti, posve je razvidna iz sudbina tisuća ljudi - žrtava sustava - koji su ni krivi ni dužni prolazili svoj križni put u mučilištima Golog otoka, Svetog Grgura Stare Gradiške, Lepoglave, Srijemske Mitrovice, Zenice i brojnih drugih logora i kazamata u koje su "zatočenici savjesti" bili smještani ne rijetko s patološkim masovnim ubojicama, manijacima, silovateljima i kriminalcima. Nije li sloboda mišljenja jedan od temeljnih postulata na kojima počiva liberalizam? I je li spojivo zastupati liberalne ideje i u isto vrijeme opravdavati komunistički totalitarizam - što, nažalost, većina "liberala" u Hrvatskoj danas čini?

Neki od njih nas čak žele uvjeriti kako smo mi Hrvati imali svoju državu već od 1945. godine, što je cinizam kojem je teško naći ravna. Hrvatska nije bila ni svoja ni slobodna u toj Jugoslaviji. Ljudi su osuđivani na robiju ili ubijani za izgovorenu ili napisanu riječ. Zakonski je (KZ Čl. 133.) sankcioniran "verbalni delikt", odnosno "delikt mišljenja" koji se po pravilu tretirao kao "djelo protiv naroda i države". Brojni novinari su završavali u zatvorima ili duševnim bolnicama, a neki su i likvidirani u operacijama organiziranim od Udbe. Pod udar cenzure dolazilo je sve ono što se nije uklapalo u strogi ideološki okvir i to je u jednakoj mjeri vrijedilo za znanost, obrazovanje, književnost, umjetnost, medije, za sve ono što je bilo namijenjeno javnom prostoru. Bio je to teror nad ljudskom slobodom, ali i nad zdravim razumom. Na koncu, ako je tadašnja SR Hrvatska bila država hrvatskog naroda, ako smo bili slobodni i samostalni u njoj, zašto smo 90-ih godina XX. stoljeća bili izloženi barbarskoj agresiji Titove "JNA" i njezinih saveznika četnika i primorani na borbu na život i smrt samo zato da bismo ostvarili svoje legitimno pravo na samostalnost - a što nam je crno na bijelo jamčio i Ustav SFRJ? Zašto?

Gotovac se nije libio ni po cijenu robije izreći ono što misli i to je činio uvijek kad mu se pružila prigoda, mada je jako dobro znao kako se sve ono što govori i piše gubi u izmaglici letargije i malodušja koje je zahvatilo Hrvatsku poslije pogroma što su ga doživjeli "proljećari". Jugoslavenska komunistička propaganda je uz oslonac na Agitprop i medije instalirala mit o "ustaškom Jasenovcu" uz pomoć kojeg je hrvatski narod obilježen kao "zločinački" i izjednačen s nacistima i fašistima iz čega se rodila monstruozna rasistička teza o "genetskoj predodređenosti Hrvata za zločin". Tako su bolesni velikosrpski i komunistički mozgovi svakog Hrvata već prije rođenja obilježili kao "zločinca" i ta je zloćudna rasistička optužba imala ulogu ideološkog malja kojim se udaralo po svima ako su bilo kakvom, pa i najblažom gestom izrazili svoje neslaganje s crno-bijelim pogledom na svijet u kojem su jedino Srbi osloboditelji, državotvorci i žrtve, a svi drugi kukavice, sumnjivci i zločinci. Bile su to godine kad je riječ "ustaša" bila sinonim za svakog Hrvata koji se nije bez ostatka stavio u službu neljudskog, zločinačkog Titovog režima i radio protiv vlastitog naroda.

Sjetimo se i Gotovčevih riječi zbog kojih je u ono "zlatno doba jugoslavenskog socijalizma" dobio 2 godine robije i još 4 godine zabrane javnog djelovanja:

"Ono što Hrvatska, recimo traži u okviru Jugoslavije i u okviru Europe nije nikakvo provincijsko pitanje, to nije nekakvo pitanje nad kojim treba odmahnuti rukom, a najmanje je to razlog da se kojekakve sulude brbljarije o nama pričaju, jer ja drukčije zbilja ne mogu to nazvati i da nas se difamira, da se pokušava nas ušutkati samo zato što nam se kaže da smo fašisti, da smo ustaše i tako dalje. Svi narodi u svijetu imaju svojih crnih točaka. Mi priznajemo da postoje ljudi koji su činili zlo i nama i drugima, a li ne vjerujemo da bi takve činjenice smjele uopće da imaju bilo kakvu ulogu kad se raspravlja o pitanju sudbine našeg naroda, o pitanjima slobode, o pitanjima pravde, o pitanjima socijalizma i tako dalje."

