O poemi »Jama« Ivana Gorana Kovačića puno se govorilo i još se govori. Komunisti su nam neprestano utuvljivali u glavu da ona opisuje grozne ustaške zločine. Međutim, isto se tako uvijek potiho šaputalo da to nije istina. Nažalost, dovoljno dokaza nije bilo sve do ovih dana. Posredstvom fra Andrije Nikića do mene je stigao kraći tekst Dragana Hazlera o komunističkom ubijanju u slunjskom kraju, Ivanu Goranu Kovačiću i Vladimiru Nazoru, poemi »Jami«...

 

Pročitao sam ga u jednom dahu i zamolio gosp. Dragana da napiše sve što zna. On je to s radošću učinio. Pročitao sam naravno i taj prošireni tekst i ostao zapanjen novim spoznajama. Uopće mi nije jasno zbog čega se u hrvatskoj javnosti o tome do sada nije šire govorilo, a moglo se dosta toga učiniti jer su određeni dijelovi Hazlerovih prisjećanja bili na dohvat ruke. No, sad što je tu je. Dopustimo Hazleru da nam posvjedoči o tim strašnim ratnim danima. Prije toga, ipak, spomenimo još i sljedeće. Kovačić u svojoj poemi »Jami« nigdje ne spominje ustaše, nego općenito govori o strašnoj zloći čovjeka prema čovjeku. Tek na kraju ljigavo propagandistički govori o uzvišenim partizanima zbog čega uzorno napravljeni pjesnički uradak gubi na svojoj kakvoći. A žrtve u poemi jesu zapravo slunjsko-hercegovačka mladost. Međutim, neka Hazler nastavi o svemu tome.

Umjesto uvoda

Ovaj dokumentarni prilog koji slijedi bavit će se uglavnom predratnim i ratnim zbivanjima u Slunju i u Slunjskome kotaru do dolaska Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića na »oslobođeni teritorij«. To se dogodilo 29. prosinca 1942., samo jedan dan iza nasilne smrti koju su počinili u Slunju »narodni osloboditelji« na hrvatskom vitezu Juri Francetiću i domobranskom zastavniku, zrakoplovnom pilotu, Miji Abičiću. Teško izranjavanoga Juru Francetića su četniko-partizani dotukli, a Miju Abičića su živoga, zajedno s mrtvim Francetićem bacili u bezdanu pokraj bunara u selu Močile, nedaleko Slunja.

Taj strašni zločin zavio je u crno ondašnji gradić Slunj, kojeg je već drugog dana potreslo još jedno zlo: dolazak Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića k četniko-partizanima.

O ratnim i drugim zbivanjima u Slunju, u Slunjskome kraju i u Hrvatskoj s naglaskom na četničko-partizanska zločinstva danima su govorile Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću sestre, umirovljene učiteljice, Jelena i Lucija Cindrić, za vrijeme stanovanja u njihovoj kući, kad su pjesnici došli na »oslobođeni teritorij«.

Po svemu sudeći Nazor nije prihvaćao lekcije o »osloboditeljima«, koji su oslobađali ljude od života i imovine ponašajući se poput ljudoždera i vandala. To se ne bi moglo reći za Ivana Gorana Kovačića, koji je iz prvih doživljaja i iz lekcija od učiteljica stvarao sebi sliku o svemu što je vidio, doživio i čuo o »raju«, kojega su instrumentarijem zločinstava, stvarali »osloboditelji« za sebe.

Sve što slijedi o četničko-partizanskim zločinima u ovom dokumentarnom prilogu je iz osobnog pamćenja autora, iz važnih zapisa onoga vremena i brojne pojedinosti potječu upravo od slunjskih učiteljica Jelene Cindrić, udane i obudovljene Hübscher i njezine mlađe sestre Lucije Cindrić. U daljnjem pisanju ću obadvije učiteljice spominjati pod neudatim prezimenom Cindrić, jer su ih Slunjani takovima nazivali.

