Pokušaj rušenja ustavnoga poretka od strane Predsjednika RH nije uspio. Potvrdili su to rezultati parlamentarnih izbora održani u ekonomski štetnu i podmuklu srijedu.

Rijeke pravde su presahnule i neovisno o tomu tko će sastavljati vladu, bit će praktički nemoguće dobiti 76 ruku, ne za izglasavanje povjerenja novoj vladi, nego za Milanovića mnogo bitniju stavku – smjenu novoimenovanoga Glavnoga državnoga odvjetnika kojemu mandat počinje 26. svibnja ove godine.

Mali izborni rezultat, veliko otriježnjenje

Uostalom, Zoran Milanović je to opetovao tijekom svojih mnogobrojnih protuustavnih predizbornih eskapada. Nakon višemjesečne logoreje, nakon silnih laži i vulgarnosti u službi podrivanja ustavnopravnoga poretka, nakon obrađenih 99% biračkih mjesta na Pantovčaku je zavladao – muk – izuzev jedne škrte objave na društvenim mrežama. Plan se izjalovio.

Kada bi SDP i uspio skupiti ideološki nakaradnu parlamentarnu većinu, ta većina mu ne bi podržala smjenu Ivana Turudića. Netko od koalicijskih partnera bi prije svega postavio pitanje – zašto? Zašto bi se smijenilo čovjeka koji ni dan nije obnašao dužnost, koji je napustio doživotni sudački položaj, koji vlada kaznenopravnom materijom, koji nije rukopoložen od strane Mladena Bajića, a sve zbog SMS poruka ili privatnih sastanaka s nekim eksponiranim ljudima? Turudić najbolji nije sigurno, ali u odnosu na prethodnike je najbolji do sada.

Kao ni na pitanja Olega Butkovića, na ova pitanja Zoran Milanović ne bi bio kadar odgovoriti. Istina mu ne ide u prilog, pa je bolje šutjeti. No, kao predsjednik takve možebitne frankenštajnske vlade, ne bi mogao ne odgovoriti zašto ga je strah novoga Glavnoga državnoga odvjetnika. Slijepu poslušnost može očekivati tek od svoje SDpartijske siročadi i pojedinih narikača, no od ljudi u strankama poput Domovinskog pokreta ili Mosta ne može, niti bi je dobio, a bez njih ne će moći biti nikakve parlamentarne većine.

Zbog ovih razloga su rezultati parlamentarnih izbora Zoranu Milanoviću došli kao udar na sujetu, ali i kao veliko te prijeko potrebno otriježnjenje.

Brojan „stari“ kriminal

Neprocesuiranje, odnosno selektivno procesuiranje kaznenih djela glavno je obilježje korupcije. Da pravosuđe, odnosno državno odvjetništvo nije u rukama HDZ-a dokazuje pravomoćna presuda Ivi Sanaderu, kao i za demokracije skandalozna pravomoćna presuda HDZ-u kao političkoj stranci, ali i brojne druge. Od SDP-ovih je dužnosnika pravomoćna tek presuda Marini Lovrić Merzel i Tomislavu Sauchi koji je, kao što je sve primao za svojega bivšega šefa, primio i ne samo vlastiti pravosudni križ.

Osim što je predsjedao najgorom i po hrvatske nacionalne interese najopasnijom vladom, Zoran Milanović je predsjedao kriminalnom vladom ravnoj, ako ne i goroj od svake dosadašnje HDZ-ove vlade. Možda je pao u zaborav, ali ne i u zastaru sav kriminal počinjen za vrijeme ministriranja Linića, Mrak-Taritaš, Zlatar-Violić, Jakovine, Zmajlovića, Mrsića, Ostojića, Ostojića i Ostojića. A ima još mnogo toga što učini predsjednik Vlade Zoran Milanović i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.

Sav svijet ne bi, ali ladice DORH-a bi. Te je ladice potrebno samo otvoriti jer se niti po jednoj kaznenoj prijavi nije već desetljeće postupalo. Što će prvo učiniti novoimenovani Glavni državni odvjetnik, odnosno netko tko ne dolazi po diktatu Mladena Bajića i/ili Dinka Cvitana te struktura duboke udbaške države? Zatražit će reviziju i status sviju aktivnih slučajeva, no treba imati na umu da se radi o pravnom statusu, a ne medijskom. Ako kaznena prijava već nekoliko godina skuplja prašinu, u pravnom je smislu na početku, stoga će je morati – pročitati – i donijeti nekakvu odluku o tome te o tome obavijestiti šefa.