(Vlado Gotovac, isječak iz intervjua švedskoj televiziji, 1977. godine; https://youtu.be/nZ7WAOmRUxw; transkript cijelog intervjua: https://vladogotovac.org/iz-medija/intervju-za-svedsku-televiziju-1977/)

Znao je ovaj filozof, književnik i poeta tijekom svoga političkog djelovanja u vrijeme stvaranja suvremene Hrvatske biti ne rijetko neodmjeren, nervozan i nestrpljiv, pa čak i neugodan, naprasit, drzak, a u političkom nadmetanju s Draženom Budišom pokazao je kako su mu karijerizam i samoljublje isto tako bile slabosti s kojima se ponekad teško nosio (no, tko je bez grijeha neka prvi baci kamen!), ali se ne može poreći kako su ga kroz cijeli život vodili ljubav prema Hrvatskoj, idealizam i domoljublje, te da je kao uvjereni humanist svijet promatrao kroz zajednicu slobodnih, ravnopravnih i dostojanstvenih ljudi; za takav svijet se Vlado Gotovac borio do posljednjeg daha i to je ono što ga čini izuzetnim i posebnim među intelektualcima svoga vremena.

Bili smo svjedoci i njegovih lutanja, traženja pravog puta u vrtlogu zakulisnih političkih igara gdje se nije najbolje snalazio, ali u moralnom smislu, bio je i ostao dijelom one humane, čovječne, dostojanstvene i demokratske, ali i nepokorne, buntovne i samosvojne Hrvatske, one Hrvatske koja je oduvijek pripadala uljuđenom svijetu, Hrvatske koja je svoje mjesto pod suncem tražila u zajednici s civiliziranim narodima i u okviru univerzalnih načela ljudske slobode i pravde. Ono što, nažalost, nije shvaćao, jest da u vremenima kad ratne trube nadjačaju svaki glas mira i razuma a sirovo nasilje prijeti uništenjem čitavih naroda, sanjarije, maštanja i poetska zanesenost ne znače mnogo i da takve okolnosti po naravi stvari nalažu sasvim drugačiji, pragmatičan odnos prema stvarnosti - ako se želi opstati i izboriti slobodu. "Kad oružje govori, muze šute" (lat.: inter arma silent musae), kaže jedna stara latinska izreka.

I još nešto: Gotovac nikad nije shvatio kako u državi koja se tek uspostavlja i bori za svoj opstanak i to u uvjetima krvave agresije i posvemašnje destrukcije uz sasvim realnu prijetnju biološkim istrebljenjem naroda, jednostavno nije moguć stupanj demokracije kakav vlada u zemljama koje žive u miru i čiji je povijesni i društveni razvoj takav da već čitavo stoljeće - ili dulje od toga - ne znaju što je rat. Rat je neprirodno stanje i bitno utječe na sve procese u društvu i to u tolikoj mjeri da ovu okolnost nikako nije mudro zanemariti. Kad je u pitanju opstanak nacije i države, potrebna je čvrsta ruka. Do slobode se dolazi trnovitom stazom, uz krv, znoj, patnju i suze, ne zato što bi to netko htio, nego stoga što drugoga puta nema. Lijepo je sanjariti, slagati stihove i rime, pisati traktate i eseje o miru, ljubavi, slobodi i čovjekoljublju, filozofirati i meditirati i sve je to itekako potrebno svima nama, pa i u vremenima kad su te vrijednosti stavljene pod upitnik - ali poete, sanjari i romantici svojim stihovima i govorima, koliko god oni mudri, skladni i plemeniti bili, nikad nisu obeshrabrili ni jednog osvajača niti su sami po sebi donijeli slobodu bilo kojem narodu na ovom svijetu.