Radi jasnije slike o četničko-partizanskim zločinstvima u Slunju i u Slunjskome kotaru predstavit ću u prilogu predratno četništvo ka kojemu su se početkom i tijekom rata pridruživali komunisti pa su tako nastali četniko-partizani, partizani, NOB, JNA...

Komunistički val bijega iz gradova u šume uslijedio je nakon 21. srpnja 1941., kad je nacifašist Adolf Hitler ratom napao svoga komunističkog prijatelja Josifa Visarionoviča Staljina.

Gdje bude potrebno tijekom pisanja navodit ću podatke iz odgovarajuće literature.

Četnici u Slunju i Slunjskome kraju

U Slunjskome kraju, točnije označeno u bivšem Slunjskome kotaru uoči Drugog svjetskog rata s oko dvije trećine Hrvata i jedne trećine Srba i posrbljenih Vlaha, četnici imaju svoju dugu povijest, malne sličnu onoj u Srbiji. Najvažnije je za ovu raspravu reći da su četničke organizacije bile za vrijeme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije ne samo legalne, nego ih je država svestrano pomagala: ustrojstveno, izobrazbeno, novčano, materijalno i napose oružjem, strjeljivom i drugim vojnoratnim potrebštinama.

Od 1937. srbski četnici su fašističko civilno i vojno ustrojstvo

Od sporazuma Milana Stojadinovića (1937.) s Adolfom Hitlerom i Benitom Mussolinijem Kraljevina Jugoslavija i četnici u njoj postaju fašističko civilno i vojno ustrojstvo i takovi ostaju – javno ili prema prilikama prikriveno – tijekom čitavog Drugog svjetskog rata i u poraću svo do sada. Takovim fašistima su se zajedno s komunistima pokazali u srbskome agresivnom, genocidnom, pljačkaškom i vandalskom ratu na Hrvatsku (na BiH i Kosovo) 1991. – 1995. Slične ambicije po recepturi velikosrbske ideologije njeguju četnici u Hrvatskoj i sada, ali je politika Republike Hrvatske prema tome srbskofašističkome zlu slijepa, nemarna, neodgovorna i čak tolerantna. Svjedoci smo četničko-fašističkih i komunističkih jubilarnih derneka u Petrovoj gori, Brezovici, u Veljunu, u Srbu, u Borovu, u Kumrovcu i drugdje...

Ne ulazeći ovdje u četničko brutalno ponašanje prema Hrvatima u Slunjskome kraju od 1935. naovamo, o čemu ima dosta podataka u knjizi Vjećeslava Holjevca: »Zapisi iz rodnoga grada«, Zagreb 1972., valja reći da su četnici u Slunjskome kraju započeli oružanu borbu protiv Hrvatske već 10. travnja 1941., tj. na Dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Toga dana je četničko-fašistički protkana divizija Jugoslavenske vojske pod vodstvom srbskog generala Dragutina Antića krenula na Slunj da se ušanči u ratne fortifikacije, koje je na lijevoj obali rijeke Korane izgrađivala Jugoslavenska vojska u predratnim godinama. Slunjani su taktikom Davida protiv Golijata razoružali čitavu diviziju Jugoslavenske fašističko-četničke vojske. U tome veledjelu veliku su pomoć Slunjanima pružili Hrvati iz Jugoslavenske vojske koji su prešli k Slunjanima i zadržali se u Slunju nekoliko dana, a ostali vojnici – Srbi i Slovenci – bili su razoružani i odmah pošiljani u njihove zavičaje. Zarobljene srbske oficire su Slunjani predali nadležnim službama u Karlovcu. O ovome prvom ratnom događaju u Slunju postoje podatci u sačuvanome Dnevniku vlč. Ivana Nikšića, dekana Dekanata slunjskoga.

Četnički napad na Slunj, 12. travnja 1941.

