Jedno od izbornih iznenađenja rezultat je koji je ostvarila stranka Nezavisna platforma Sjever (NPS), točnije međimurski župan Matija Posavec, s dva zastupnička mandata. Nezavisna platforma sjever se time formirala kao relativno snažna regionalna stranka, a po broju mandata ravna je Istarskom demokratskom saboru (IDS) koju trenutno vodi Dalibor Paus.

Obje su stranke otklonile mogućnost postizborne koalicije s Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), prije svega iz svjetonazorskih razlika, odnosno razloga, kako su naveli u brojim javnim istupima nakon objave rezultata parlamentarnih izbora.

Zagovaratelji anti-HDZ-ove koalicije, odnosno „antikorupcijske“ koalicije pozvali su i ove dvije, netom spomenute stranke da formiraju vladu. Borba protiv korupcije bila je svojevrsna idée fixe koju je, doista ironično, promicao podrivatelj ustavnoga poretka Zoran Milanović te njegovi puleni Grbin, Benčić, Puljak, Raspudić i drugi.

Smiješno je što se na antikorupcionizam pozivaju pripadnici SDPartije. Njihovi su prednici ozakonjeno pljačkali i krali od 1945. godine, a točka na i je bila Markovićeva privatizacija 1989. godine koja je vješto podmetnuta Tuđmanu i HDZ-u 1990. godine. Na Račanovu i Milanovićevu vladu ne treba trošiti riječi.

Što se tiče IDS-a, neka netko pokuša bilo što napraviti, sagraditi, zaposliti se u Istarskoj županiji bez prijašnje konzultacije s pripadnicima IDS-a i neka javi kako je prošao. Iznimne su obitelji koje žive u Istri, a da nemaju barem jednoga člana IDS-a, kontroliraju lokalne medije, lokalno sudstvo, lokalnu poreznu upravu i lokalno državno odvjetništvo. Geografski i politički izolirani u najpoželjnijem turističkom odredištu u Hrvatskoj, IDS je stvorio pravi mali koruptivni raj u Istri i opstaju na nacionalnoj parlamentarnoj razini zahvaljujući svome odanome biračkome tijelu koje ne samo da pristaje na tu korupciju, nego i od nje živi, kao što je, primjerice, od svoje korupcije živio i politički djelovao pok. Milan Bandić.

Na primjeru odnosa IDS-a se točno vidi „dogovor o nenapadanju“ s pravosudnim i drugim državnim tijelima u ostatku države, odnosno u Zagrebu. U Milanovićevoj vladi su tražili samo položaj ministra turizma i u drugo se nisu petljali. Od Istre su u političkom smislu napravili otok kojeg ne žele napuštati i od drugih traže samo da ih se pusti na miru, a činjenica je da Istra iz godine u godinu bilježi samo rast, u gospodarskom i svakom drugom smislu. Svjetonazorski ne mogu s HDZ-om, jer njeguju tzv. antifašističke vrijednosti, iako je istarski antifašizam u bitnom drukčiji od zločinačkoga koji se odvijao u ostatku zemlje tijekom II: svj. rata, iako je to neka druga tema. Ironično je da nema zaprjeke da IDS ode u koaliciju s HDZ-om: HDZ bi to koštalo jedno ministarstvo – ono turizma.

Ništa bitno drukčije nije u Međimurskoj županiji, odnosno u III. izbornoj jedinici gdje je Posavec ostvario bolji rezultat nego što se i sam nadao. I njemu, kao i kolegama u IDS-u, HDZ ne odgovara zbog svjetonazora, jer bi bilo licemjerno kazati da mu smeta korupcija.

Valja podsjetiti na to da je Matija Posavec krajem 2021. godine dao ostavku na položaj međimurskoga župana, nakon što je priveden te je priznao da je primio mito. Nanovo se kandidirao na istu funkciju na prijevremenim izborima te osvojio gotovo 80% glasova od izašlih birača.

Dakle, neposredno nakon što je priznao kazneno djelo primanja mita, odnio je premoćnu pobjedu na lokalnim izborima u svojoj županiji. Uskok je u svibnju 2023. godine podigao optužnicu protiv međimurskog župana kojega tereti za zlouporabu ovlasti i primanje 10.000 kuna mita kako bi njegov suoptuženik Josip Kobal bio ponovno imenovan za člana upravnog vijeća Županijske uprave za ceste. Optužnica je potvrđena u veljači ove godine. Čini se da ovaj kazneni postupak nije utjecao na popularnost Matije Posavca jer je njegova stranka u III. izbornoj jedinici osvojila 25.829 glasova, odnosno skoro 13 posto, a samoga Posavca je preferencijalno biralo 16.241 ljudi.

Može se spomenuti još takvih slučajeva primjerice Vinka Grgića koji je iz istražnoga zatvora (po Zorana Milanovića nezgodna afera „Janaf“) dao ostavku na položaj gradonačelnika Nove Gradiške da bi ponovno dobio na izborima 2021. godine. Slično je bilo i s varaždinskim gradonačelnikom Ivanom Čehokom koji je podnio ostavku iz istražnoga zatvora 2011. godine da bi 2017. godine osvojio gradonačelničko mjesto. Na spomenutog pok. Milana Bandića ne treba se posebno osvrtati.

Dakle, u Hrvatskoj ima dosta primjera kad korupcija uopće ne smeta biračima, dapače. Redovito se „nagrađuju“ regionalne stranke poput IDS-a i NPS-a Matije Posavca, kao i pojedinaca koji su, aferama, unatoč, za svoje zajednice nešto i napravili, pa su im građani taj rad i honorirali na izborima.

Stoga kad se aktualna retorika svodi na antikorupciju, smiješno je da u tome sudjeluju SDP, IDS i NPS, kao dokazane i prokazane korumpirane političke opcije koje opstaju unatoč svojim aferama. S druge strane, HDZ je očito model korupcije uspješno prenio na državnu razinu, što su mu birači također honorirali, a to je činjenica s kojom se nitko od izbornih gubitnika ne želi suočiti nego i dalje mlate praznu slamu o antikorupciji i HDZ-u.

Kad već prihvaćamo i preuzimamo diskurs u kojem je korupcija raširena i općeprihvaćena društvena norma, odnosno da je realno stanje takvo kakvo ne bi smjelo i trebalo biti, onda pojedine političke saveze i koalicije valja sagledavati na način da se korupcija iz jednadžbe potpuno oduzme. Matematički gledano, ako su svi korumpirani, isto je kao i da nitko nije korumpiran, a na to se svodi razmišljanje prosječnoga hrvatskoga birača.

Najtužnija po SDPartiju, Zorana Milanovića i njegove pulene iz Mosta i Možemo jest činjenica da oni nisu kadri upravljati državom, gradovima i županijama, odnosno ni sa čim, ali su jednako korumpirani kao i omraženi im „korumpirani HDZ“, odnosno IDS ili Posavčev NPS.

U tom je smislu mnogo prirodnija koalicija IDS-a i NPS-a s HDZ-om, nego sa svjetonazorski im bliskijim SDP-om, s obzirom na to da hrvatski državljani žele stabilnu i funkcionalnu vlast, a izborni su rezultati pokazali u povijesti, i nastavljaju pokazivati, da su radi funkcionalnosti i boljeg životnog standarda voljni zažmiriti na korupciju, dokle god na nju žmire nadležna tijela. Je li to dobro za zdravlje nacije i države, sporedno je i u ovom trenutku te ovim okolnostima nebitno pitanje.