Nikad Hrvati ne bi dobili svoju državu niti bi se uspjeli obraniti i opstati u krvavom, destruktivnom, genocidnom ratu kakav im je bio nametnut 1991. godine, da su se držali liberalnih sanjarija, mašte i tlapnji. Oni koji toga još uvijek nisu svjesni, imaju problem s razumijevanjem i prihvaćanjem realnosti.

Postoje vremena kad se uz oštra pera i odlučnu retoriku u ruke moraju uzeti puške i nasilju i zlu pružiti otpor - ako se misli i želi opstati; i to je surova činjenica koje moramo biti svjesni, koliko god se ona ne uklapala u naš idealizirani svijet iz mašte. U borbi koja se vodi na život i smrt, za biološki opstanak, u obrani vlastite obitelji i ognjišta, moguća su, pa čak, nažalost i neizbježna posrnuća (povijest ratova to dokazuje), pri čemu pojedinci iz osvete ili kakvih drugih razloga uzimaju pravdu u svoje ruke, ali obveza je one goleme većine naroda da se od takvih distancira, nedjela osudi i ne dopusti da njihovi zločini ostanu nekažnjeni. Samo tako ćemo se sačuvati od "niskosti i mržnje" - o čemu je za života govorio i sam Gotovac

Pod kapom nebeskom ne postoji narod koji u svojoj povijesti nema "crnih točaka", ali jednako tako, niti narod koji je u stanju u vrijeme kad bije bitke za samu biološku opstojnost osigurati mehanizme demokracije i postići idealan stupanj ljudskih sloboda i prava - ne zato što to netko ne bi htio, nego stoga što slijedom nametnutih okolnosti takvo što nije moguće.

Za Gotovca se može reći kako je kao čovjek ostao častan, dostojanstven i uspravan upravo toliko koliko je bio nepopravljivi romantik i sanjar koji vođen idealizmom često nije bio u stanju sagledati realnost. To mu ne treba upisati u grijeh, ali možda upravo u ovoj činjenici možemo tražiti korijene njegovih nesporazuma s okruženjem, pa i stanovitog razočaranja Hrvatskom čiju je samostalnost i slobodu kao i brojni drugi domoljubi i bivši uznici, strasno i sa žudnjom očekivao.

Na robiji u Lepoglavi zarazio se hepatitisom i s tom se bolesti borio do posljednjeg dana života. Umro je kao što je i živio - uspravno, prihvaćajući svoju sudbinu i noseći do kraja svoj križ, ne osuđujući nikoga, pa ni one koji su ga progonili.

U međuvremenu, "hrvatski liberali" (što je uvijek potrebno stavljati pod navodnike, jer ovi koji se tako danas lažno predstavljaju u golemoj većini niti su hrvatski niti imaju ikakve veze s liberalizmom), doživjeli su takvu metamorfozu da je to nepojmljivo, jer čvrsto su se vezali uz "antifašističku" matricu koja okuplja fanatične branitelje komunističkih zločina i zločinaca, a sve pod krinkom "društvenog progresa" i "zaštite ljudskih, građanskih i manjinskih prava".

Od 1990. godine do danas, imali smo - ili još uvijek imamo - niz stranaka i strančica "derivata" nekadašnjeg Budišinog i Gotovčevog HSLS-a ili onih koji se u nedostatku vlastitih ideja i programa kao "samonikli liberali" nastoje vezati za neku tobožnju "europsku tradiciju liberalizma", pa su tu bili ili još uvijek egzistiraju (osim nekad "stožerne" liberalne stranke u Hrvata, Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS) i: Građansko-liberalni savez (GLAS), LS (Liberalna stranka), LIBRA - Stranka liberalnih demokrata, HNS (Hrvatska narodna stranka) itd., itd. Ionako beznačajni i marginalni na političkoj sceni, naši vrli "liberali" su se podijelili i uglavnom statiraju u oporbi ili se neki od njih povremeno vezuju za vlast kako bi preživjeli. Kad bi se svi okupili u jednu stranku, ne bi uspjeli prijeći izborni prag od 5%. Na sreću, njima nikakvo okupljanje ne pada napamet. Očito su toliko "liberalni" da ni sami sa sobom ne mogu.

Bi li danas oni koji se kite liberalizmom (koliko god da ih jest i u kojoj god od svojih strančica statirali) potpisali ono što je Vlado Gotovac pisao i govorio 1971., 1977. i 1991. godine?

Bi li?

 

Zlatko Pinter