Dana 12. travnja je oko 700 četnika iz Srbije i Crne Gore, s pridruženim četnicima iz srbskih i vlaških sela Slunjskog kraja (Primišlje, Raletina, Tobolić, Tržić i Veljun), naoružanih do zuba napalo hrvatsko mjesto Slunj, koji se je jedva obranio. Taj dan bi četnici trebali slaviti kao dan svoga ustanka, a ne onaj komunistički u Petrovoj gori 22. lipnja i fašističko-četnički u Srbu 27. srpnja 1941.

Uz moje osobno sjećanje toga strahovitog četničkog napada na Slunj, nalaze se opisani detalji u dokumentarnoj knjizi Ivana Strižića: »Žrtvoslov Slunjskoga kotara«, Slunj – Zagreb, 2005. Iz osobnog pamćenja, čak iz očevida, znadem da je bilo mrtvih i ranjenih na obadvije strane. S mojim vršnjacima bio sam na svoj način sudionik u obrani Slunja protiv srbskih fašističkih četnika. Prvo, do zaklonjenog mjesta nosio sam, zajedno sa slunjskim dečkima, strjeljivo hrvatskim braniteljima. Drugo, nakon pobjede Slunjana, kojima su uz spomenute hrvatske vojnike iz Antićeve divizije, došli u pomoć i hrvatski vojnici, povratnici iz ličkih vojarna, srbsko-fašistički četnici su se razbježali u okolne šume i ostavili svoje mrtve. Budući da sam znao dobro ćirilicu, čitao sam za starije Slunjane i predstavnike nove vlasti pisma pronađena kod šestorice poginulih četnika. Petorica su bila iz Srbije, a šesti iz Crne Gore, iz Pljevlja. Zvao se je Vojo Vujadinović. Svi su sahranjeni u slunjskome Pravoslavnom groblju, što dokazuje korektan odnos pripadnika Nezavisne Države Hrvatske prema mrtvima s neprijateljske strane.

Poraženi četnici su se zadržali po šumama oko Slunja i u srbskim selima te nastavili s raznim zločinstvima na prometnicama, sječom telefonskih stupova, pljačkom, mučenjem i ubijanjem prolaznika, putnika i pastira na pašnjacima.

Fašistički srbski četnici i k njima pridošli komunisti bili su isti

Već na početku ovoga dokumentarnog priloga koji slijedi, treba reći da su u Slunjskome kraju do kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., srbski fašistički četnici i k njima pridošli komunisti (pretežno Hrvati!) bili udružena šumska banda. Doduše, znali su se ponekad međusobno svaditi kao i sve srodne terorističke bande, ali vrlo rijetko oružano sukobljavati. Njihovo odmetanje i opredjeljenje u četnike i partizane kao i međusobni sukobi započinju kasnije (u drugoj polovici 1943.) i nastavljaju se napose na relaciji Slunjski kraj i Plaščanska udolina od kapitulacije Italije 8. rujna 1943. pa nadalje. Tada su plaščanski četnici, kojima je vrhovni komandant bio slunjski Srbin Đuro Vujnović, do nogu potukli, dotada sestrinsku 3. brigadu, kordunaških četniko-partizana.

Srbsko fašističko četništvo u hrvatskome mjestu Slunju

Za naprijed spominjano srbsko fašističko četništvo u Slunju i Slunjskome kraju moram navesti barem jedan kompleksni primjer, kako slijedi.

Uoči i početkom Drugog svjetskog rata u kotarskome mjestu Slunju s jedva oko 1.500 žitelja, bilo je šest domorodačkih obitelji koje su sebe smatrale Srbima, a ostali domorodački žitelji su bili Hrvati. Ovdje ne ću ulaziti u pitanje većeg broja koloniziranih Srba iz Srbije i tzv. Solunaša, koje je Karađorđevićeva SHS i Jugoslavija naseljavala u Slunjski kraj i uvodila u sve službe, napose u žandarmeriju, financijske službe, na čelna mjesta malne svih institucija uključujući nastavnike i ravnatelja Građanske škole, kao izrazitog velikosrbskog četnika Dušana Vitasa.

