Nakon što je Ustavni sud onemogućio Zoranu Milanoviću biti mandatarom i predsjednikom vlade, ne prestaju reakcije javnosti. Pojavio se i zanimljiv fenomen; pojedini internetski portali provode ankete s pitanjem čitateljima slažu li se s odlukom Ustavnoga suda, a i novinari postavljaju takvo pitanje pojedinim političarima iz ovih ili onih opcija te se stvara shizofrena situacija u kojoj se sudska odluka preispituje, omalovažava, opovrgava ili na drugi način umanjuje činjenica da je ona konačna i obvezujuća.

Demokracija je, čini se, umrla preko noći bez da je itko to primijetio jer ne postoji pravni poredak, odnosno ne postoji vladavina prava u kojoj se sudske odluke podvrgavaju anketama i mišljenjima svakojakih svatkovića, ma koju dužnost obnašaju, odnosno kojega su svjetonazora, porijekla, imovnog statusa i dalje redom. Sudska odluka jest konačna, neovisno o tomu tko je sudac i što mi o sucu mislili ili znali.

S druge strane, zašto se ne provode ankete po portalima ili ispituje puk što misli o drugim sudskim presudama? Ustavni sud objavi preko tuce odluka dnevno. Vrhovni, županijski i općinski sudovi još više; zašto se te odluke ne analiziraju, propituju, anketiraju, ili se na drugi način daju mišljenja na koja svatko ima pravo? Zašto riječi polupismenih novinara i još nepismenijih političara, primjerice, imaju veću težinu od odluke i obrazloženja ustavnih sudaca, jer je upravo stvoreno takvo ozračje?

Istinabog, način odabira sudaca Ustavnoga suda nije najsretniji; radi se o proizvodu političkog dogovora (kompromisa), stoga kvaliteta nužno pati nauštrb politički podobnih. Međutim, to niti smije niti može utjecati na shvaćanje iliti prihvaćanje sudskih odluka, napose ne Ustavnoga suda koji je jedini ovlašten tumačiti ustavne odredbe.

Novonastala histerija rezultat je komunističkog shvaćanja i političke percepcije svijeta u kojemu se instituciju ne razlikuje od osobe koja je obnaša. Štogod mislimo ili znamo o osobi koja obnaša određenu javnu dužnost, pogotovo sudačku, ne može utjecati niti utječe na validnost, valjanost ili drugu osobinu odluke koju ta osoba, u ime te institucije, donosi. Zato su se presude bivšega režima donosile „u ime naroda“, samo je bilo nejasno kojeg, dok se danas donose „u ime Republike Hrvatske“.

Smisao (pravne) države upravo jest u tome da se (o)vlast za odlučivanje o ljudskim sudbinama prenese na apstraktnu tvorevinu koja ne će, ili barem ne bi smjela, ovisiti o osobi koja djeluje u ime te tvorevine, bila ona sud, država, ministarstvo ili što već.

Zato se institucije grade ne desetljećima nego stoljećima, budući je upravo vrijeme potrebno kako bi se prevladale sve ljudske slabosti i manjkavosti. S obzirom na to da suvremena, demokratska i neovisna RH opstoji tek nekih tridesetak godina, jasno je da od naših institucija ne možemo očekivati istu razinu kakvu, primjerice, Englezi ili Francuzi ili Amerikanci očekuju od svojih.

To bi „intelektualcima“ poput Sandre Benčić ili Nine Raspudića trebalo biti jasno, ali sudeći prema njihovim izjavama, u njih je ostao prisutan virus komunizma i samoupravne anarhije. O odvjetniku Peđi Grbinu da i ne govorimo, no on svoje dugove mora otplatiti, makar i profesionalno propao, stoga će kao političar reći što god mu bude naloženo.

>>

Dakle, štogod mislili ili znali o sucima Ustavnoga suda, odluku toga suda moramo poštivati, ma koliko nam se sviđala ili ne sviđala. Doduše, Hrvati su već svoju dvoličnost i licemjerje, odnosno komunistički način shvaćanja sudstva pokazali na primjeru Haaškoga suda, prihvaćajući presude koje su im po volji (npr. presuda Gotovini i drugima), a sporeći presude koje im nisu baš po volji (presuda Blaškiću, Prliću i dr.). Trebao se zauzeti stav: ili sve ili ništa.

U tom je smislu potpuno nebitno je li se predsjednik Ustavnog suda Šeparović fotografirao s Butkovićem i Bačićem; Šeparovića će sutra zamijeniti netko drugi, sposoban ili manje sposoban, no institucija suda kao takvoga se nastavlja i zato se njihove odluke poštuju i moraju poštivati, inače je sve potpuno uzaludno.

Na primjeru nedavne odluke američkoga vrhovnoga suda kojom se nakon pola stoljeća ispravila nepravda, „aktivizam“, kako je nazvano u samoj presudi, koji je omogućio da pobačaj postane pravo (poput prava na dom, tjelesni integritet, čast itd.), ukinuto je to „pravo na pobačaj“. Nitko nije savršen, pa tako ni sudovi, no ako im se dopusti normalan razvitak i tijek, sve naposljetku dođe na svoje i ispravi se; narav je to čovjeka kao i svega ljudskoga.

Reakcije na odluku Ustavnoga suda u Milanovićevom slučaju pokazuje koliko je komunizam učinio štete hrvatskome društvu i koliko ćemo se još oporavljati od njega jer se ta šteta ne mjeri u ljudskim životima ili u vrijednosti imovine, nego u čovjekovoj psihi i odnosu prema institucijama države, odnosno društva. Komunistički je virus prodro duboko, dublje no što se želi priznati, a kad znatan dio parlamentarnih stranaka javno osporava odluku suda, bilo kojeg suda, jasno je da se radi o odsustvu osnovnog demokratskog odgoja, odnosno temeljnih demokratskih vrijednosti.

 

Share
0