Je li iz ovog razloga na lijevom političkom spektru ponajviše zastupljen „anti-revizionizam“? Svjetonazorsko životno partnerstvo SDP-Možemo se protivi poreznoj reviziji, protivi se imovinskoj reviziji, reviziji broja jasenovačkih žrtava, reviziji naravi tzv. antifašističkog pokreta… U njih je zaista opravdan strah od revizije.

Brojniji još novi…

„Karakter s Pantovčka“ koji je nekoć bio davno bio samo „lep k'o greh“, sad je prepun grijeha. Lobiranje državnog poglavara za svoga rođaka kako bi izbjegao međunarodne sankcije nije uopće problematizirano u medijima, a ni u pravosuđu. S turskim predsjednikom Erdoğanom u rujnu 2022. godine predlagati da se Željku Runji otvori račun u Kent banci radi izbjegavanja sankcija zbog povezanosti s ruskim kapitalom, te mađarsku predsjednicu Katalin Novák u tajnosti ljetos ugostiti na Braču te je upoznati sa svojim rođakom iz Rusije, predstavlja – osim kaznenoga djela zlouporabe položaja i ovlast – i bitno srozavanje institucije jedne suverene europske zemlje, članice NATO saveza; i to radi bliskog rođaka iz Rusije.

Jedna od ovlasti predsjednika RH jest zastupanje države u inozemstvu. Predsjednika se ne naziva bez razloga šefom države ili državnim poglavarom; bez obzira na ovlasti, on je „utjelovljenje“ države, više no što su to predsjednici vlada ili ministri vanjskih poslova.

Promatrajući Predsjednika RH isključivo u tom kontekstu, dakle sukladno njegovoj ustavnoj ulozi, u javnosti, ali ni u pravosuđu nije problematizirano Milanovićevo lobiranje za izradu putovnice, iliti drugim riječima dodjelu hrvatskoga državljanstva Igoru Dodiku, čije je rodno mjesto – Laktaši – bio i ostao Milanovićev vanjsko-politički doseg. Koliko se samo (političkoga) truda i napora moralo uložiti da takva operacija prođe mimo Andreja Plenkovića ili barem resornog ministra Davora Božinovića?

Po istom je principu Zoran Milanović istoga (prošloga) ljeta, ali ovaj put na Hvaru, ugostio Milorada Dodika, bez obavještavanja institucija vanjskih poslova i diplomatskih tijela. Hoće će li i što Milorad Dodik napraviti kao protuuslugu za sinovljevo državljanstvo, prvorazredno je sigurnosno vanjsko-političko pitanje koje nadilazi stranačke boje i razlike. Ili se Milanović ponudio da će mu to učiniti „za džabe“, onako mačistički, jer mu se može?

Kad se sljedeći put u javnosti pojavi pitanje o smislenosti izravnog biranja predsjednika RH s obzirom na njegove „nikakve“ ovlasti, valja podsjetiti na Zorana Milanovića koji je dva državna poglavara doveo u Hrvatsku, ugostio ih i pogostio, te odveo iz Hrvatske a da to nitko nije znao. Toliko o „ceremonijalnim“ ovlastima Predsjednika RH, odnosno ili se radi o ozbiljnoj ovlasti ili o ozbiljnoj zlouporabi iste.

Zaboravljena zemlja Zambija

Milanovićev križarski pohod na Ivana Turudića nije isključivo osobno motiviran. Zaboravlja se da će bivši sudac Visokog kaznenog suda, ako ništa, iz profesionalne znatiželje istražiti kako je došlo do osnivanja i djelovanja posebnog suda za posvajanje afričke djece – Suda u Zlataru. Kako sud donese odluku o nečemu o čemu ne može (i ne smije) odlučivati, pitanje je na koje nema odgovor ni Milanovićev pravni „ekspert“ Orsat Miljenić.