Četnički vođe u Slunju su bili Dmitar Dragaš, Dušan Vitas i Đuro Vujnović

Kako sam najavio, ostajem samo kod domorodačkih Slunjskih Srba, posebice kod slunjskog Srbina imenom Dmitar Dragaš. Kod njega je bila srbsko-fašistička četnička središnjica za čitav Slunjski kotar, golemo skladište oružja, strjeljiva i drugog ratnog materijala, iz kojeg su se snabdjevale četničke podružnice u srbskim i vlaškim selima i održavala četnička sastajališta, nedjeljom i četvrtkom (sajmeni dan u Slunju).

Čuvar i zbrinjavatelj oružja u tom srbsko-fašističkom četničkom skladištu u samom središtu Slunja bio je jedan plaćeni Hrvat, Pero Potnar. Iz toga skladišta su se snabdjevale oružjem i strjeljivom sve srbsko-fašističke četničke organizacije i vojne postrojbe na prostoru Slunjskog kotara.

Spomenuti oružar u srbsko-četničkom skladištu Pero Potnar umro je 2000. i za života sproveo sam brojne sate u razgovoru s njim. Iz svega izdvajam samo ovo: »Za vrijeme mira oružje, strjeljivo i druge ratne potrebštine su stizale u četničko skladište iz Srbije, a za vrijeme rata oružje i strjeljivo dopremali su Talijani u to četničko-fašističko skladište...«

Iz ovoga je kristalno jasno da su talijanski fašisti i četniko-partizani bili saveznici. O tome ima obilje dokumentarnih dokaza, napose iz savezništva talijanskih fašista s četnicima Draže Mihailovića, popa Momčila Đujića i plaščanskih fašisto-četnika. Opće je poznato da se četniko-partizani nisu borili (ili vrlo rijetko) protiv talijanskih fašista, nego su zajednički rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku, progonili i ubijali Hrvate. To je bila velikosrbska ideja u sprovedbi, sa svim oblicima zločinstava protiv Hrvata, koju je uvijek pomagala talijanska politika i vojska.

Pokolj 8-eročlane hrvatske obitelji Mravunac 5. svibnja 1941.

Zajedničkim zločinstvom, srbsko-fašistički četnici i komunisti su izvršili pokolj 8-eročlane hrvatske obitelji Jose Mravunca, mlinara, na Korani u Hrvatskome Blagaju, 5. svibnja 1941. Četničko-komunistički zločin je izvršen samo 25 (dvadeset pet) dana nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske, kad još nitko nije dirao ni Srbe ni komuniste. Jedina preživjela, tada 13-godišnja Milka Mravunac, nekoliko svjedoka i istražitelji iz Prijekog suda NDH identificirali su počinitelje zločina, njihove pomagače i pljačkaše imovine poubijane obitelji Mravunac. Identificiran je i glavni organizator toga zločina, pop Srpske pravoslavne crkve u Veljunu Branko Dobrosavljević.

Njih 27 (dvadeset sedam) je Pokretni prijeki sud NDH iz Zagreba osudio na smrt, a osmoricu na zatvor. Smaknuće ovih zločinaca izvršio je 9. svibnja 1941. strjeljački vod Maksa Luburića.

Ovi srbsko-fašistički, četnički i komunistički zločinci imaju Spomen-kosturnicu u Veljunu, uz glavnu prometnicu s izmišljenim brojem od 528 žrtava ustaškog terora, a nedužne hrvatske žrtve četničkog terora, poklana obitelj Mravunac, nemaju javni spomenik. Na čast ministru kulture Boži Biškupiću i ostalim dužnostnicima Republike Hrvatske!

 

 

Autor: Miljenko Stojić

 

 

 

Share
0