Protagonisti u priči s trgovanjem (?) afričkom djecom pripadnici su partijskog podmlatka iz eko-kriminalnog udruženja Možemo, koji imaju interes bespogovorno dignuti ruku za Turudićevu smjenu. U tom su smislu očajnički ovisni o Zoranu Milanoviću i SDP-u.

Osim Zambije, zaboravilo se i na činjenicu da je bivša Milanovićeva ministrica Milanka Opačić kao samohrana majka posvojila jedno pa drugo dijete. Većina bračnih parova, dakle ne samohranih roditelja, prolaze višegodišnju birokratsku golgotu pa najzad ne posvoje niti jedno dijete. Konkretno je možda dobro za djecu, ali loše za sustav socijalne skrbi koji je očito prožet i premrežen korupcijom i to onom koja se bavi trgovinom djece.

Institucionalna korupcija u sustavu socijalne skrbi, uključiv i sudstvo, je tolika da ni kazneni proces u stranoj državi nije imao nikakve posljedice u domaćem pravosuđu, inače rigidnom i nepopustljivom po pitanju usvajanja djece. Postojanje povlaštenih i umreženih pripadnika političke, sudske i ine elite te njihovih članova obitelji kojima se nabavka obične ili „egzotične djece“ amenuje sudskim putem ne bi ni ugledalo svjetlo dana da se funkcionalnijim od hrvatskoga nije pokazalo pravosuđe daleke i zaboravljene zemlje Zambije.

Tko to moje ime doziva?

Prijelomna točka Milanovićeva mandata bila je uhićenje Dragana Kovačevića u aferi „Janaf“ čiji krakovi vode i do međunarodne trgovine i šverca ne samo djece kao u zambijskom slučaju, nego i droge, a uključuje albanske, srbijanske i mađarske aktere i kanale. Tko mnije drukčije neka usporedi Milanovićevo ponašanje prije i poslije toga događaja. Nisu li upravo albanske veze koje njeguju i Zoran Milanović i Peđa Grbin razlog zašto se Grbin kao predsjednik najveće oporbene stranke u potpunosti podvrgnuo Milanovićevoj volji, čovjeku koji je, sad slobodno možemo reći, potopio Grbinovu partiju?

Izborni moto o nadolazećim rijekama pravde duboko je ironičan i ciničan, ali je kao takav i prepoznat što su potvrdili izborni rezultati. Broj onih koji nikada ne će prihvatiti hrvatsku državu ostao je isti, a njihovi politički predstavnici su u posljednjih mjesec dana podrivali hrvatski ustavnopravni poredak pod dvoličnom pravedničkom egidom; ništa se nije promijenilo od napuštanja Sabora prilikom glasanja o razdruživanju 1991. godine.

Njihov je broj nasreću postao nedostatan za ozbiljnije ugrožavanje hrvatskih nacionalnih interesa, a odabirom Ivana Turudića Glavnim državnim odvjetnikom stvorene su pretpostavke da se prekine dvadesetogodišnji od Bajića i družbe implementiran nerad po pitanju kriminala pod zaštitom SDP-a, a prije svega Zorana Milanovića.

Ivo Sanader je na vrijeme dao ostavku i pobjegao. Najvjerojatnije mu se ne bi ništa dogodilo da se nije vratio, no taština mu nije dala mira. Isto je napravio i Zoran Milanović, ništa ne naučivši iz tuđih grešaka. Tko zna pjevuši li katkad Milanović one Škorine stihove koje ovdje prikladno parafraziramo: Zorane, tko to tvoje ime doziva? Državni odvjetnik, lijepog imena…

Bilo kako bilo, nakon mjesec dana neprekidne verbalne logoreje, svakomu je jasno zašto Milanović sad šuti. Našao se u bezizlaznom položaju jer će Sabor u novom sazivu pokrenuti postupak posebne odgovornosti predsjednika RH pred Ustavnim sudom, a neovisno o tomu, nema zaprjeke da se pokrenu i kazneni postupci i izvidi po silnim kaznenim prijavama prikladno zaboravljenim u DORH-ovim ladicama.

Pravda je možda slijepa i možda spora, ali je i dostižna, a prvo dostiže one kojima je uvijek u ustima (i na čijim je izbornim plakatima).

 

Share
0